Latice joj titraju poput trepavica one koja spava i sanja nemirne snove. Njena crnina šušti poput svile noći, a okus joj je gorko-sladak, poput zadnjeg gutljaja tamnog vina što pali jezik i umire na nepcu.

Mirise na zemlju poslije pljuska i na tišinu između dva udarca srca, na stare tamne kapelice u kojima izgubljene molitve odjekuju poput sjenki. Zvuk joj je šapat vjetra u praznom hodniku, krik što nikad nije izgovoren, melodija što vibrira u grudima.

Svaka kap rose klizi po latici, hladna i meka, poput suza što grle bol i nježnost. I u tom blistavu dodiru osjetiš sve, tugu, strast, čekanje, opojnu tišinu što zavodi i ostavlja trag. Njezina crna ljepota je poput melodije što se šapuće samo mjesecu, mračna, a opet puna topline, nježna, a opet neukrotiva.

Latice se šire, traže nevidljiv dodir, dah što nikad neće biti tu, a opet svaki njihov pokret nosi snagu i eleganciju koju ne možeš zanemariti. Ona ne moli, ne očekuje; ona samo jeste. Svaka sjenka, svaki odbljesak, svaki zrak vjetra što prolazi kraj nje priča priču koju ne možeš imenovati, ali osjetiš je u svakoj stanici.

Stoji. Čeka. Ništa ne traži. Sve je već njeno. Zato sve privlači. Zato sve upija. Zato sve preoblikuje u svoju crnu svjetlost.

U njoj je strast što ne vrišti, bol što grije, nježnost što ljubi, snaga što šapuće. Ona stoji sama, ne da bi impresionirala, već da bi bila, jedina, posebna, nevjerojatno stvarna.

I dok je promatraš, osjećaš dah vjetra u svakoj latici, tihu melodiju koja pulsira u mraku, shvaćaš kako crna ruža ne samo da postoji, nego daje život sjenama, dodiru i tišini.

I u toj tišini otkrivaš ljepotu što dira srce, budi čežnju i ostavlja te bez daha.

Samo tišina koja grli crninu.
A crnina te vraća sebi.
Ona nije samo ljepota.
Ona je opasna.
Potpuno svjesna svoje ljepote.
I u toj svijesti, stoji sama. Samo stoji.

Matija Gerić