Svjetla su prigušena, ne da bi sakrila, nego da bi razotkrila. U polusjeni se oblici razlijevaju, sjenke klize niz zidove kao da i same znaju korake. Glazba dolazi sporo, u valovima, najprije kao šapat, zatim kao puls koji se širi prostorom, prolazi kroz parket, penje se uz noge, ulazi u prsa.

Ona pruža ruku. On je prihvaća. U tom kratkom luku između njihovih dlanova svijet se lomi i nestaje. Ostaje samo ritam koji se rađa među njima, nov, nepoznat, neodoljiv.

Do tog trena bila je slika, lijepa, ali udaljena, poput prizora promatranog kroz staklo. Sada, u plesu, postaje stvarna. Presudna. Njegova ruka pronalazi njezina leđa, sigurno, ali s mjerom, i pamti odmah, toplinu kože, blagi luk kralježnice, način na koji se tijelo prilagođava dodiru. Njezini prsti na njegovu ramenu nisu teški, ali nose punu težinu prisutnosti. U tom osloncu osjeća njezin dah, ritam koji se podudara s njegovim i shvaća, bez riječi, da se u njemu nešto nepovratno otvara.

Zrak je ispunjen mirisima. Jasmin se miješa s toplinom njezine kože, s nečim dubljim, gotovo jestivim, nečim što ostaje dugo nakon što se prostor isprazni. Taj miris ulazi u njega, veže se za ovaj trenutak, zapisuje se u pamćenje tijela. Zna da će ga nositi sa sobom, da će mu se vraćati u tišini, u noćima bez sna, jer mirisi pamte bolje od misli.

Kreću se zajedno i ples prestaje biti pokret. Postaje govor. Koljena, bokovi, ramena, sitni nagibi glave. Zvuk cipela klizi po parketu u pravilnim razmacima, tkanina šušti pri svakom okretu, njezin uzdah ulazi u melodiju kao skriveni instrument. Glazba više nije izvana, ona nastaje među njima, u prostoru koji dijele, u tišini između dva takta.

Njezina kosa dodiruje mu obraz, mekano, gotovo slučajno, ali taj dodir traje dulje nego što bi trebao. U njemu se miješaju strast koja pali i nježnost koja razgrađuje obrane. Više nije promatrač. Više se ne pita. Tijelo zna prije misli. U njezinim očima vidi dubinu koja ga poziva bez obećanja, bez zahtjeva, samo prisutnošću.

Tijela su im blizu, gotovo spojena, a ipak slobodna. Njezina ruka klizi do njegova vrata, osjetljive točke i on je drži čvrsto, ne da zadrži, nego da zapamti. Svaki pokret ima smisao, svaki prijelaz nosi i mekoću i žar. Shvaća da prije nije znao kako je doživjeti. Sada zna. Osjeća kako mu njezina toplina briše stare sumnje, kako ga nježnost razgrađuje i ponovno sastavlja.

Ritam njezina tijela ulazi u njegovo, prirodno, bez napora. Svaki nagib, svaki sitni trzaj, svaki trenutak mirovanja savršeno se slažu, kao da su oduvijek postojali za ovaj susret. Njezin miris postaje njegov zrak, njezin dah njegova melodija, njezin oblik njegova mjera. Sve se urezuje, dodiri, pogledi, titraji. Zna da se ovo ne zaboravlja. Da je ovo trenutak koji ostaje.

Kad glazba utihne, ostaju nepomični. Čelo uz čelo. Dahovi isprepleteni. Srca u istom ritmu. Vrijeme se ne vraća odmah. I zna da će, gdje god bio, ona biti s njim, u mislima, u mirisima, u tijelu koje pamti. Nevidljiva, ali stvarna. Nježna. Trajna.

Taj dodir govorio je više nego riječi. I još uvijek ga nosi u sebi.

Matija Gerić