U dubini noći, gdje se tama ruši poput crnih kula iz pakla, vitez stoji na rubu ponora.

Ne zato što mora. Zato što je naučen da tu stoji. Srce mu puca od oluje koju nikad prije nije poznavao, divlje, žestoke mješavine bola i vatre, u kojoj se gubitak stare ljubavi ne pretvara u mir, postaje nešto novo i opasno, u silu bez imena, poput gromova koji paraju nebo ne da bi ga rasvijetlili, nego ga žele rastrgati.

Vjetar urla kroz njegov oklop poput duhova izdaje, magla ga guši poput hladnih ruku smrti, a ožiljci na njegovoj koži gore kao vrata pakla.

Ne viču. Objašnjavaju.

Šapuću da je odanost konstrukcija, poštenje navika, a ljubav, mit koji se usađuje u meso kao mač, duboko, da bi se čovjek naučio krvariti tiho. Ne uspijeva udahnuti iz prvog pokušaja. Ni iz drugog. Svaka kost u njemu vibrira od nove snage, osjećaja koji nije iskupljenje, pomak, ljubavi koja nije samo žrtva, već prijetnja poretku, ne samo tama, munja koja ne rasvjetljava, ona razotkriva.

I tada, usred oluje koja više nije samo u njemu, počinje se događati nešto nalik čudu, ali bez obećanja spasa. Tama se ne razmiče, ona se preuređuje, kao da sama noć mijenja raspored svojih simbola.

Iz magle izranja ona. Žena plavih očiju, dubokih poput bezdana mora gdje se oluje ne smiruju, one pamte. Oči koje sjaje poput svjetionika, ali ne pokazuju put, nego udaljenost, svjetlost zvijezda koje su pale ne da bi se rodile, da bi dokazale da pad nije suprotan letu.

Njezina pojava nije iznenadna. Ona se ne pojavljuje, ona se događa.

Najprije kao šapat vjetra koji ne nosi miris cvjetova, odsustvo prošlosti. Zatim kao sjaj koji ne obavija njegov oklop, sjaj koji ga razotkriva, čineći ga tankim, gotovo smiješnim. I naposljetku kao prisutnost. Nježna i neumoljiva, gdje zrak oko nje ne treperi od čarolije, već od napetosti, kao prije pucanja žice. Svaki njezin korak ostavlja trag svjetlucavih iskara, ali vitez shvaća, zemlja ih ne pamti.

Kao da je sama sudbina pogriješila u tkanju, spojivši niti zvijezda i tame koje se nisu smjele dodirnuti. Dok mu se približava, srce mu, nekad prazan bunar, sada napunjen olujom, počinje kucati u ritmu koji ne poznaje i koji ne želi naučiti.

Bol ne postaje ekstaza. Tama ne pleše sa svjetlošću. One se sudaraju. Ruka mu zadrhti u oklopu. Samo jednom. Dovoljno da shvati, da ne može predvidjeti drhtanje.

Njezina ruka dodiruje njegovu. Topla je. Previše stvarna. U tom dodiru nema obećanja, samo struja čarolije koja ne liječi rane duše, a ona ih otvara do kraja, smirujući oluju samo zato da bi pokazala što je ostalo ispod.

Plave oči gledaju ga duboko, prodirući kroz slojeve oklopa i ožiljaka, budeći u njemu ljubav koja je poput čarobnog vrtloga, žestoka, emotivna, puna osjećaja koji ga podižu iz pepela, gdje se tama pretvara u sjenku u kojoj cvjeta ruža, crna i živa. Ruža bez imena. Latice otvorene poput srca koje se budi iz sna.

Kleči pred njom.

Ne zato što mora. Zato što stojeći više ne zna tko je.

Suze mu padaju teške poput krvi na bojnom polju i ne briše ih. Njezina prisutnost nije oltar, kao praznina u kojoj se tama ne predaje svjetlu, koja gubi opravdanje. Bitka u njemu više nema oružja. Ima samo pitanje. Tama još navaljuje, ali on ne uzvraća ljubavlju kao spasenjem. Uzvraća ostajanjem.

Ljubav prema njoj nije jača od one prve. Nije ni slabija. Ona je nešto što se ne prepoznaje. Ne obećava svijet bez tame. Obećava svijet koji se više ne može slagati na stare načine.

Dok se magla razmiče, vitez ne shvaća. Shvaćanje bi bilo prejednostavno. On samo vidi da se nebo ne smiruje, uči disati drugačije. A u plavim očima ne nalazi vječnost, vidi nešto opasnije, mogućnost da vječnost nikad nije bila cilj.

I tada shvaća ono što nitko ne izgovara naglas,
nije svjetlost ta koja pobjeđuje tamu,
to je susret koji ih oboje čini nedovoljnima.

Matija Gerić