Ne zove se ljubav.
Zove se Ona i Ona ne dolazi, Ona se uvlači.

Kao dim koji se probija ispod vrata dok spavaš, kao voda koja curi kroz pukotinu u staklu, kao dah koji ti se zalijepi za vrat i ne da se otreseš.

Ona ne miluje, Ona pretražuje.
Prsti joj nisu prsti, oni su pipci koji traže slabe točke,
ispod rebara gdje se duša skriva,
iza uha gdje ti puls postaje izdajnički glasan,
po unutrašnjoj strani bedara gdje koža postaje tanja od papira i svaki dodir je već poljubac.

Ona ne ljubi usne, Ona ih otvara.
Jezik joj ulazi kao lopov koji zna gdje je sef, zna kombinaciju, zna da ćeš joj sam dati ključ samo da te opet okrade.
Grize donju usnu dok ne pukne tanka opna krvi, pa liže taj okus, ne zato što voli krv, nego zato što voli kad se ti predaš okusu vlastitog straha pomiješanog s njom.

U sobi sat kuca.
Tup. Tvrd. Bezdušan.
Kao da odbrojava nešto što ni ti ni ona ne smijete imenovati.

I onda… Ona stane.

Ne pomakne se.
Ne diše glasno.
Samo te gleda.

Pogled joj je običan, hladan, gotovo dosadan, kao da gleda u zid, kao da si komad namještaja koji je slučajno ostao u mraku.
U tom pogledu nema gladi. Nema požude.
Samo mir.

I baš taj mir te slomi.

Jer znaš, to nije pauza.
To je odluka.

Ona ne nudi spas.
Ona je kraj.

Ona se ne penje na tebe.
Ona te proguta cijelog i onda te nosi u sebi kao trofej koji još diše.
Kukovi joj se gibaju kao da pleše na rubu noža, svaki pokret je izazov.

Hoćeš li izdržati ili ćeš moliti?

Kad se spusti, ne spušta se do dna, Ona te vuče dolje sa sobom, duboko, do mjesta gdje više nema zraka, samo njezina toplina, njezina vlažnost, njezino stezanje koje te lomi i gradi u istom trenutku.

Ona ne svršava tiho.
Ona se raspada glasno,
kao da se u njoj nešto slomilo, nešto veliko, nešto što je cijeli život čekalo da pukne.
Tijelo joj se grči, nokti se zabijaju u tvoja leđa kao kuke, bedra drhte kao da je udario grom, a iz grla joj izlazi zvuk koji nije krik, nije jecaj, to je životinja koja je upravo progutala sunce i sad ga pokušava izbaciti van.

A kad se smiri,
ne pada na tebe kao umorna žena.
Ona se samo protegne preko tebe, još ljepljiva, još vruća, još gladna,
pa ti prstom prelazi preko usana i šapne:
Sljedeći put neću biti tako fina.

I ti znaš.
Znaš da nije bila fina ni sad.
Znaš da Ona nije ljubav koja te čuva.
Ona je ljubav koja te dere, jede, lomi, pali,
pa te iznova sastavlja, samo da bi te opet mogla razbiti.

I ti joj otvaraš vrata svaki put iznova.
Ne zato što si slab.
Zato što si konačno živ,
tek kad te Ona proguta, tek kad te Ona obilježi, tek kad te Ona natjera da vrištiš njeno ime umjesto svog.

Ona nije divlja zato što je zla.
Ona je divlja zato što je istinita.

A istina uvijek grize.
I uvijek liže ranu nakon toga.
I uvijek traži još.

Ali kad Ona ode…
ne ostane tišina.

Ostane miris.
Na jastuku, na koži, u zraku, u pukotinama sobe, kao dim koji se ne da istjerati.

Ostane trag.
Ne na tijelu.

Dublje.

Kao da je prošla kroz tebe i nešto preuredila, pomaknula, prepisala…
kao da tvoje ime više nije potpuno tvoje.

I onda shvatiš najgore,

da Ona možda nije otišla.

Samo se negdje u tebi smjestila.
I čeka.

Matija Gerić