Ponekad je ruka predugo zatvorena, toliko dugo da zaboravi da je ikad znala biti otvorena.
Dok svijet oko nje radi ono što svijet uvijek radi, prolazi, šušti, gori, diše.

Godinama drži pijesak kao da je u njemu sav spas, djelići mora koje je samo on slušao, sol koja je mirisala na oproštaje, sunce koje je grijalo samo njegovu kožu. Negdje u daljini ljudi govore, smiju se, zatvaraju vrata. Pas laje, kratko, kao da nekoga doziva natrag. Svako zrno u šaci nosi uspomenu na trenutke kad je svijet bio preglasan, kad su glasovi dolazili preblizu poput muha na otvorenu ranu, kad je tišina bila i zaklon i kazna. I drži, jer to malo što je ostalo, bilo je njegovo jedino, dok se oko njega sve drugo mijenjalo bez pitanja.

Ruka boli. Prsti su tvrdi, ukočeni, koža napeta kao bubanj preko kojeg nitko više ne svira. Vjetar prolazi ulicom, podiže prašinu, pomiče lišće. Netko pali vatru; dim se diže ravnodušno, kao da ne zna ništa o njegovim šakama. Drži jer vjeruje da će, ako pusti, otpustiti i sebe. Da će ostati goli dlanovi, a goli dlanovi znače izloženost. A izloženost je bila nešto od čega je cijeli život bježao, od toga se bježi kao od pasa koji njuše krv.

Ali postoji trenutak koji se ne pita za dopuštenje.

Trenutak kad šaka jednostavno više ne može dalje. Ne zato što je slaba, nego zato što je predugo bila jaka ondje gdje nije trebalo. U tom trenutku negdje zalupi prozor. Netko zazove ime koje nije njegovo. I prsti se otvaraju nečujno, kao stare kapije koje su čekale oluju.

Prvo zrno sklizne van i srce zastane. Čuje ga kako pada, sitan udarac, gotovo šapat, kao da netko izgovara ime koje se dugo nije smjelo izgovoriti. Drugo zrno padne, i nešto u grudima popusti, tiho, kao konac koji puca u tkanini koja se previše rastezala. Treće zrno nosi suzu koja je godinama skupljala prašinu jer nije smjela pasti, jer bi onda sve moralo izaći. U tom času pas prestaje lajati. Vjetar se na trenutak smiri.

A onda pijesak počne teći.

Boli. Svako zrno prolazi kroz prste kao žar, ostavlja brazde nevidljive drugima, ali bolno jasne njemu. Miriše na vlažnu zemlju poslije kiše, na stare fotografije, na majčin balkon u sumrak. Negdje pucketa vatra, živi svoj mali, tvrdoglavi život. Boli jer je to odricanje od svega što je nekad bio zaklon. Boli jer shvaća da je čitavo vrijeme držao nešto što ga je držalo, dok je svijet strpljivo čekao da nastavi.

Ali usred te boli dogodi se nešto što se ne može isplanirati, dah.

Prvi pravi dah nakon godina preživljavanja. Kao da se nešto u prsima odvezuje, kao da pluća prvi put imaju prostor koji nije skučen strahom. Vjetar opet krene. Dim se razvuče. Svijet diše, i on s njim, i prvi put nije izvan tog ritma.

Dlan postaje lagan. Koža je topla, i tek sada shvaća, toplina nije dolazila iz pijeska, nego iz njega samog. Linije na dlanu, duboke i ranjene, više se ne čine kao pukotine, više su kao korita presušenih rijeka koje čekaju kišu, dok oblaci negdje već skupljaju snagu.

Pijesak pada na zemlju i nestaje među korijenjem, ali ne nestaje u potpunosti. Pretvara se u tlo. U nešto što će izrasti bez da bude zarobljeno. Mravi prolaze. Trava šuti. Život se ne zaustavlja da bi mu čestitao.

Ruka ostaje otvorena. Ne iz straha, ne iz predaje. Nego iz nečeg što je dugo izbjegavao, mira. Mira koji peče jer je nov. Mira koji je plaćen svakim zrnom koje je palo, svakom šutnjom koju je pregazio, svakim priznanjem koje je napokon pustio da se dogodi, dok se svijet nije ni okrenuo, nego samo, nastavio.

U otvorenoj šaci nema praznine. Ima prostora.
Za kišu. Za sunce koje grije bez pitanja. Za možda nečiju drugu ruku, ne da je drži, nego da postoji pokraj nje.

Pijesak je otišao.

Dlan miriše na ništa.
A oko njega, negdje, pas opet laje, vjetar nosi dim i to ništa, diše.

Matija Gerić