Postoje trenuci koji dođu nečujno, ali ostave miris za sobom.

Uđu dok režeš kruh i kora zapucketa pod nožem, dok se para iz šalice diže i nosi sa sobom gorčinu kave i toplinu jutra. Uđu dok stojiš blizu nekoga i osjetiš kako mu koža miriše na sapun, na san, na nešto posve njegovo. Ne najave se. Samo ostanu na tebi, kao trag na rukavima.

Ljubav rijetko izgleda kao velika riječ.

Češće je to dlan na tvom vratu, topao i siguran. Miris svježe oprane posteljine u kojoj ste ostali nekoliko minuta duže nego što ste planirali. Način na koji ti nečiji prsti, usputno, poprave pramen kose iza uha. Tada svijet ne govori. Tada svijet diše sporije.

Tijelo pamti ljubav bolje od razuma.

Pamti težinu tuđe glave na tvom ramenu. Ritam disanja koje se uskladi s tvojim, gotovo neprimjetno. Okus poljupca, malo kave, malo vina, malo soli s kože. Kasnije, kad opereš usne, okus nestane. Ali ne sasvim.

Ništa nije tako stvarno kao toplina drugog tijela pod tvojim dlanovima. Kao koža koja se naježi kad je dodirneš sporije nego inače. Kao smijeh koji vam pobjegne dok pokušavate biti ozbiljni. Dodavanje soli preko stola. Tiho, jesi li dobro? izgovoreno u mraku. Čaša vode ostavljena na tvojoj strani kreveta. Jastuk koji još satima čuva udubljenje.

Jednom sam stajao bos na mokrim pločama nakon ljetne kiše. Zrak je mirisao na mokru zemlju i lišće. Ona je stajala blizu. Toliko blizu da sam osjećao toplinu njene kože kroz tanku tkaninu. Samo me dotaknula po podlaktici, polako, kao da provjerava jesam li stvaran.

Taj dodir još traje….

Ponekad ga osjetim dok prolazim pokraj pekare i toplina kruha udari u lice. U tramvaju, kad nečiji kaput miriše na kišu. U večerima kad otvorim prozor i hladan zrak uđe u sobu, a na trenutak mi se učini da je tu, tik iza mene.

Trenuci se ne gube odjednom. Prvo nestane glas. Onda toplina. Onda težina tijela uz tvoje. Najduže ostane miris. U kosi. Na ovratniku. U posteljini koju nisi odmah promijenio.

Dan se gasi. U sobi je tišina. Na jastuku trag kose. Na čaši otisak usana. Na kuhinjskom stolu mrvice kruha koje nismo pokupili.

Sutra će netko opet rezati kruh. Kora će opet zapuckati pod nožem. Para će se opet podići iznad šalice.

I negdje, između daha i dodira, nešto će se vratiti. Ne cijeli trenutak. Samo njegov miris.

I bit će dovoljno da na sekundu zatvoriš oči.

Matija Gerić