Da je ljubav snijeg, pala bi noću, bez svjedoka, u onom satu kada grad još diše kroz san, kada prozori nisu sasvim zatvoreni, a misli još nisu zaspale. Ne bi pitala krovove ni ramena, ne bi tražila dopuštenje ni od čega što stoji pod nebom. Jednostavno bi se spustila na sve, na oštricu kamena, na ogoljenu klupu u parku, na travu koja još pamti ljeto i boju sunca u korijenu. Padala bi polako, gotovo sramežljivo, kao da se boji vlastitog postojanja, a opet neumoljivo, jer neke stvari dolaze tiho samo zato što znaju da će ostati.

Ujutro bi svijet mirisao drugačije. Na hladnu čistoću koja ne peče nego budi, na zrak koji dodiruje nosnice kao prvi istiniti dodir dana, na tišinu koja ima svoj zvuk, mekan, prigušen, nalik koracima koji se ne usuđuju biti glasni da ne bi probudili nešto krhko. Sve bi bilo isto, a ipak neprepoznatljivo, kao lice voljene osobe u polusjeni, ono lice koje poznaješ do svake linije, a opet te svaki put iznova iznenadi.

Ta bi ljubav bila tišina koja ne prazni, nego ispunjava. Ne bi govorila, jer ne bi imala potrebu objašnjavati se. Umjesto riječi, gasila bi buku, škripu starih sjećanja, lomove rečenica koje nikada nisu dovršene, sav onaj unutarnji metež koji čovjek nosi kao nepotrebnu prtljagu. Bila bi poput pahulje koja u sebi nosi savršeni red, nevidljivu geometriju nježnosti, preciznu i blagu, a opet bi drhtala pred toplinom jednog naglog pokreta, jednog prebrzog srca.

Bila bi krhka, ali ustrajna. Ako hladnoća vjernosti potraje, rasla bi u tiha polja mira, u prostranstva bez rubova, ondje gdje se pogled odmara jer više nema što tražiti. Prekrivala bi prošlost bez pitanja, ne brišući je, ne glumeći zaborav, nego je omekšavajući, kao asfalt pod bijelim pokrivačem koji više ne boli stopala. Sve rane ostale bi tu, ali bi prestale rezati.

U njezinoj svjetlosti bila bi skrivena tajna. Čak i kada noć zaboravi zvijezde, ona bi vraćala njihov odsjaj, ne da zaslijepi, nego dovoljno da se vidi put, dovoljno da se ne izgubi dah. Bila bi hladna onima koji prolaze grubo, koji gaze bez gledanja, ali topla onima koji znaju stati, sagnuti se, otvoriti dlan i osjetiti kako tišina miriše, kako hladnoća zna biti blaga, gotovo zaštitnička.

Negdje bi u daljini škrgutala grana pod teretom bjeline, lomila se tiho, kao priznanje koje dolazi prekasno. A negdje bliže, gotovo nečujno, topila bi se jedna pahulja na koži, kao da se ispričava što postoji, kao da zna da će nestati upravo zato što je dodirnuta. Ostajala bi tek vlaga, kratki trzaj u prsima i ona tiha bol koja nema ime, jer je preblaga da bi se zvala ranom, a preteška da bi se zaboravila.

Ne dokaz, ne obećanje, ne trajanje, nego trenutak koji se dogodi i odmah počne odlaziti, ostavljajući iza sebe toplinu koja boli jer je bila stvarna. Nešto što se ne zadržava, ali se u tebi nastani.
Ljubav...

Matija Gerić