Postoje uspomene koje ne nestaju.
Dolaze nenadano, kao da sam u njih ušao prije nego što sam otvorio oči.
Miris kiše što ulazi kroz prozor postaje ruka, nježno dira vrat i moje tijelo pamti kako je biti dijete.
Dim drva u kuhinji nije samo dim, on je vrijeme što se uspravlja u svjetlost i pada u mene poput rijeke koja zna sve moje tajne.
One nisu slike. One su tijelo, dah, koža, ritam srca što se vraća u prošlost, kao da prošlost nikada nije otišla.

U sebi još nosim dijete koje je vjerovalo u beskrajnu sigurnost, koje nije znalo da ljudi odlaze tiho, a srce pamti praznine poput ogledala koja su se razbila u sobi bez vrata.
Ponekad ga osjetim kako treperi, plamen što se ne gasi, zbunjen, traži odgovor: Gdje je nestalo sve što smo voljeli?

Odrastanje me naučilo nositi lomove.
Ne kao u knjigama, nego u svakom dahu, u svakom pulsiranju kože, dok tuga postaje veza između tijela i svijeta.
Naučio sam smijeh nositi unutra, dok tijelo nosi težinu izgubljenih trenutaka, poput olova što ne može ispariti, ali sjaji u mraku.

Prvi poljubac nije bio strašan.
Bio je vatra i med, okus jagode i soli, srce što lupa u noći, trenutak kada sam prvi put dao povjerenje bez ikakve zaštite.
Volio sam poslije opreznije, dublje, sa strahom što se skriva u svakom dodiru.
I opet sam gubio. Polako, dan po dan.
Svaki gubitak ostavlja trag, miris kože što više nije tu, šapat riječi što odjekuje u praznoj sobi, dodir koji se pamti kao nijema pjesma koja titra u kostima.

A onda se pojavio moj sin.

I sve što sam mislio da sam izgubio, vratilo se, ali drugačije. Ranije sam volio da bih bio voljen. Sada volim i kad me boli. I kad sam umoran. I kad se bojim da nisam dovoljan. Njegove ruke ne znaju za moje sumnje. One znaju samo da sam tu.

Ponekad ga gledam dok spava i osjetim strah koji nikad prije nisam poznavao. Ne strah da ću biti sam, nego strah da ga ne povrijedi svijet koji mene jest. Tada shvatim, više nisam najvažniji u vlastitom životu. I u tome ima nečeg zastrašujuće lijepog.

Trenuci kad me zagrli bez razloga, kao da osjeća da mi to baš tada treba. To su pukotine kroz koje mi se život vraća.

Uspomene koje vrijeme ne briše nisu one u kojima je sve savršeno.
One su one u kojima srce gori ranjeno, prepuno mirisa, dodira, sjena i pukotina što nas oblikuju.
Kroz njih dišemo, kroz njih se gubimo, ponovno sastavljamo i raspadamo.
One su nježne, bolne, prekrasne, svjetlost koja se probija kroz zastore u zoru, ali u obliku kometa što treperi po grudima.

Kad se vrate, zabole.
Ne rana.
Već val što prolazi kroz tijelo, ostavljajući trag topline, čežnje, ljepote i gubitka.
Zabole jer su istinite.
Zabole jer su moji mirisi, moji dahovi, moje misli.
Zabole jer su sve ono što sam bio i sve što još jesam.

I ako već moram nositi bol, neka bude ova.
Bol koja mirisom, dodirom i tišinom podsjeća da sam volio.
Da sam živio.
Da osjećam.

I da, unatoč svemu,
još uvijek osjećam.

I u tom osjećaju, možda,
vrijeme prestaje.

Matija Gerić