Oh, kako je dobro nešto ostaviti iza sebe! Nakon dugo vremena, svratila sam na portal i osjetila potrebu da nešto napišem. Ovdje je uvijek lijepo :) pisati, ostavljati svoj trag, svoje misli da lebde beskonačnim svemirom interneta i da neki naivni čitatelj pomisli da je iza teksta neka mudraa osoba, a zapravo... samo um star 30 godina s dušom 80godišnjakinje ili naivnog djeteta .. 

Danas sam, uz ovo oblačno vrijeme u Zagrebu, bacila malo pogled na unazad...na svojih prethodnih 30 godina. Gdje sam bila, što sam radila, kako sam se osjećala?  Shvatila sam samo jedno - najvažnije je kako se osjećaš i kako provodiš sada i ne dopustiš krivim ljudima pristup sebi.

Čitatelju, osjećaš li iskustvo prošlog vremena u venama? U kostima? Osjećaš li se ispunjen ljubavi i mirom? Tko si ti? Reci mi...živiš li punim plućima? Gledaš li na svijet umornom dušom ili ispunjen životom? Iščekuješ li sutra? Ili jedva čekaš da prođe? Shvaćaš li energetske veze i poveznice među svijetovima umova koji svakodnevno kroče kroz tvoj život?

Ne, ne možeš ih zasigurno shvatiti...vidiš tek površinu mora koje se mreška dok puše povjetarac u dosadnu nedjelju poslijepodne, kada sav svijet odmara i jedino što u to doba čuješ su galebovi koji kruže nad morem. Tišina... daje mogućnost da ih na tren vidiš, osvijestiš. Te umove, te svjetove koji se tebi pokazuju tek površno, a u dubinama čuvaju svoje najgore tajne.

Teški trenuci...za njih baš mislimo da nikada neće proći, jer ipak su nas...duboko dirnuli. Tada..sekunde traju vječnost i tada..pa nismo baš uvjereni da će ikada vrijeme krenuti dalje...a vrijeme ide - kazaljka na satu se neumoljivo pomjera lijevo desno..tik, tak, tik tad..(o, da..vrijeme se vrti, prolazi..) a mi..stojimo u tom vremenu. Promatramo ga kako prolazi pokraj nas dok ispijamo gorku kavu, čekamo da ispušimo cigaretu..pa još jednu.. gledamo se oči u oči s njim i pitamo se... a di sam bija? Zašto sam napravi ovo ili ono, mogao sam postupiti drugačije..

I tako..vrijeme prolazi kao kradljivac u tim osvještavanjima energetskih veza, odnosa, mirisu dima cigarete i okusima kave. Taj poznati čin odgađanja radi bolnih misli, emocija, osjećaja.. čini da... stojimo na mjestu i čekamo... ironija toga je zapravo čekamo sebe, samo moramo to shvatiti...netko to shvati odma, neko kasnije.. ali zapravo vrijeme pokaže što nam je najbolje činiti.

Kao da dođe taj trenutak u životu kada...progledaš, a onda zamračiš.. nakon toga, jednostavno odlučiš tko si, a tko više nikada nećeš biti. Ironija je...što sve emocije i iskustva ostanu sa tobom u novom rođenju, ali uvijeno u neku posve novu opnu, plašt kroz koji na to sve..gledaš drugačijim očima.

Pustiš da neki površni svjetovi ne dotiču ništa drugo osim tvojih površina, ne tražiš dubine koje ne želiš osvijestiti, pustiš da prođe to sve neželjeno pokraj tebe. Jednostavno, odlučiš biti čuvar svog duševnog mira.

Nikada ovo prije ne bih rekla, ali stvarno je potrebno umrijeti, da bi iznova živjeli.