Postoji vrsta boli koja nema ime.

Nije gubitak. Nije izdaja. Nije ni samoća.

To je osjećaj kad voliš nekoga tko te ne odbija, nego te samo ne vidi dovoljno. Tko te uzme u ruke kao staru knjigu, preleti pogledom po stranicama i vrati natrag na policu, licem prema zidu. I ti ostaneš tamo. Čekaš. Mirišeš na prašinu i na nešto što si moglo biti pročitano.

On stoji na sredini arene.

Pod svjetlima koja bole. Ne bole jer su jaka, bole jer ga vide. Sasvim ga vide, svaku pukotinu, svaki ožiljak od prošlih puta kad je otvorio usta i rekao nešto istinito i ostao bez odgovora. Ta svjetla su okrutna samo zato što su iskrena, i on bi dao sve da ih netko ugasi, ali ona su jedina stvar u areni koja ga uopće gleda.

A ona?

Ona sjedi u sjeni gledališta i igra se mobitelom.

Voli je.

Bog svjedok, voli je onako kako se voli kad si zaboravio kako je to ne voljeti. Onako kompletno i nesmotreno, bez mjere i bez ponosa, bez one zaštitne distance koju pametni ljudi drže između srca i vatre. Voli je jutarnjim porukama koje šalje, a ona pročita sat kasnije. Voli je njezinim smijehom koji čuje jednom tjedno i pamti čitav tjedan. Voli je čak i njezinim šutnjama, jer u šutnji uvijek traži neko skriveno značenje, neku poruku, neku iskru koju je možda propustio.

Ne propušta ništa.

Jednostavno, nema ništa za pronaći.

Ma nemoj sad o tome…

Četiri riječi.

I sve što je skupljao tjednima, sve rečenice koje je slagao u glavi u tri ujutro, sve načine na koje je htio reći ovo je stvarno, ovo nije igra, ja sam ovdje, sve to se složi natrag u šutnju. Uredno. Tiho. Kao da nikad nije ni postojalo.

I on se nasmije.

Jer klaun se uvijek nasmije.

Ali iza te šminke,

iza tog smijeha koji je naučio nositi kao oklop,

živi čovjek koji se svake noći pita jedno te isto pitanje:

Je li normalno da te voljeti ovako boli?

Njezin osmijeh, kad ga pokloni, vrijedan je tjedna čekanja. I on to zna. I ona zna da on to zna. I upravo tu, u toj nepravednoj razmjeni, leži cijela anatomija ove priče.

Ona nije zla žena. Daleko od toga. Ona je samo žena koja nije zaljubljena i to je njezino pravo. Ali njezina pogreška je što mu to nikad ne kaže jasno. Umjesto jasnoće, daje mu mrvice. Pogled ovdje. Dodir tamo. Trenutak topline koji traje dovoljno dugo da se nadanje ne ugasi, ali ne i dovoljno da preraste u nešto stvarno.

I on živi u tim mrvcama.

Skuplja ih kao da su kruh.

Strpljenje mu je stari sat.

Ali ne sat koji broji prema nečemu,

nego sat koji otkucava u prazno,

svaki otkucaj rana,

svaka sekunda dokaz da čeka.

I najstrašnija stvar od svega nije čak ni to što ona ne uzvraća.

Najstrašnija stvar je što on, ponekad, u tajnosti, moli Boga da prestane osjećati. Da ta ljubav jednostavno, umre. Da se ugasi. Da ode.

Ali ne ide.

Ljubav koja ne zna za sebe da je besplatna najtvrđa je vrsta.

I ovdje,

ovdje je onaj trenutak koji razdvaja klaune od heroja:

On bi mogao okrenuti leđa.

Mogao bi postati hladan. Mogao bi naučiti tu istu igru, igrati je bolje od nje, povrijediti je onako kako je povrijedilo njega. Mogao bi.

Ali odbija.

Ne iz slabosti, iz izbora. Jer postoji vrsta čovjeka koji odluči ostati mekan u svijetu koji nagrađuje tvrdoću. Koji odluči da njegova ljubav neće postati oružje samo zato što je netko njome lošije postupio. Koji zna, duboko, bolno, jasno zna, da je lako biti kamen.

Kamen ne pati.

Ali kamen ne živi.

Jednog dana,

možda sutra, možda za godinu, možda nikad,

on će skupiti sve te neizrečene rečenice i otići s njima.

Ne iz bijesa. Iz dostojanstva.

I tada, tek tada, shvatit će da arena nikad nije bila ona.

Arena je bio prostor između onog što jest i onoga što je zaslužio biti.

A klaun koji je izabrao voljeti,

čak i kad ga nisu gledali,

čak i kad mu nisu pljeskali,

čak i kad je bio sam na sredini arene, bez publike, bez nade,

taj klaun nije budala.

On je jedini koji je bio stvaran.

I jednog dana,

negdje,

netko će ga pročitati kao prvu stranicu,

a ne kao naslovnicu koja se gleda i vraća na policu.

I on će konačno znati što znači biti viđen.

Do tada,

pleše…

Matija Gerić