Kada padne noć i sve se smiri, kroz glavu mi promiče misao poput nježnog šapata vjetra: jesmo li Karlo i ja stvarno sami? U toj tišini koja obavija svijet poput svilenog vela, odgovor dolazi tiho, ali sigurno, kao topli zagrljaj, nismo. Nikada nismo bili.

Sve oko nas vrvi životom koji diše vlastitim ritmom. Sobom leti bubamara, uznemirena iz sna, njezina krilašca blistaju poput sitnih fragmenata dragocjenog kamena u blijedoj mjesečini. Iznad nas, na tavanu, miš klizi kroz tamu poput misli koja traži zaklon, a njegovi sitni koraci šapću da kuća nikada nije prazna. Na vanjskoj strani prozora, mala ptica stisnula se uz staklo, perje joj podrhtava od noćnog vjetra, a tiho cvrkutanje nalikuje uspavanki koju pjeva sama sebi. Miris noćnog zraka miješa se s blagom vlagom zemlje i drveta, u njemu se osjeća prisustvo života koji ne spava, šapuće kroz prozore i pukotine zidova.

Iz daljine dopire hukanje sove, čuvarice noći, stare i strpljive. Njen glas prolazi zrakom kao drevna pjesma, kao podsjetnik da noć pamti više nego što mislimo. Zvuk joj titra među krošnjama, miluje krov, tlo i nas, blago, poput starog prijatelja koji dolazi provjeriti je li sve na svom mjestu.

A onda dolazi ono što se ne vidi, ali se osjeti.

Ponekad, među svim tim bićima koja dijele noć s nama, postoje i one duše koje smo voljeli. One koje su otišle, ali nikada nisu otišle do kraja. Ne dolaze glasno, ne otvaraju vrata, ne pomiču zavjese. One ulaze u noć jednako tiho kao miris starog drveta ili vlažne zemlje nakon kiše, ili zvuk polaganog kapljanja s krova. Gotovo sramežljivo, kao da se ispričavaju što su još tu, a njihovo prisustvo osjeća se u laganom drhtaju zraka, u šapatu noći koji miluje kožu.

One stoje malo sa strane, u polumraku, ondje gdje se svjetlo lomi i gubi oštrinu. Paze da nas ne prestraše vlastitom blizinom. Kao da znaju da bi nam srce moglo preskočiti otkucaj kad bismo ih osjetili previše jasno.

One nas čuvaju iz prikrajka.

Uče se našem disanju, prilagođavaju se našem snu. Katkad sjede na rubu noći, ondje gdje tama nije prijetnja nego mekoća. Nekada nas promatraju s onom istom ljubavlju s kojom su nas gledale dok su još imale ime, tijelo i glas. Možemo ih osjetiti u mirnom drhtaju posteljine, u laganom pucketanju starog drva, u toplini zraka koja se zadrži iznenada, poput blagih ruku koje nas miluju iz davnine.

U šaptu noći, u šuštanju lišća koje iznenada zazvuči poznato, ostavljaju trag svog smijeha, blag i tih, kao da se smiješe samo nama. U neobjašnjivoj sigurnosti koja se pojavi baš onda kada bi strah trebao doći, u zvijezdi koja trepne malo jače, kao da zna da je gledamo. U tihu melodiju noćnog zraka, u mirisu jasmina ili mokre zemlje, osjećamo ih najjače, u svakom dahu, u svakom otkucaju srca, u šaptu koji se razlijeva poput mekog svjetla po zidovima.

Ne moraju govoriti. Njihova prisutnost nije u riječima, nego u osjećaju da netko pazi da noć ne postane preteška. Da netko stoji između sna i brige, između tišine i tame. Da netko tiho drži ravnotežu svijeta dok spavamo.

Tek tada shvatimo da su sada dio svega ovoga, dio kuće, dio zraka, dio noći. Naučile su kako se postaje nevidljiv, ali ne i odsutan. Kako se voli bez dodira, kako se bdije bez glasa, kako se ostaje bez traženja mjesta. Njihovo prisustvo osjeća se kao miris daleke kiše, ili tiha melodija koja prolazi kroz zrak i zaustavlja srce u savršenoj ravnoteži. U toj tišini, osjeti se i sjaj zvijezda, i šapat lišća, i dah kuće, sve spojeno u jedno, i svaka njihova prisutnost postaje opipljiva, nježna i stvarna.

Jer noć nije praznina. Nije odsutnost. Ona je mjesto gdje se prisutnosti samo preobuku u tišinu. U njenom miru osluškujemo simfoniju postojanja, osjećamo tanke, nevidljive niti koje nas vežu za sve što je bilo, što jest i što još čeka da se dogodi.

Ne, Karlo, nismo sami.
Nikada nismo bili i nikada nećemo biti.

Okruženi smo ljubavlju koja je naučila živjeti bez oblika, bez vremena, bez granica. Ljubavlju koja ne odlazi, nego se samo pomakne malo u stranu, da nas čuva, da nas gleda, da nam bude blizu, baš ovako, dok noć diše s nama i dok svaki šapat noći nosi njihovu prisutnost, gotovo opipljivu, u zraku, mirisu i zvuku.

Matija Gerić