U tamnim hodnicima drevnog dvorca, gdje se magla uvlači kroz pukotine kamena poput šapata zaboravljenih duhova, stoji vitez, vezan zakletvom koja nije lanac od željeza, već od sjena što se viju oko njegove duše. Njegov oklop, iskovan u vatri prošlih bitaka, nije samo štit od mača. On je okov koji ga drži uspravnog u oluji, gdje vjetar zavija poput vučje čeljusti koja grize noć.

Oklop ima pukotinu, na mjestu gdje srce kuca.

Jer vitez koji ne može biti ranjen, ne može ni voljeti. I tu pukotinu nosi s ponosom, jer ona je dokaz čovjeka.

Snažan je, ali nosi pukotinu.
Odan je, ali osjeća težinu.
Voli bezuvjetno, ali ne iz slabosti, već iz izbora.
Prihvaća tamu u drugome jer zna da je i sam nosi…

Ne traži on utjehu u mekom jastuku raspuštenice ili toplini ognjišta, ne, njegova predanost je hladna poput mjesečine na oštrici mača, oštra i nepopustljiva. Njegova zakletva nije buka rogova i bubnjeva, već mukli odjek koraka u praznoj katedrali, gdje se svjetlost svijeća lomi na vitražima obojenim krvlju mučenika.

Ponekad zastane.

Ne zbog sumnje,već zbog težine onoga što nosi.
Jer postoje zakletve koje čovjek izgovori glasno i one druge, mnogo opasnije, koje izgovori samo sebi.
A ove druge nikada ne prestaju odzvanjati.

Njegova zakletva zove se ljubav.

Ne ona meka, bajkovita, ispjevana u stihovima za dame. Već ona koja ostaje i kad nestane razlog da ostane. Ona koja ne pita što dobiva, već što može dati. Ljubav koja poštuje, ne zato što je netko savršen, već zato što ga je izabrala duša, a duša ne griješi kad govori tiho.

I to je ono što ljudi često ne razumiju,
duša govori šapatom, ali taj šapat ponekad ima veću težinu od cijelog svijeta.

Jer poštovanje nije oklop koji se skida pred spavanjem. Ono je kičma viteza u trenutku kad koljena popuštaju.

Mnogi vole kad je lijepo. Vitez voli kad je teško. Mnogi poštuju kad zaslužuješ. On poštuje jer je odlučio. Jer ljubav bez poštovanja nije ljubav, to je glad preodjevena u nježnost, koja troši onoga koga kaže da hrani.

Vitez ne mijenja stranu kad oluja navuče oblake, on stoji, poput sokola na kuli, čuvajući ono što je sveto, ne lice u sjaju, ne riječi koje je lako izgovoriti, već dušu iza svega toga. Čak i onu njezinu tamnu stranu, onu nedjeljivu, onu kojoj je cijeli svijet okrenuo leđa. On je drži s oba dlana, otvoreno, bez straha.

Jer čovjek može voljeti nečiju svjetlost.
Ali tek kad zavoli i njegovu tamu, tada počinje istina.

To je ono što nitko ne vidi, a svi osjete, biti voljen ne samo u ljepoti, već u lomovima.

Jer zakletva nije samo riječ izgovorena pred oltarom, ona je otrov koji teče venama, gorak i neizbježan, ali jedini koji daje snagu da se boriš kad sve drugo propadne. I dok drugi bježe od intimnosti poput od vatre, vitez u nju uranja, jer zna da samo ono što te može uništiti ima snagu da te i oslobodi.

I možda će jednoga dana netko pitati zašto je ostao.
Zašto nije otišao kad je mogao.
Zašto je nosio taj oklop, tu pukotinu, tu tišinu koja ponekad teži više od mača.

A odgovor će biti jednostavan, gotovo tih,

zato što postoje ljubavi koje se ne biraju iz sreće, nego iz istine.

U tom zagrljaju tame i svjetla, vitez zna, predanost nije izbor koji se ponavlja svaki dan u veselju. Ona je izbor koji se ponovi jednom, u najtišoj noći, pred samim sobom i od tada više ne traži razloge.

Ona ga čini besmrtnim, čak i kad ga zemlja proguta, ostavljajući samo eho njegovog mača u vječnom vjetru.

I ime nekoga koga je volio tako čvrsto da ni zaborav nije imao gdje stati…

Matija Gerić