Ljubav je oltar, ali ne onaj gdje se srca otvaraju nježno. Ovo je mjesto gdje se srca rasijecaju, gdje meso pjeva, a kosti škripaju pod zlatnim nožem. Nema krika, samo tihi, sveti lom, šapat unutarnjih eksplozija, šum kože koja škripi i miriše na vosak, krv, tamjan i znoj. Svaka žila treperi poput žice pod naponom. Ovo je grijeh, i ti ga dišeš kao zrak.

Svijet oko vas je baršun i crno ogledalo. Zvjezdanog sjaja nema, nevine svjetlosti nema. Samo treperenje svijeća na lancima od kovanog željeza, dim koji miriše na staru kožu i pepeo prošlih ljubavi. Sjene plešu, trzaju se, grče, smiju se i jauču istovremeno. Demoni vaše želje, vaše krvi i njezine, rođeni iz grijeha koji ste odlučili počiniti.

Tvoje ruke na njezinu vratu nisu dodir.
One su nužnost.
One su priznanje da želiš biti izgubljen i pronađen u isto vrijeme, da želiš gorjeti na oltaru od mesa i krvi, gdje moral, hladnoća i svijetlo ne mogu doći. Prsti se utiskuju u kožu poput pečata u vosak, ostavljajući tragove koji pulsiraju, griju, bole i šapuću:
Bio si nečiji. I htio si to. Svaki uzdah je molitva. Svaka kap znoja, pjesma. Svaki poljubac, grijeh.

Na djelić daha, čelo joj dodirne tvoje. Ništa se ne traži. Samo ste tu. I to je previše. Zvuk vašeg disanja odjekuje poput orgulja u praznoj katedrali, srce lupa, pulsira u grudima, u ušima, u žilama. Dah joj je dim koji te obavija, miriše na tamjan, vosak i slatki znoj. Osjetiš slanoću njezina tijela na svojoj koži, toplinu koja se širi kroz prste, kroz srce, kroz sve tvoje pore. I opet, sve je previše lijepo, previše bolno, i opet, pravo.

Kad te pogleda, njezine oči nisu prozori duše. One su ponori optočeni zlatom i smaragdima. U njih se ne pada slučajno. Ulazi se svjesno, dobrovoljno, bez iluzije spasa. Bez oprosta. Bez kraja. Samo vatra, samo grijeh, samo spasenje u ložištu vašeg tijela.

Dodir je ritual.

Prsti klize preko njezina tijela, kožu po kožu, stranicu po stranici, otvarajući zabranjenu knjigu tijela. Zvuk kože o kožu, šum mesa koji se priljubljuje, kapljice znoja koje pucketaju po toploj koži, dah koji reže zrak i miriše na tamjan, vosak i krv. Svaki poljubac, svaki dodir, svaki uzdah, sve je grijeh, sve je spasenje. Njezin dah na tvom vratu nije šapat. To je čarolija, dimna zavjesa koja te veže lancima od crvene tkanine i kostiju. I ti se ne opireš. Nikad.

U tom stanju nisi više samo čovjek.
Postaješ goruća misao.
Postaješ poezija u pokretu.
Postaješ zvuk: šum njenog daha, tresak srca, šaptaji koji pucketaju poput vatre u tišini.
Postaješ grijeh.

Kula od bola i raskoši. Vitraj od strasti kroz koji prolazi samo tamno, purpurno svjetlo. Nema spasa. Nema povratka. Samo beskrajna, magična propast u kojoj se dvoje raspadaju jedno u drugo, miješaju dah, strah, znoj, krv, miris i nadu. Pretvarate se u nešto moćnije od smrti, u simfoniju uništenja i stvaranja. Ljubav je grijeh. Grijeh je ljubav. I spasenje je samo u toj ekstazi.

I upravo u tome leži njezina ljepota.
Ljubav više nije utočište.

Ona je katedrala koja gori.
Dim svijeća i voska, miris krvi i tamjana, jeka uzdaha i šapat želja, sve se miješa u jednu gozbu čula.
A mi u njoj plešemo.
Goli iznutra, pijani od dima i nježnosti, s plamenom u prsima i pepelom na jeziku.
Znamo da ćemo izgorjeti.
Znamo.
Ipak plešemo.

Jer nikada, nikada nećemo gorjeti ljepše.

Kad ljubav postane grijeh, tijelo, krv i duh stapaju se u ritual, a samo nebo može biti svjedok naše propasti i našeg spasenja.

Matija Gerić