Mjesec ne gleda. Mjesec prodire.

Noć za noći visi iznad nas, hladan i uporan kao opsada. Njegovo svjetlo nije dar, to je svjetlost koja probija zatvorene kapke. Ulazi kroz staklo prozora kao da stakla nema, sliježe se na kožu poput mokre vune. U sobi miriše na aluminij i stari papir. Stari su ga ljudi zvali ludom zvijezdom jer su znali, tamo gdje on sja, um počinje žvakati samoga sebe.

Puni mjesec je okupator bez manifesta. Kada se razlije preko svijeta, nešto u kostima odjekne, žile na zapešću počnu lagano pulsirati izvan ritma srca. Zubi škrguću bez razloga. Jezik se slijepi za nepce.

Svjetlo mu ima težinu. Leži na prsima kao tanki sloj leda koji ne možeš skinuti.

Da li je volim.

Misao dolazi kao da ju je netko stavio na stol pred tebe, ne tvoja, ali sad moraš nešto s njom. Kao račun koji nije tvoj, a ima tvoje ime.

Sjene postaju gušće, nelogične.

Rub jastuka baca mrlju na zid koja izgleda kao ulegnuće glave nekoga tko tu nije spavao. Kada pogled zadržiš na toj mrlji, počneš se sjećati scene koja se nikada nije dogodila, ali je sad dio arhive. Sjećanje umetnuto kao tuđi osjećaj krivnje.

Mjesečina ne voli glasne stvari. Voli tihe. Dodir hladnog umivaonika u tri ujutro. Zvuk vlastitog disanja koji odjednom zvuči tuđ. Način na koji prsti automatski dodirnu vrat, baš na onom mjestu gdje je koža najtanja, kao da nešto provjeravaju.

Impulse koje nismo naručili.

Mehanika je jednostavna. Određena količina svjetlosti lomi se na lubanji i vibrira u tekućini iza očiju. Ne ubija, ne liječi, samo slaže uspomene po novom. Kao da netko preslaže ladicu, isti predmeti, ali sad olovka leži preko pisma koje si htio zaboraviti.

Ili je ona mislila umjesto mene?

Čija je to bila odluka?

Kada ga nema, kada ga oblaci progutaju ili je nov i nevidljiv, zrak postaje manje kiseo. Zglobovi se ne oglašavaju kad ustaješ. Razmišljaš linearno.

Ali on se uvijek vraća, probija se kroz maglu dosadno uporan, jer gravitacija je nemilosrdna stvar. Vuče more, vuče vode u tijelu, vuče krv kao plimu i vuče riječ prema grlu prije nego što je izgovoriš.

Ne mogu prestati misliti na nju. Ne, ne baš na nju, na trenutak kada sam shvatio da više nemam što reći. Taj trenutak je sada veći od cijelog odnosa. Kada je to postao centar?

Tko je to odlučio?

I onda shvatiš, nitko nije odlučio. To je samo priroda refleksije. Svjetlost koja se odbija od mrtvog kamena i pada na živu tvar. Mi smo mu omogućili pristup samoj anatomijom oka. Gledamo ga, divimo mu se, zovemo ga romantičnim, a cijelo vrijeme on ne zna da postojimo.

Ne mrzi nas. Ne voli nas.

Samo je ogromna stijena koja odbija sunce prema nama u ritmu koji sliči namjeri.

I najstrašnije je što on nema nikakav plan. Vuče nas jer čini ono što čine tijela u orbiti. Naša preispitivanja, naše noćno žvakanje prošlosti, naša paranoična preciznost sjećanja, to je samo nuspojava fizike.

Naša drama je njegova ravnodušnost.

I mi i dalje gledamo gore, u bijelu mrlju što miriše na željezo i šuti.

Gleda nas kako rastemo i slabimo, kako ljubimo i gubimo, kako padamo i ponovno ustajemo i nikada ne zatreperi.

Matija Gerić