Ponekad noću, kad se svijet presavije kao stranica knjige koju nitko nije dovršio, osjetim da lebdiš iza mojih kapaka. Ne dolaziš kao slika, ni kao uredno posloženo sjećanje, nego kao poremećaj u zraku. Kao miris vlažne kore drveta nakon kiše, pomiješan s toplinom tvoje kose kad se, umorna, nasloniš na moje rame. Taj miris ne ulazi kroz nos, ulazi kroz pukotinu u meni. I tamo ostaje.

Postoje noći kad ne znam jesam li budan ili me samo savjest drži otvorenih očiju.

U snu si drugačija. Ne bolja, samo istinitija.
Tvoje ruke tada nemaju zadršku. Ljubiš me kao da se iza naših leđa ruši cijeli svemir, a mi nemamo vremena za oprez. U tom snu tvoje usne ne poznaju odsutnost. One traže, uzimaju, priznaju. Tvoj dah je brz, gotovo nemiran i u njemu nema sumnje. U njemu nema onog sitnog, nevidljivog koraka unatrag koji u stvarnosti osjetim kao hladnoću.

Jer u stvarnosti me ljubiš.

I ja zatvorim oči da bih ti pomogao da budeš tu.
Držim te čvršće, ne da te zadržim, nego da zadržim sebe od pitanja. Tvoj poljubac je nježan, gotovo brižan, ali negdje u dubini osjetim tišinu. Kao da si dio sebe ostavila negdje, u nekoj drugoj misli kojoj ja nemam pristup.

Budan sam pored tebe, ali ti sanjaš neki drugi san.
I ja ne znam ulazi li se u tuđe snove kroz vrata ili kroz rane.

Ponekad mi se čini da te u snu volim hrabrije nego u javi. Tamo nemam oklop, nemam ponos, nemam onaj muški, tiho usađeni strah da ću ispasti slab ako priznam koliko mi trebaš. U snu sam ogoljen i ti to vidiš i ne bježiš. U stvarnosti, kad ti kažem da te volim, riječi ostanu visjeti između nas, kao kap koja ne zna hoće li pasti ili se vratiti u oblak.

A ja sam čovjek koji je predugo učio kako šutjeti.

Možda zato san postaje jedino mjesto gdje sam cijeli.
Gdje si i ti cijela.

Pitaj me da li sanjam.

Jer ako sanjam, onda barem znam da u meni postoji svijet u kojem me ljubiš bez zadrške, bez udaljenosti, bez tog sitnog odsustva koje me u javi boli više nego otvorena rana. Ako ne sanjam, onda je ovo nešto još teže, stvarnost u kojoj smo blizu tijelima, a daleko mislima.

I najviše me plaši to što ponekad, dok me ljubiš, osjetim kako tražim onu tebe iz sna. Ne zato što ova nije dovoljna. Nego zato što znam da negdje u tebi postoji vatra koja se ovdje ne usuđuje gorjeti.

Možda si umorna.
Možda si ranjena.
Možda sam ja zakasnio u tvoj život kao putnik koji je stigao na peron nakon što je vlak već krenuo.

A možda samo oboje stojimo na istom mjestu i gledamo u različitim smjerovima, uvjereni da onaj drugi vidi isto.

Tko zna… možda sanjam samo da bi san postao stvarnost.

Pitaj me ponovno da li sanjam.

Možda ću ti tada reći istinu:
da se ne bojim sna.

Bojim se jutra.

Matija Gerić