Ne želim da me starost uhvati nespremnog, kao da sam zaspao za volanom života.
Ne želim da me nađe kako buljim u zid, s rukama u džepovima, skupljajući prašinu svega što sam odgodio. Želim da me zatekne u sredini nečeg. Makar da vičem na kišu, jer mi je mokro u cipelama, makar da grlim sina tako da osjeti da još uvijek imam snage u rukama.

Život nije bocu viskija na polici, nije nešto što se čuva za kasnije.
On se troši, grubo, iskreno, prebrzo, prebolno. Svaki dan je nova rana ili ožiljak. I u tim ranama, možda, tek se vidi da si bio ovdje. Udario, pao, ustao. Svaka kap bola i smijeha skuplja se u nevidljive karte koje ti pokazuju gdje si bio i tko si.

Ne želim savršenu kožu. Želim tragove, mape, markere.

Sunce što mi je žarilo leđa, žicu što mi je zarezala dlan, modrice koje pričaju priče, moje gluposti, tuđi udarci. Sve to nosim kao dokaz da nisam samo prolazio kroz vrijeme, nego da sam ga kročio, lomio, pokušavao osvojiti.

Želim da vrijeme bude gusto, teško, poput zemlje poslije kiše. Da osjetim svaku stopu, svaki zub stisnut da ne plačem pred drugima. Da dani teže ne od posla, nego od života kojeg sam gutao cijelim grudima. Da navečer, kad legnem, osjetim da sam bio prisutan, živ, muškarac u svojoj ranjivosti, ne heroj, ne savršen, nego netko tko diše i guta oluje i opet diše.

Neka me strah grize, ali neka me ne paralizira.
Neka me ljubav razara, ali neka me ne uništi.
I neka ostane mjesta za sve tihe sjene, za sve pogreške, za sve neispričane riječi koje opet žele biti rečene.

Kad sjednem na stepenice, s kosom srebrnom i glasom hrapavijim, želim se pogledati u oči i reći:

Nisam čekao da oluja prođe da izađem van.
Nisam čekao da budem spreman da volim.
Živio sam usred svega, blata, krvi, smijeha, gubitaka. Nisam se pretvarao da sam mrtav samo zato što je teško.

Ako me starost dočeka, neka me dočeka umornog, ali prepunog.
Neka me dočeka kako još stojim, makar na jednoj nozi, makar s osmijehom koji šapuće:

Došla si prekasno. Već sam živio.

Bio sam slomljen i sastavljen stotinu puta.
Vikao u nebo, plakao u jastuk, volio do ludila, mrzio do bola, padao licem u blato i ustajao jer nisam znao drukčije.

I onda ću okrenuti leđa, bos, prljav, krvav, ali živ.
I u tom hodu, dok srce još lupa, dok misli još gmižu i bježe, dok još imam snage da psujem sudbinu,
dok još imam snage da volim.
Tiho. Grubo.

Sva srca što sam imao, sva u šaci i još je stišćem…

Matija Gerić