***

 

Ono što se mora dogoditi, dogodit će se, slagali se vi s tim ili ne. Njihovi su se životi zauvijek promijenili jednog jutra u lipnju. Godina je bila 1960. Naglo i bez upozorenja, odjednom se činilo da je sve postalo moguće. Kraj školske godine donio je veliko olakšanje, ali kod kuće je i dalje bilo zagušljivo. New York se pretvorio u lonac ispunjen vlagom i zagađenjem. Temperature su dobrano premašile trideset stupnjeva i djeca su već poludjela od dosade kada je stiglo pismo. Činilo se da omotnica pulsira, kao da u njoj kuca srce. Na njoj nije bilo marke, ali poštar ju je ipak donio na njihovu adresu i gurnuo kroz otvor na prednjim vratima.

Susanne ju je samo kratko pogledala i rekla: “Od tete Isabelle je.” “Imamo tetu?” pitala je Franny.

“Bože dragi, samo ne ona”, javio se doktor Burke-Owen. “Ne otvarajte to pismo.”

Ali Susanna je već zavukla nokat ispod preklopa kuverte. Na licu joj je bio čudan izraz, kao da su se otvorila neka dugo skrivana vrata. “Poziv, za Franny. Svatko dobije poziv kada navrši sedamnaest godina. Tradicija.”

“Onda bih trebala poći”, brzo se javila Franny. Samo da se makne od majčinih pravila.

“Ako odeš, ništa više neće biti isto”, upozorila ju je majka.

“Sumnjam”, rekla je Franny i uzela pismo. Ona je iznad svega bila hrabra, uvijek bi učinila ono što se nitko drugi ne bi usudio. Osim toga, pismo je bilo poslano njoj, a ne majci.

“Treba izbjeći Massachusetts, po svaku cijenu”, umiješao se otac. “Dodir s bilo kim iz obitelji probudit će osobine koje su trenutno uspavane.”

Franny se nije obazirala na oca, udubila se u staromodan rukopis nalik tragovima ptičjih nogu.

Ako kreneš danas popodne, stići ćeš na vrijeme za večeru.

“Jesi li ti otišla kada ti je bilo sedamnaest godina?” upitala je Franny majku.

Susanna je zatreptala svojim, širokim sivim očima. Nije mogla lagati gledajući Franny u oči. “Jesam”, priznala je. “Onda sam otišla u Pariz i prekinula s time. Ali ti...” odmahnula je glavom. “Nisam sigurna mogu li te pustiti samu. Ionako si buntovna.”

“Nisam!” uobičajeno je prkosno odgovorila Franny.

Vincent ju je nagazio ne bi li je ušutkao. Očajnički je žudio za nekom pustolovinom. “Idemo mi s njom”, rekao je.

“Pazit ćemo na nju”, dodala je Jet.

Odluka je pala, što se njih tiče. Tog će ljeta pobjeći. Dok su se roditelji prepirali, Franny, Vincent i Jet počeli su se pakirati, upozoravajući jedno drugo da ne zaborave kupaće kostime ili sandale, uzbuđeni jer će konačno saznati odakle potječu.

Kada su se vratili u kuhinju s torbama, ruksacima i Vincentovom gitarom, majka je sjedila sama za stolom, crvenih očiju. Zbunjeno su je pogledali. Je li im ona saveznik ili neprijatelj?

“To jest formalan poziv”, rekla je Susanne. “Objasnila sam vašem ocu kako ne bi bilo pametno biti bezobrazan prema mojoj tetki, ali nisam sigurna da je shvatio.” Okrenula se Vincentu i Jet. “Vi ćete paziti na Franny?”

Uvjeravali su je da hoće.

“Isabelle će vas iznenaditi”, rekla im je Susanne. “Iskušavat će vas kada to budete najmanje očekivali. Mislit ćete da vas nitko ne vidi, ali ona će znati sve što radite. I morate obećati da ćete mi se vratiti”, rekla je kroz suze. Rijetko je pokazivala toliko osjećaja, djeca su primijetila da je očajna. Odlazak u Massachusetts time je postao još privlačniji.

“Naravno da ćemo se vratiti”, rekla je Franny. “Mi smo Njujorčani.” “Idemo samo preko ljeta”, uvjeravala je majku Jet.

Svatko jednom mora otići od kuće, zar ne? Moraju se osamostaliti i saznati tko su i što bi mogli postati. Ali trenutno je Vincent želio samo kartu za autobus, a jedan pogled na sestre pokazao mu je koliko se one slažu s tim. Nema povratka, nema uzmicanja, neće se pomiriti s običnim životom kakav su do tada vodili. 

*** 

Stigli su u predvečerje ljetnog suncostaja, najduljeg dana u godini, kada vam se čini da imate sve vrijeme ovoga svijeta. Ruže su cvale, zrak je bio pun zelenkaste peludne izmaglice osvijetljene zalazećim suncem. Dok su hodali gradićem, na prozorima su se pojavljivali susjedi i blenuli u njih. Bilo je općepoznato da svi u crno odjeveni neznanci sigurno idu u Ulicu magnolija. Većina je izbjegavala Owensice, vjerujući kako svako druženje s njima može baciti mrlju ne samo na vašu sadašnjost nego i budućnost. Govorilo se da neki članovi obitelji znaju kako od jedne jedine konjske dlake stavljene u lonac s vodom načiniti zmiju. Ako bace prašinu u krug, bolje vam je ne zakoračiti u njega, čak ni kada prašine nestane, jer možete upasti u rupu žudnje ili kajanja i više se nikada ne izvući iz nje.

“Nije neka dobrodošlica”, rekla je Jet zabrinuto dok su ih susjedi gledali. “Neka idu dovraga”, odgovorila je Franny. Zar njezina sestra nije ništa naučila  u školi Starling? Sto drugi ljudi  misle, beznačajno  je, osim ako  sam tome ne pridaješ značenje.

S četrnaest je godina Vincent bio tako zgodan da mu je to stvaralo probleme. Bio je visok 193 centimetra, upadljiv usprkos svojoj mršavosti. Po cijeloj se ulici odjednom razlijegao zvuk zaključavanja vrata.

“Odlično”, rekao je Vincent. “Neće nam praviti nikakve probleme.”

Ma gdje bio, on se uvijek isticao, ali to je bilo posebno vidljivo ovdje, u gradiću u kojem su dječaci njegovih godina koji su igrali bejzbol na prašnom terenu, odjeveni u vrećaste traperice, prekinuli utakmicu kako bi promatrali neznance koji su prolazili ulicom. Vincentova je crna kosa bila zalizana unatrag, preko ramena mu je visjela gitara, iako je njegov otac tvrdio da su gitare, poput sportskih automobila, znakovi bolesnog muškog ega. “Dakle, bolestan sam”, slegnuo je ramenima Vincent. “A tko nije?”

Kada su stigli do kraja Ulice magnolija, na trenutak su preplašeno zastali. Kuća je bila golema, s nakrivljenim dimnjacima i gomilom prozora sa zelenim staklima. Cijelo je imanje bilo okruženo ogradom od kovanog željeza, ali nigdje se nisu vidjela vrata. “Osjećate li vi ovdje nešto?”, pitao je Vincent sestre. “Komarce?” ponudila je Franny. Gledala je muljevite lokve u velikom vrtu. “Dobra podloga za dizenteriju.”

Vincent se namrštio i rekao: “Tko ne riskira, ne profitira”, pa krenuo naprijed. Vrt je bio tako bujan i zelen da je izazivao vrtoglavicu. U njemu se nalazio kokošinjac, pokraj kojeg je nekoliko smeđih i bijelih koka kljucalo po tlu razbacano sjemenje; jedna je gredica bila ispunjena lončanicama okruženima korovom višim od Vincenta; staklenik je izgledao kao odlično skrovište, ali bio je zaključan.

“Ovamo”, doviknuo je Vincent, koji je razmaknuo neko trnovito grmlje. Uspio je pronaći zahrđala vrata iza kojih je bila stazica od plavkastog kamenja. Sestre su ga slijedile do trijema i pojurile uz stepenice. Franny je htjela pokucati, ali vrata su se otvorila sama od sebe. Svi troje su ustuknuli jedan korak.

“To su samo obična stara vrata”, rekla je Franny oprezno. "Ništa drugo.

Toplo je, drvo se širi.”

“Misliš?” Vincent se uspravio do svoje pune visine i zagledao u sjenovitu unutrašnjost. Osjećao je struju zraka. “Ima tu još svega. Stotine godina svega i svačega.”

Isabelle Owens bila je u kuhinji i vrzmala se po njoj okrenuta leđima prema njima. Bila je zastrašujuća pojava; možda nije imala krupno tijelo, ali djelovala je zapovjednički. Njezina bijela kosa bila je ovlaš pričvršćena ukosnicama, a ten joj je usprkos godinama bio savršen. Cijeli je život nosila crninu, pa je tako bilo i tog dana. Franny ju je gledala sve dok se teta nije naglo okrenula, na što se ona nagonski sakrila iza prve lončanice, a srce joj se uzlupalo u grudima. Vincent i Jet učinili su isto, sagnuli se iza sestre s rukama na ustima kao da se plaše eksplozije smijeha. Nikada nisu vidjeli Franny tako uzbuđenu.

“Ššš”, zasiktala je prema njima.

“I mislila sam da ćete svi doći, dakle, zašto ne ulazite? Jeste li zečevi ili imate hrabra srca”, viknula je njihova teta. “Zečevi bježe na sigurno, samo da bi ih pokupio jastreb. Oni hrabra srca večeraju sa mnom.”

Poslušali su je, iako su imali osjećaj da će ih to odvesti u sasvim novi život.

Franny je krenula prva, stoje bilo prikladno, bila je najstarija, njihova zaštitnica. A bila je i radoznala. Kuhinja je bila golema, u njoj se nalazio drevni stol od borovine za kojim se moglo smjestiti tucet ljudi, kao i jedan od onih velikih crnih štednjaka kakvi se već desetljećima ne proizvode. Isabelle je pripremila povrtni gulaš, ispekla kruh s ružmarinom i kolač od šljiva. Na stolu je  bilo postavljeno  plavo  porculansko  posuđe   s   motivima   vrba   uz  stari kositreni pribor kojemu bi laštenje dobro došlo. U kući nije bilo satova i nekako im se činilo da će nakon što prijeđu prag vrijeme teći sasvim drukčije.

“Hvala vam na pozivu”, pristojno je rekla Franny.

Nešto je trebalo reći osobi koju zapravo ne poznaješ, a cijele ćeš ljetne praznike provesti kod nje, posebno kada zrači nekom snagom koju očito treba poštivati.

Isabelle se zagledala u nju. “Ako mi stvarno želiš zahvaliti, napravi nešto s onim u blagovaonici.”

Sestre i brat su izmijenili poglede. Naravno, bio je to jedan od testova na koje ih je upozorila majka.

“Dobro.” Franny je prihvatila izazov i ne pitajući o čemu se radi. “Hoću.”

Njezini brat i sestra znatiželjno su je slijedili. Kuća je bila golema, imala je dva kata. U svim su sobama teški zastori prekrivali prozore, ali drvenarija se ipak sjajila, usprkos prašini u zraku. Zidove su pokrivale police i obloge od petnaest različitih vrsta drva, uključujući zlatni hrast, srebrni jasen, trešnju i neka već izumrla stabla. Postojala su dva stepeništa, jedno straga, opako zakrivljeno, drugo elegantno, načinjeno od mahagonija. Zaustavili su se i zagledali u izrezbareno stepenište i sjedalicu ispod prozora na prvom katu. Iznad nje bio je krasan portret tamnokose žene u plavoj odjeći.

“To je Maria Owens, od koje potječemo”, rekla im je teta i povela ih prema blagovaonici.

“Ona nas gleda”, šapnula je Jet bratu.

Vincent je frknuo. “Gluposti. Daj se sredi, Jet.”

Blagovaonica je bila mračna, zavjese od damasta bile su navučene. Ispostavilo se da ne treba tjerati nikakve duhove, samo jednu smeđu ptičicu koja se uspjela provući kroz poluotvoreni prozor. Svake bi godine u predvečerje najduljeg dana ljeta jedan vrabac nekako ušao unutra i trebalo ga je otjerati metlom, kako bi s njim kroz prozor izletjela i svaka nesreća. Isabelle je namjeravala dodati metlu, ali za tim nije bilo potrebe. Ptica je sama prišla Franny,  kao  što  bi  joj  uvijek  doletjele  sve  ptice  iz  Central  Parka,  i smjestila joj se na ramenu, nakostriješenog perja.

“Vidi ti to”, rekla je Isabelle, trudeći se ne pokazati zadivljenost. “To još nijedna ptica nije nikada napravila.”

Franny je uzela vrapca među dlanove. “Zdravo”, tiho je rekla. Ptica ju je gledala bistrim očima, smirena zvukom njezina glasa. Franny je prišla prozoru i pustila je u slobodu. Jet i Vincent su je gledali kako nestaje u krošnji vrlo starog stabla, jednog od malobrojnih brijestova koji su preživjeli epidemiju biljnih uši. Franny se okrenula teti. Bez riječi su izmijenile obostrano zadovoljstvo.

“Dobro došla kući”, rekla je Isabelle.

 

***