Sve važno događa se prije nego što se napravi ijedan korak. U onom kratkom, jedva vidljivom zadržavanju daha, kada tijelo još miruje, a pažnja je već budna. Tamo gdje se ne prilazi naglo, nego se osluškuje. Ne prilazi se ženi kao prostoru koji se osvaja, nego kao biću koje ima vlastiti ritam, vlastite plime i povlačenja. Ne zato što je to naučeno, nego zato što se osjeti da se neke stvari ne uzimaju, nego čekaju. Kao pred nečim živim, promjenjivim, s unutarnjom klimom, danima koji mirišu na svježe oprano rublje i jutrima koja još nose težinu noći.

On je jedan od onih koji ne žure. Ne jer uvijek znaju kamo idu, nego jer su naučili stati onda kad ne znaju.

Ne zato što se boji.

Nego zato što poštuje.

On ne broji vrijeme do kreveta. On mjeri kako se njezin glas mijenja dok govori o nečemu što voli. Mjeri trenutak u kojem joj ruka zastane u zraku dok objašnjava nešto nevažno. Mjeri tišinu koja se spusti među njih i ne traži da bude ispunjena. Jer zna, neke se bliskosti rađaju upravo tu, u tišini koja ima puls.

Njega ne zanima odmah koža. Zanima ga kako miriše njezina koža kad se vrati izvana, pomiješana s hladnoćom, sapunom i tragom dana. Zanima ga zvuk njezinih koraka u hodniku, način na koji ostavlja šal na stolici, sitna nepažnja koja govori više od pažnje. Ponekad taj šal ostane ondje cijeli dan, kao tiha dozvola da se netko zadrži, da prostor ne bude odmah vraćen u red.

On želi znati što voli prije nego što je dodirne. Koju pjesmu sluša kad je nitko ne gleda preko ramena. Koji joj okus ostaje na jeziku kad zatvori oči. Koje joj riječi nedostaju kad je tužna i koje nikada ne želi čuti.

I onda zastane.

Jer zna da iza ljepote uvijek stoji pukotina.

Želi znati gdje ju je život zarezao, ne da bi to mjesto ispravio ili spasio, nego da bi znao gdje treba stati, gdje skinuti glas, gdje pustiti da dan prođe bez pitanja.

On razumije nešto što se rijetko priznaje, da se žena ne osjeća posebnom zato što je poželjna. Poželjnost je brza i bučna. Ono što ostaje je osjećaj da si viđena. Do kraja. U neredu. U sumnji. U snazi i slabosti u isto vrijeme.

Za njega bliskost nije eksplozija, nego trajanje. Nije dokazivanje, nego ostajanje. Gradi se sporo, kao kuća koja nema nacrt, ali ima temelj. Svaki dan se malo pomiče, a da se ne vidi.

Za njega dodir nije refleks.

Dodir je odluka.

Ruka pamti više nego tijelo. Pamti jutra u kojima se šutjelo. Večeri u kojima se moglo otići, a nije. Pamti umor koji se ne objašnjava i strah koji se ne imenuje. Zato, kad je dotakne, on zna da time preuzima odgovornost.

On ne bježi od strasti. Ali ne pristaje na strast bez sadržaja. Ne želi tijelo bez osobe. Ne želi bliskost koja ništa ne mijenja. Želi da se strast dogodi onda kad više nije bijeg, nego povratak.

Možda nije čest.

I neka je.

On ne viče. Ne obećava. Ne uzima unaprijed. On ostaje. I kad je neugodno. I kad je sporo. I kad nema garancija.

A ona to osjeti. Ne u riječima, nego u sitnim pomacima, u tome kako se opuštenije nasloni, kako joj ramena ne traže obranu, kako se njezin smijeh pojavi tiše, ali ostane dulje.

Ne kao uzbuđenje.

Nego kao mir.

Kao osjećaj da može skinuti oklop i ostati cijela. Kao jutro u kojem kruh miriše jače nego inače, a sol na usnama ima okus stvarnosti.

U svijetu koji dodir troši brzo i bez pamćenja, on bira nešto gotovo nepristojno sporo.

Prisustvo.

I zato, kad se dodir napokon dogodi, on nije početak. Nije obećanje. Nije trik.

On je potvrda onoga što je već dugo istina.

Prije dodira.

Matija Gerić