U onom krhkom trenutku, kada je svijet još bio mekan i topao poput majčinog daha na vratu, mali dječak osjetio je kako se nešto nepovratno lomi. Mama je otišla, tiho, bez riječi, poput sjene koja se povlači pred zorom, ostavljajući hladnoću na mjestu gdje je nekad bila toplina.

U tom istom trenutku duda je ispala iz njegovih usta. Pala je na pod s tupim, gotovo nečujnim zvukom, ali u njemu je odjeknula poput loma stakla. Još je na jeziku osjećao njezinu mekoću, blago hladnu, s tragom slatkaste plastike i onog samo njegovog, osobnog okusa. Toplina njegova daha i mala kap mlijeka iz jutarnjih sati stajala je uz taj okus, miješajući se u trenutku koji je znao da će zauvijek nestati.

Dahom, mlijekom iz ranog jutra, sitnim kapima sline koje su nosile miris sna. Miris dude bio je tih, ali prepoznatljiv, gumeni, zagrijan, natopljen njegovim noćima. Bio je to miris sigurnosti, zatvorenog svijeta u kojem je sve imalo svoj red.

Kad je nestala iz njegovih usta, nestao je i taj mali, poznati svemir.

Usne su mu ostale razdvojene, kao da još uvijek drže nešto nevidljivo. Jezik je instinktivno potražio poznatu mekoću, ali naišao je samo na prazninu. Ta praznina nije imala okus, miris ni težinu, i to je bilo najstrašnije. Kao soba iz koje je iznesen sav zrak, ostao je samo hladni trag gume na nepcu, poput eha nečeg što je jednom davno bilo toplo i sigurno.

I više je nikada nije stavio natrag. Ne zato što je odlučio, nego zato što je osjetio da bi njezin okus sada bio drugačiji. Možda gorak. Možda bi miris podsjećao na nešto što boli. Kao da je znao da se neke stvari, jednom dotaknute gubitkom, više ne mogu vratiti u usta bez da promijene okus svega ostalog.

Unutarnja borba bila je poput beskrajnog, gluho šumećeg mora u njegovoj glavi, valovi koji se dižu i lome bez ikakvog glasa izvana. Autizam je taj ocean činio još dubljim, osjećaji nisu imali imena, samo boje, teksture, ritmove koji su se sudarali.

Tuga nije bila riječ, bila je težina u prsima, bila je metalni okus u grlu, bila je prejak zvuk koraka na hodniku.

Mama je bila jedini poznati ritam, njezin korak, njezin miris kože pomiješan s deterdžentom i kavom, njezino tiho mrmljanje koje je smirivalo kaos. Kad je otišla, taj ritam se raspao, a on je ostao sam sa sobom u tišini koja je imala okus prašine.

Pitao se, ne riječima, nego cijelim bićem, jesam li ja previše? Jesam li preglasan u tišini, preoštar u mekoći? Jesam li imao okus koji se nije mogao zadržati?

Te misli nisu bile pitanja, bile su rane koje su se otvarale iznova svaki put kad bi netko spomenuo riječ, mama. I svaki put bi osjetio kako mu se u ustima vraća onaj stari, izgubljeni okus, ne dude, nego čekanja.

Čekanje ima okus. On ga je znao. Bio je to okus suhe kože na usnama, okus riječi koje se ne izgovore.

Godine su tekle poput spore, duboke rijeke, noseći sa sobom pijesak prošlosti, ali nikad ne vraćajući ono što je otišlo.

U početku je još čekao. Ne glasno, ne plačući, nego malim, gotovo neprimjetnim znakovima. Pogledom prema vratima kad bi netko ušao, rukom koja bi nesvjesno posegnula prema praznom mjestu na kauču. Ponekad bi u snu osjetio miris gume, topao i poznat, pomiješan s dahom vlastite kože i jutarnjeg mlijeka, i probudio se s jezikom pritisnutim uz nepce, kao da još uvijek drži onaj mali, sigurni svemir. Trenutak bi bio kratak, ali intenzivan, poput treptaja koji nosi okus prošlosti u sadašnjost.

Ali s vremenom je i to prestalo. Prestao je čekati. Prestao je tražiti. Ne iz snage, nego iz umora. Kao da je u sebi zakopao posljednji tračak nade, poput djeteta koje zakopa omiljenu igračku da je više nikad ne mora vidjeti slomljenu. Naučio je živjeti bez okusa koji umiruje. Naučio je da sigurnost ne mora biti mekana, može biti i tvrda, poput vlastitih zuba stisnutih u tišini.

Duda je postala više od predmeta, postala je simbol. Nekad je bila most prema svijetu, topla i vlažna od daha, s okusom doma. Sada je bila granica. Mjesto na kojem je odlučio da više neće otvarati usta da bi nešto ostalo u njima. Njegov bunt bio je tih. U tome što nije posegnuo. U tome što je prazninu odlučio nositi, umjesto da je puni sjećanjem. Tu je dudu podigao u znak svoje unutarnje snage, da više ne traži ono što je nestalo. Rastao je iznutra, kao biljka koja ne pita ima li dovoljno svjetla.

Danas je odrasli dječak, visok, miran, s očima koje vide više nego što pokazuju. Ponekad, kad osjeti miris zagrijane plastike na suncu, nešto u njemu zatreperi. Ne bol. Ne nada. Samo sjećanje koje nema zube.

Zna da negdje postoji žena koja mu je dala život. Prva toplina. Prvi glas. Prvi okus svijeta.

Ali on je više ne čeka. Ne zato što ne bi mogao oprostiti, nego zato što je naučio živjeti bez obećanja. Postao je svoj vlastiti dom, svoj ritam, svoj okus sigurnosti.

Duda je izgubljena zauvijek. Ali u njezinu nestanku ostao je trag, ne više na jeziku, nego u sjećanju. I iz tog traga izrastao je on sam. Ne dijete koje čeka. Ne dijete koje pita jesam li previše. Nego dječak koji zna da je dovoljan, čak i bez onog malog, gumenog komadića koji je nekad imao okus sigurnosti.

Sada diše slobodno.
Bez dude.
Bez čekanja.
S okusom sebe, blagim, stvarnim, trajnim.

I taj dah, prvi put, nema okus straha.

Matija Gerić