Tisuće godina gledam.
Iz tišine koja je starija od svih riječi.
Iz prostora gdje zvuk ne postoji, a ipak… sve pjeva.

U meni gori srce, usijana peć koja pretvara vodik u svjetlost, kao što ljubav pretvara bol u smisao.
Sagorijevam polako, strpljivo, u samoći što miriše na hladan metal svemira i prastaru prašinu vremena.
Sagorijevam samo da bi netko, negdje daleko, mogao podići pogled i osjetiti kako mu se u grudima nešto pomakne.

Svake večeri prva probijam plavi sumrak.
Prva se usudim postojati dok dan još drži svjetlost u svom zagrljaju, dok nebo još miriše na toplinu krošnji, na dim dalekih kuća, na sol što se lijepi za kožu uz more.

I dok se zemlja hladi, dok se asfalt stišava, dok se prozori zatvaraju i zavjese dišu kao jedra… ja se pojavim.

Ne kao pobjeda.
Kao šapat.

Djeca me pokazuju prstima.
Njihovi glasovi zvone visoko i čisto, kao staklo koje se smije.
Vidi! Vidi!
I u tim malim uzvicima ja osjetim nešto što zvijezde inače ne poznaju: Svrhu.

Zaljubljeni mi povjeravaju želje.
Njihove riječi izlaze tople, pomiješane s mirisom kože i parfema, s okusom vina na usnama, s drhtajem prstiju koji se traže u mraku.
Govore tiho, kao da se boje da će ljubav pobjeći ako je izgovore preglasno.

Skupljam njihove šaptaje kao rijetke dragulje.
Jer zvijezde nemaju vlastite snove.
Samo tuđe, zaleđene u vremenu, urezane u moje treperenje.

Vidim strah od prolaznosti.
Vidim kako se tijela tresu pred vlastitom krhkošću.
Kako ljudi u ponoć dodiruju vlastite ožiljke, kako broje godine, kako se boje bora, tišine, odlazaka.

Pamtim sve.

Oceane kako se pomiču poput laganog disanja, kao da Zemlja spava pod mokrim pokrivačem soli.
Pamtim kontinente koji plutaju kroz ere kao misli kroz um spavača.
Pamtim posljednje mamute, njihove teške korake po snijegu koji je škripao kao stara kost.
Pamtim prve gradove i miris dima iz prvih vatri, prvi kruh, prvu molitvu.
Pamtim ratove koji ljudima izgledaju beskrajni, a meni traju koliko jedan trzaj svjetla.

Sva bol.
Sva radost.
Sve se prelijeva kao jedna nota u simfoniji koja ne prestaje.

Svjetlost kroz prozor nije slučajna. Foton po foton, dolazi, pleše, miriše na prah i drvo i zaboravljene ruke. Putovala je kroz ništavilo, kroz vrijeme, kroz dah svijeta, da se odbije u mrežnici, da postane sjećanje, šapat na koži, dodir po vlazi noći, dah na vratu.

Jesam li stvarna ako me nitko ne gleda? Ponekad. Ali ljudi mi daju ritam, oni šapatom uče postojanje, oni su nota mog pulsa, miris koji lebdi u praznom hodniku, sjenka koja titra na zidovima svijeta.

Kad naiđe teška noć, podigni pogled.
Ovdje sam.
Treperenje nije slabost. Treperenje je dah, miris, dodir, vibracija. U toj nesavršenosti nalazi se ljubav, ona koja prolazi kroz zrak, kroz zemlju, kroz tebe, kroz mene.

I čak stara i sagorjela, još uvijek želim biti viđena, još uvijek osjećam svaki šapat, svaku ruku, svaki dah, svaki okus i miris svijeta.

Jer biti, to znači biti vidljiva i to je sve što ikada želim…

Matija Gerić