On ne jaše konja.

Sjedi u polupraznom tramvaju koji reže grad kao tup mač, škripi kroz sivi sumrak dok se metalni krik tračnica miješa s udarcima modernih bitaka, porukama koje lome ljude, vibracijama telefona, suhim rečenicama koje ubijaju tišinu. Bitke koje se ne pamte, ali ostavljaju pepeljaste tragove u kostima.

Ljudi oko njega zure u ekrane, u plavičasto svjetlo koje im ispire lica i briše rubove identiteta. U njihovim očima nema odraza, samo odsjaj tuđih života. Traže spas u tuđim pobjedama, u prividu da još netko zna kako ostati cijeli.

On ne traži ništa. On gleda kroz prozor.

U staklu ne vidi putnika.

Vidi sjenu.

Vidi ožiljak koji ne krvari, ali gori kao sveta rana koju svijet odbija priznati.

Njegov oklop danas je stari, tamni kaput. Težak od godina, od sastanaka bez istine, od šutnji koje su zamijenile bitke. Podignuta kragna skriva vrat koji se predugo klanjao samo jednom zakonu, onome koji se ne potpisuje, ali ga osjećaš u svakom trzaju živaca. Ispod tkanine nema metala, nego čelik. Srce koje je gorjelo, lomilo se, gasilo i opet odbilo postati pepeo.

Ruke su mu duboko u džepovima, stisnute u šake, jer grad je pun magneta. Sve vuče. Sve mjeri. Sve pokušava izvući ono malo zlata što mu je ostalo u karakteru. Ovdje se poštenje prodaje na sniženju, odanost traje koliko i baterija na telefonu, a čast je riječ koja se koristi samo ironično. Ljubav se nudi brzo, potrošno, bez rizika, kao da nikad nije bila sveta rana.

Prolazi pored izloga koji bliješte kao lažni oltari modernog doba. Staklo, svjetlo, obećanja. Sreća bez cijene, identitet bez dubine, pripadanje bez žrtve. Grad mu se smije kroz neonske zube. On ne staje. Njegova žeđ nije za brzim zadovoljstvima koja grad nudi kao jeftinu zamjenu za istinu. Njegova žeđ je za izvorom koji je grad davno betonirao jer istina, kad se pusti da teče, razara cijele sustave.

Kad stane na pješačkom prijelazu, okružen masom koja nervozno cupka, vitez osjeti miris grada.

To nije miris slobode.

To je miris sagorijevanja, snova, goriva, živaca i vremena.

I kroz taj gusti, bolesni dah asfalta, probija se nešto starije. Vlažna zemlja. Noć. Bitke koje su se nekad vodile mačem, a sada se vode izdržljivošću. Ali on zna, u svakoj pori tijela, u svakom trzaju mišića, da su to iste rane, samo drugačije označene.

U unutarnjem džepu, tik uz srce, nosi ružu.

Crnu.

Uvenulu.

Ruža u njegovom džepu nije uvenula od vremena, nego od toga što je preživjela previše tišine.

Latice su tvrde kao da su sačinjene od noći. Miris je slab, ali uporan, kao sjećanje koje odbija izblijedjeti. Ne kao uspomenu, nego kao dokaz. Da je jednom volio do kraja. Da je jednom kleknuo. Da je jednom izgubio sve, ali nije postao laž. Ruža koja je naučila cvjetati u tami i nikada nije tražila ime, jer imenovanje znači pripadanje, a ona pripada samo njemu.

Netko ga okrzne ramenom u žurbi. Ne ispriča se. Ne primijeti. Vitez se ne okreće. Ne zato što je slab, nego zato što zna, ratovi u ovom dobu ne dobivaju se samo oružjem. Dobivaju se strpljenjem. Ostajanjem. Odbijanjem da se pretvoriš u ono što te svakodnevno udara. Njegova pobjeda je u tome što, unatoč svemu, još uvijek zna reći, molim, hvala, oprosti. U svijetu koji je te riječi proglasio kvarom u sustavu.

Navečer, u maloj sobi gdje svjetla grada udaraju o zidove kao nepozvani gosti, on ne skida kaput. Skida umor. Sjeda na rub kreveta i gleda svoje dlanove. U njima više nema pijeska ni krvi, ali linije su duboke kao rovovi. To su rovovi modernih ratova, odluka da ne izdaš, da ne pregaziš, da ne zaboraviš tko si bio prije nego što je svijet postao brz.

Grad misli da ga je slomio jer nema titulu, jer nema bogatstvo, jer je samo još jedno lice koje se ne pamti. Ali on zna istinu. Dok prstima dodiruje latice ruže u džepu, osjeća isto ono što je osjećao na koljenima, u pepelu, u tišini. Ne nadu. Ne utjehu. Kontinuitet. Odanost, čast, poštenje, ljubav, sve što su nosili njegovi prethodni putevi, sve što je još uvijek njegovo, sve što pulsira u kostima i mišićima.

Vitez u gradu nije onaj koji vlada ulicama.

On je onaj koji u dva ujutro, kad maske spavaju, smije pogledati svoj odraz u ogledalu i ne skrenuti pogled. On je ruža koja je odlučila rasti iz asfalta, znajući da je beton jak, ali da je život tvrdoglaviji.

Magla više nije oko njega.

Sada je u ljudima.

U njihovim očima, u njihovoj brzini, u njihovoj spremnosti da zaborave.

A on, sa svojim unutarnjim plamenom koji više ne grije, nego pamti, hoda kroz njih kao tihi, svjetionik modernog doba.

Svjetionik koji nikome ne treba.

Dok se ne dogodi oluja.

Matija Gerić