On nije muškarac bez suza.
On je muškarac kojem su suze oduzete.

On nije prestao plakati jer je postao jak.
Prestao je jer je shvatio da se suze u ovom svijetu ne brišu maramicom, nego ismijavanjem.

Godinama su mu govorili da muškarac mora biti stijena.
Nitko mu nije rekao da stijene pucaju iznutra, tiho, bez publike, bez krvi, ali s istom smrću u sebi.

Njega nisu slomile velike tragedije.
Slomile su ga sitne izdaje. Svakodnevne.
One koje ne završe u pjesmama, nego u želucu, u kralježnici, u čeljusti.
Slomile su ga ljubavi koje su ga htjele samo dok je bio jak.
Žene koje su se grijale na njegovoj snazi, a bježale od njegove tame.
Riječi koje su trajale koliko i nečija dosada.

I svaki put kad bi pokazao srce, dobio bi lekciju. Ne lekciju o životu.
Lekciju o sramu.

Shvatio je da je ranjivost luksuz rezerviran za one koje netko čuva.
A njega nitko nije čuvao. Samo su ga koristili dok je šutio.

I zato je naučio biti muško na najružniji način,
ne tako da pobijedi, nego tako da ne pokaže poraz.
Naučio je gutati vlastite krikove kao tablete.
Naučio je smijati se dok mu nešto umire.
Naučio je reći, dobro sam, kao da izgovara zakletvu.

Suze su mu presušile, bol je postala prevelika da bi išla kroz oči.
Prešla je granicu gdje plač više ne oslobađa, nego samo podsjeća da si živ.

I onda je došla ona.

Ne žena koja ga je spasila.
Spasitelji često žele zahvalnost, ne slobodu.

Došla je žena koja ga nije tražila.
Nije ga popravljala, mjerila ni ispitivala, samo ga je gledala…
kao da zna.

I kad ga je poljubila, nije to bio poljubac za tijelo.
Bio je to poljubac za ono što je godinama držao zaključano.
Poljubac koji nije govorio, volim te, nego nešto opasnije.
Ne moraš više glumiti.

Tada se dogodilo nešto strašno i sveto.

Brana je pukla.

Ne u očima, u njemu.
Kao da su mu kosti zaplakale prije lica.
Kao da mu je duša ispala iz grudi i konačno udahnula.

Plakao je kao muškarac koji godinama nije smio biti čovjek,
bez kontrole, bez dostojanstva, bez obrane.
Plakao je zbog svih rana koje su ostale bez glasa,
zbog svih puta kad je bio jak samo zato što nije smio biti slab.

A ona je ostala.
Nije ga učila da bude normalan.
Samo je ostala.

U tom trenutku shvatio je istinu koju nitko ne izgovara naglas.

Muškarci ne prestaju plakati jer su čvrsti.
Prestaju jer su predugo sami.

I zato je njegov plač bio pobuna.
Protiv svega što ga je učilo šutjeti.

Te noći nije bio slab.
Bio je oslobođen.

Jer muškarac koji plače nije srušen muškarac.
To je muškarac koji je preživio sve.
I napokon sebi dopustio ono što mu je cijeli život bilo zabranjeno,

…da se raspadne i ipak ostane živ.

Matija Gerić