Nakon požara ne dolazi tišina.
Dolazi odsutnost težine.

Zrak stoji, ali ne miruje. Topao je još, kao tijelo koje se tek odmaknulo od drugog tijela. U njemu lebdi zvuk koji nije sasvim zvuk, kasno pucketanje, nešto između lomljenja i daha. Miris paljevine miješa se s kožom, znojem, s nečim što je nekad imalo oblik vrata, ramena, unutarnje strane zapešća. Miris ljubavi koja je bila preblizu.

Sjećanja su izgubila slike.
Ostala je temperatura.

Izgorjeli smo jer smo se dodirivali bez rezerve. Ne strastveno, nego nužno. Kao da bez tog dodira nema gravitacije. Ljubav nije bila nježna, ali nije bila ni nasilna. Bila je precizna. Znala je gdje popuštamo. Znala je koliko dugo možemo izdržati prije nego što se predamo toplini kao opravdanju.

Hodamo kroz zgarište vlastitih odluka. Tlo je mekano, pepeljasto, ali ispod još zadržava žar. Svaki korak proizvodi šuštanje, gotovo intimno, kao pomicanje tijela u mraku. Hodamo kroz sebe, kroz ono što nas više ne prepoznaje.

Ono što smo zvali smislom leži rasuto. Bez oblika. Kao odjeća na podu sobe iz koje je netko izašao i nije se vratio. Toplina još vara. Kao dlan koji se povukao, ali koža kasni s razumijevanjem.

Pepeo je tvar bez pamćenja.
Ne pamti krivulje.
Ne pamti glasove.
Ne pamti način na koji se dah lomio tik prije nego što bismo se ponovno približili.

Sve je svedeno na istu sivu masu. Bez hijerarhije. Bez privilegija. Ljubav, kad sagori do kraja, ne ostavlja relikvije. Samo tijelo koje kasnije reagira bez povoda.

Najveća kazna ljubavi nije u tome što nas je uništila.
Najveća kazna je to što nas je ostavila budnima.

Bez žara postajemo lagani. Prelagani. Kao da nam je netko izvadio jezgru. Dodir više ne proizvodi otpor. Koža prima, ali ne vraća. Tek sada, ogoljeni od potrebe da budemo nečija glad i nečije sklonište u isto vrijeme, shvaćamo slobodu onakvu kakva jest.

Ne kao obećanje.
Nego kao razmak.

Bez žudnje nema smjera.
Bez boli nema sile koja nas drži na okupu.

Rasipamo se polako, bez eksplozije. Kao krhotine koje su već pale, ali se još kotrljaju. Pokušavamo rukama skupiti ono što smo bili prije topline, prije daha na koži, prije potrebe koja je imala tuđe tijelo kao adresu. Ali pepeo ne dopušta povratak. Ulazi pod nokte, u pluća, u snove. U snovima se javlja samo blizina. Bez lica. Bez nastavka.

Ne možeš obnoviti katedralu iz njezina dima.
Ne možeš obnoviti sebe iz onoga što je moralo izgorjeti.

I tada, bez drame, bez uzvika, dolazi misao koja reže ravno.
Mi nismo bili žrtve ljubavi.
Mi smo bili njezin materijal.

Svijet koji dolazi poslije ne miriše na nadu. Miriše na zrak nakon oluje, hladno, čisto, neljudski. Zrak bez obećanja. Samo prostor. Sloboda onih koji više nemaju što izgubiti jer su već platili sve, jednom, u toplini koja je trajala kratko.

Možda je to jedini mir koji nam ostaje.
Ne mir spasenja.
Nego mir iscrpljenosti.

Mir u kojem ne tražimo smisao, jer znamo da dolazi s cijenom. I u toj praznini, bez Boga, bez opravdanja, bez ruku, stojimo sami sa sobom.

Ne spašeni.
Ne poraženi.

Samo stvarni.

I onda, baš na kraju,
dok se pepeo već hladi,
dok zrak miriše na prazno i ništa ne obećava,

u dlanu se pojavi toplina.

Ne plamen.
Ne sjećanje.

Refleks.

Mišić se stegne prije nego što mislimo.
Koža reagira prije pamćenja.
U tijelu se javi stari put, uhodan, opasan, poznat.

Na trenutak, sasvim kratak,
toplina traži zrak.
Traži dodir.
Traži drugo tijelo kao gorivo.

U tom trenutku sve je opet moguće.
I opet pogrešno.

Ne znamo hoćemo li maknuti ruku.
Ne znamo hoćemo li ovaj put pustiti da plane.

Znamo samo,
vatra nas pamti bolje nego mi nju.

Matija Gerić