Noć je još uvijek moja stara, neizliječena ljubavnica.
Ne ona iz snova, nego ona koja ostaje kad snovi propadnu. Ona zna gdje sam mekan jer je tamo najčešće zabila zube.

Zna gdje pucam jer je tu najdulje pritiskala. Prilazi mi bez koraka, bez zvuka, sklizne uza me kao krivnja niz kralježnicu. Ne pita smije li. Nikad nije pitala. Samo se privije i diše mi u vrat, toplo i uporno, kao da broji koliko sam puta rekao ne dok sam se već svlačio.

Kad se spusti zavjesa, ona je ne spušta do kraja.
Noć uvijek ostavi razmak. Ne zbog svjetla, nego zbog kontrole. Pukotinu kroz koju ulazi miris, sol, asfalt, metal i nešto staro, nešto moje.

Zvijezde su njeni madeži, razbacani bez reda i osjećam ih kako me gledaju dok stojim ogoljen do misli, do srama, do onog dijela sebe koji se ne daje danu. Iste one koje su me nekad probadale bez milosti, sada me dodiruju sporije, iskusnije, kao prsti koji znaju da otpor traje kraće od želje.

Ceste pod mjesečinom postaju bijele vene njenog tijela.
Pulsiraju.

Ne vode nigdje,vode njoj. Svjetlost se njima razlijeva kao krv koja je zaboravila ranu iz koje teče. One me mame otvoreno, bez stida, šapuću njenim glasom, promuklim od tuđih imena i mojih povrataka.

Hajde.
Znaš da će boljeti.
Znaš da ćeš opet ostati bez sna, bez obrane, bez opravdanja.
Ali dođi.

I ja stojim na pragu, bosonog srca i osjećam kako se tijelo sjeća prije mene. Kako mi tabani pamte njenu hladnoću, kako mi se koža već ježi od dodira koji ne mazi, nego uzima. Dodira koji grebe dok ne ostavi trag, a onda se pravi da ga nikad nije bilo.

Daljine su njen najopasniji trik.
Razvučene su kao plahte nakon noći u kojoj se nije spavalo, samo preživjelo. Zgužvane, tople, pune dokaza koje nitko neće izgovoriti. Ona mi obećava bijeg, a daje kruženje. Obećava zaborav, a vraća me sebi golog, tanjeg, točnijeg.

U toj svijetloj magli na kraju vidika ne čeka spas. Spas je dnevna laž. Čeka ona, raširena između tame i svjetla, spremna da me primi i slomi istim, savršeno uvježbanim pokretom.

Zvijezde me ne pitaju zašto sam ostao.
One znaju da se od nje ne odlazi razumom. Razum nikad nije bio pozvan u ovu postelju. One samo svijetle dok mi tijelo pamti njen pritisak, njenu težinu, način na koji me drži budnim do zore i onda me pusti, čistog, potrošenog, kao da se ništa nije dogodilo.

Kad se okrenem od prozora, zavjesa se zaljulja, kao njen dlan niz leđa, dovoljno nježan da poželim još, dovoljno hladan da znam da sam izgubljen.

Noć miriše na mene.
Na znoj odluka koje nikad nisam održao.
Na istinu koju dan nema hrabrosti izgovoriti.

Znam da je ona loša ljubav.
Ali je jedina koja me ne traži da budem bolji.

Samo da budem njen.
I u mraku.

Matija Gerić