U dubinama naših sjećanja, gdje se vrijeme pretvara u maglu, leži ono poderano pismo, krhki list papira, poput krila leptira zarobljenog u oluji, koji smo napisali u noćima kad su riječi curile iz srca kao kapljice rose s lišća.
I nije to bila obična noć.
To je bila noć kad smo prvi put priznali sebi da više ne možemo živjeti u vlastitoj tišini, a ipak smo baš tu tišinu izabrali kao dom.

To pismo, ispisano tintom naših najskrivenijih čežnja, trebalo je poletjeti prema onome kome je bilo namijenjeno, ali umjesto toga, ostalo je skriveno u ladici duše, poderano na komadiće, kao da smo ga žrtvovali vjetru koji nosi izgubljene snove.
I kao da smo znali da postoji nešto strašnije od odbijanja, nešto strašnije od, ne, nešto strašnije čak i od prezira.
Postoji ono, da te čuju.
Da te stvarno čuju.
Da se tvoja istina, gola i krvava, konačno nađe u tuđim rukama, bez kontrole, bez obrane, bez maske.
I zato smo ga poderali.

Sjećam se tog trenutka, kad su prsti drhtali nad slovima, a svaka rečenica bila je poput nježne melodije vjetra kroz granje starog hrasta, šapat, volim te, koji se gubi u tišini, ili, oprosti mi, koji se pretvara u jeku praznine.
Ali ja se sjećam i nečeg još strašnijeg od toga drhtaja.
Sjećam se kako je srce, na trenutak, bilo spremno skočiti iz mene kao ptica bez pitanja, kao životinja koja se ne boji, kao dijete koje vjeruje.
Sjećam se kako sam napisao to, volim te, ne kao riječ, nego kao čin.
Kao rez.
Kao potpis pod vlastitu ranjivost.

To pismo nisu bile samo riječi, bilo je ogledalo naših slabosti, poput jezera u kojem se odražava mjesec, puno, ali nedodirljivo. Trebali smo ga poslati, da se njegova bit raspe poput cvjetnog praha na proljetnom povjetarcu, da dodirne srce drugoga i možda izazove val suza, onih toplih, iscjeljujućih. Ali, strah nas je zaustavio, poput nevidljive mreže pauka koja hvata snove prije nego što poletnu.
I taj strah nije bio malen.
To nije bio strah od odgovora.
To je bio strah od vlastitog postojanja.

Jer kad nekome pošalješ svoje najdublje želje, više ne možeš glumiti da si dobro.
Ne možeš se praviti da si čvrst.
Ne možeš se skrivati iza šale, iza ponosa, iza muške šutnje, iza zida koji izgleda kao snaga, a zapravo je samo, panika.
Pismo se ne šalje kad si hrabar.
Pismo se šalje kad više ne možeš biti kukavica.

U tim poderanim fragmentima, osjećam suzu, ne onu vidljivu, već onu duboku, koja se krije u procjepima srca, poput kišne kapi što klizi niz staklo prozora, ostavljajući trag koji se ne briše.
I ta suza nije bila tuga.
Ta suza je bila saznanje.
Saznanje da postoje riječi koje nikad neće doživjeti svoj pravi oblik, jer smo ih ubili prije nego su se rodile.
Postoje istine koje su ostale bez svjedoka.
Postoje ljubavi koje nisu umrle, nego su samo zatvorene u tamnicu gdje im je uskraćeno pravo da ikad budu izgovorene.

To pismo predstavlja ono što smo mogli biti, poput cvijeta koji se nije otvorio na vrijeme, ostavši zauvijek pupoljak, pun potencijala, ali zarobljen u vlastitoj ljusci.
I tu se događa nešto što ljudi ne razumiju:
ne boli nas ono što se dogodilo.
Boli nas ono što se nije dogodilo, a imalo je snagu promijeniti sve.
Boli nas mogućnost.
Boli nas alternativa.
Boli nas verzija života u kojoj smo bili dovoljno ludi da riskiramo vlastito srce.

Razmišljam o tome kako bi svijet bio drugačiji da smo ga pustili, možda bi se mostovi popravili, poput niti paučine koje se spajaju nakon oluje, ili bi se rane zatvorile, nježno, poput dodira majčine ruke na čelu djeteta.
Možda bi netko pročitao te riječi i zastao.
Možda bi netko prvi put shvatio da ga netko voli bez uvjeta.
Možda bi netko osjetio kako mu se grlo steže od istine, i kako se u grudima otvara prostor za oprost, kao da se unutra razlijeva svjetlost koju je čekao cijeli život.
Možda bi i ti i ja postali drugačiji ljudi, ne zato što je kraj bio sretan, nego zato što smo barem jednom imali hrabrosti da budemo stvarni.

A ipak, ono ostaje poderano, razbacano po vjetrovima naših, što ako. Nije bit u poruci poruka, već u tišini koja odjekuje, u onom dubokom, snažnom odjeku nedorečenog, gdje se srce još uvijek pita, a odgovor lebdi, poput lista u vjetrovitom vrtlogu, negdje između neba i zemlje.
I ta tišina nije prazna.
Ta tišina je puna eksploziva.
U njoj stoji cijeli jedan život koji nije imao priliku biti izgovoren.

Jer ono što mi nazivamo “poderanim pismom” nije papir.
Nije tinta.
Nije rukopis.
To je pobuna koju smo ugušili prije nego se rodila.
To je revolucija jedne intime koju smo izdali da bismo ostali pristojni, smireni, normalni, neprimjetni.
A u stvarnosti, mi smo stvoreni da budemo oluja, makar samo u jednom tuđem srcu.

I zato to pismo ne prestaje postojati.
Ono nije nestalo.
Ono se preselilo u krv.
U pogled.
U noćne trenutke kad odjednom osjetiš kako te nešto steže iznutra, i ne znaš je li to sjećanje ili kazna.
Ono živi kao zakasnjelost, kao šapat koji se vraća, kao lom u kojem se čovjek prepoznaje.

A najstrašnije od svega je ovo,
pismo je poderano, ali osjećaj nije.
Osjećaj je ostao cijeli.
Cijel, živ, neumoljiv.
Kao ruka koja kuca iznutra i traži da je pustiš van.

I možda jednog dana, u nekoj drugoj noći, u nekom drugom vremenu, kad budemo dovoljno umorni od vlastitog straha, možda ćemo uzeti te komadiće, jedan po jedan, kao da skupljamo vlastitu dušu po podu i pokušati ih složiti.
Ne da bismo ga poslali.
Ne da bismo dobili odgovor.
Nego da bismo prvi put u životu rekli sebi:

Nisam izdao osjećaj. Samo sam predugo čekao da ga preživim.

Matija Gerić