U beskrajnoj tišini svemirskog hrama, ondje gdje se vrijeme savija poput starog papire pod težinom vlastitog trajanja, šest drevnih mudraca okupilo se u tajnom krugu. Nisu došli slučajno. U svemiru nema slučajnosti, postoje samo putanje koje se presjeku kao sudbine i tada svjetovi na trenutak zadrže dah.

Došli su jer je tama bila dovoljno duboka da se istina može izgovoriti bez straha da će je svjetlost izobličiti.

Njihovo svjetlo nije odsjaj, ono je živo. Pulsira poput starog srca svemira koje kuca sporije nego nekada, ali svaku svoju otkucanu sekundu pamti. Veo koji ih obavija nije magla, to je dah vječnosti, proziran i težak poput suze koja se predugo zadržala na rubu oka.

Prvi mudrac, Merkur, sjedi najbliže vatri. Nemiran je, gotovo nestrpljiv, kao misao koja želi pobjeći prije nego što bude izgovorena. Njegov glas je šapat munje, kratak, oštar, nestalan. On zna sve tajne, ali nijednu ne zadržava. Tajne mu prolaze kroz ruke kao voda kroz dlanove i ponekad se čini da ih on namjerno pušta, jer tko zadrži previše istina, počne nalikovati zatvoru.

Uz njega sjedi Venera, mudrica ljepote i otrova. Njezina koža svjetluca poput oblaka koji skrivaju vatru. U njezinoj nježnosti ima nečega opasnog, kao u ruži koja zna da će jednom povrijediti onoga tko je predugo voli. Njezine oluje mirišu slatko, gotovo zavodljivo, poput cvijeta koji cvjeta samo u paklu, a ipak ljudi sanjaju njegov miris.

Na samom rubu kruga lebdi Neptun. Plav, spor, gotovo odsutan, kao da dio njegove duše već plovi kroz snove svemira. U njegovim dubinama šume oceani koje nitko nikada neće preplivati. On vidi ono što drugi ne vide. Potopljene nade, neizgovorene riječi, tihe ljubavi koje su umrle prije nego što su imale priliku živjeti. Ponekad se čini da cijeli svemir spava u njegovim vodama, i da ga samo njegova tuga drži budnim.

Saturn stoji uspravno, nepomičan poput zakona koji je stariji od života. Njegovi prstenovi zveckaju tiho, poput lanaca načinjenih od vremena i zaborava. Svaki krug je obećanje, svaka čestica prašine sjećanje na nešto što je jednom bilo voljeno. On ne oprašta lako, ali ne zato što je okrutan, nego zato što zna koliko je svaka odluka teška kad se izgovori pred vječnošću.

Uran leži postrance, nagnut kao nebo koje je odlučilo ne slušati pravila. Hladan je i tih, ali u toj tišini skriva se pobuna. On se okreće protiv svega što je bilo prije njega i ponekad cijeli svemir osjeti taj tihi bunt u vlastitim kostima.

A Jupiter, golemi mudrac gromova, sjedi u središtu kruga. Njegove oluje dišu duboko, poput srca koje je naučilo i bijes i milost. U njemu ima snage da razori svjetove, ali i kiše koja vraća život. On je onaj koji oprašta kad drugi osuđuju. On je onaj koji još vjeruje da svemir, usprkos svemu, nije izgubio sposobnost da bude nježan.

A Mjesec…

On gleda izdaleka.

Njegovo lice je blijedo poput stare fotografije koju vrijeme nije uspjelo izbrisati. Srebrno, krhko i pomalo tužno.

Jer on nije mudrac.

Nije dio kruga.

Nije pozvan.

Njegova tuga dolazi polako, poput mora koje neprestano dodiruje obalu i nikada je ne može zadržati. Ali ispod te tišine raste nešto tamnije, pitanje koje se ne usuđuje izgovoriti.

Zašto oni dijele svjetlo,
a ja nosim samo njihov odraz?

On promatra kako se svjetlost prelijeva među njima poput vina u čaši koju nikada neće podići. I u tom trenutku shvati nešto što nijedan od šest mudraca ne vidi.

Krug je savršen.

Ali savršenstvo ima jednu slabost.

Ne vidi ono što je izvan njega.

I tada Mjesec osjeti kako se u njegovoj tišini rađa nešto novo, ne bijes, ne zavist, nego spoznaja.

Njegova tuga nije kazna.

Ona je njegova sloboda.

Jer on jedini može gledati krug izvana.
Jedini može vidjeti njihovu mudrost i njihovu slijepu točku.

Mudraci nose svjetlo.

Ali on nosi priču o tom svjetlu.

Kad se krug raziđe i tajna ponovno potone u veo vječnosti, Mjesec ostane sam na nebu.

Tiho.

Moćno.

Sjetno.

Njegovo svjetlo pada na Zemlju poput suze koja je napokon pronašla hrabrost da padne.

I dok ljudi podižu pogled prema njemu, misle da gledaju hladnu stijenu.

Ne znaju da gledaju čuvara jedne tajne.

Jer ponekad istina ne pripada onima koji sjede u krugu.

Ponekad pripada onome tko je imao hrabrosti ostati izvan njega.

I nositi njegovu tišinu, kroz noć, kroz vječnost, kroz svako srce koje je ikada osjetilo da negdje postoji krug u koji nikada neće biti pozvano.

Matija Gerić