***

 

Vincent je po običaju došao kasno. Zavirio je u sobu svojih sestara i vidio da Jet spava, a Franny čita knjigu o migracijama sova. Vincent je još izdaleka vonjao na viski i cigarete.

“Da pogodim”, rekla je Franny. “Bio si u krčmi.”

Vincent je sjeo na rub kreveta. “Tata kaže da je April ovdje.” “Razgovarao si s tatom?” Oboje su se nasmijali. S njihovim se ocem rijetko razgovaralo. “Odlazi nakon doručka”, obavijestila ga je Franny. “Srećom.”

“Nije ona tako loša”, rekao je Vincent. “Ma daj, molim te.”

“Zapravo, na neki je način ranjiva.”

“Teško mi je povjerovati u to. Djeluje sposobno i tako je puna sebe. Onako usput, donijela ti je poklon.”

Vincent se namrštio. “Poklon?”

Franny je pokazala prema crnoj svijeći na njezinu stolu. “Kaže da će pokazati tko je tvoja prava ljubav.”

Vincent je uzeo svijeću i bacio je u kantu za otpatke. “Ne zanima me.” “Baš kao što sam mislila.” Franny je kimnula glavom. “Predobro te poznajem.”

“Smijem li spavati na podu?” Vincent baš i nije bio trijezan i prije nego što je Franny stigla odgovoriti, raširio se po bijelom tepihu pa ostatak noći proveo lagano hrčući na njemu.

Kada je Franny ujutro ušla u sobicu, April više nije bila u njoj. Nije pričekala doručak. Nije se pozdravila. Sve što je ostalo od njihove rođakinje bilo je nekoliko svijetlih dlaka na jastuku i poruka: Hvala nizašto.

Franny je sjela na krevet, koji je još bio malo topao. Osjećala se posramljenom i krivom. Ipak su one bile rod. Franny je zapovjedila jednoj ladici da se otvori, što se odmah dogodilo. U njoj je bila crvena svijeća. Franny ju je postavila na noćni stolić. Zatvorila je oči i poželjela da nestane. Pala je na pod i otkotrljala se prema vratima.

Na pragu se pojavio Vincent. Podigao je svijeću. “Vježbala si”, zadivljeno je rekao.

“Ne moram ja vježbati”, odgovorila je Franny. “Nitko od nas ne mora. April je u pravu. To nam je u krvi.”

“Gdje je April?” pitao je Vincent, zbunjen praznom sobom. “Zar ti je stalo?” pitala ga je Franny.

“Pomalo”, priznao je.

“Pa, pomalo nije dovoljno. Nismo bili ljubazni prema njoj, pa je otišla.” “Ja sam prema njoj uvijek bio ljubazan. Zar nisam?”

“Nisi”, otvoreno je rekla Franny. “Bio si ravnodušan.”

“Znači li to i okrutan?” rekao je Vincent, naizgled skrušeno. “Naravno da ne znači”, uvjeravala je Franny brata. Nije bilo lako razgovarati s nekim tko izbjegava istinu. “Tebe su samo zanimale druge stvari.”

“Jesu li?” rekao je Vincent.

Franny je odlučila iskušati ljubavnu vradžbinu kako bi dokazala da za nju ljubav ne dolazi u obzir. Zabij dvije srebrne iglice u svijeću. Kada svijeća dogori do one druge, pojavit će se tvoj ljubljeni. Naravno da nitko neće doći. Otišla je do majčine košare sa šivaćim priborom i uzela dvije ravne igle.

“Opasno je to”, rekao joj je Vincent. “Lako je naći ljubav, ali nije je se lako riješiti.” Znao je on to dobro nakon ljetne avanture koja se tako brzo pokvarila.

Jet je ušla u sobu kada je Franny zapalila svijeću. Njih su dvije i dalje mogle naći jedna drugu, ma gdje bile, baš kao kada su kao djeca zbog svojih sposobnosti bile sasvim nepogodne za igru skrivača.

“Ako si tako dobra u čitanju misli, reci mi što je s April?” pitala je Franny sestru.

Jet je dobila malo boje u licu. “Ne znam.”

“Ma vidi je!” pokazao je Vincent prema Jet. “Ne može ta slagati pa da joj život ovisi o tome.”

“Ne”, srdačno je rekla Franny. “Nagradu za najboljeg lažljivca dobiva uvaženi gospodin Vincent Owens.”

“Sa zahvalnošću je prihvaćam.“ Vincent se duboko naklonio.

S ulaznih se vrata začulo kucanje. Nisu ni primijetili da je svijeća dogorjela do druge igle.

“Sve što mogu reći jest da sam ja svoju svijeću bacio”, podsjetio ih je Vincent. “Ova je tvoja.”

Franny i Jet gledale su jedna drugu. “Vjerojatno netko tebe traži”, rekla je Franny.

“Ja nisam zapalila svijeću. Ne smijem dozvoliti da se Levi pojavi na našim vratima. Ti ih otvori”, rekla je sestri.

Franny je krenula, ali nevoljko, osjećajući kako joj srce udara u grudima. Bila je uvjerena da je ona posljednja osoba koja će osjetiti ljubav. Nije ona stvorena za takve stvari. Željela je letjeti i biti slobodna i najradije bi živjela s pticama, negdje u Central Parku, bez ikakvog dodira s ljudima. Na vratima je sigurno poštar ili neki zalutali očev pacijent.

Iznad vrata ugledala je gavrana. “Tko god to bio, otjeraj ga”, rekla je Franny gavranu. Ta joj je ptica trebala biti srodna duša, zar ne? Ali, umjesto da pomogne, poletjela je i spustila se na svoje omiljeno mjesto, iznad zavjesa, gledajući je kao da nešto zna.

Opet se začulo kucanje.

Prišao je Vincent, držeći kutiju s gitarom. Počeo je nedjeljom odlaziti na koncerte u crkvi Riverside, zanimao se za folk glazbu. Sada je nosio kaubojske čizme, stare i prašnjave, kupljene u zalagaonici. Kupio je i prsluk od jelenje kože s resama, u nekoj zabačenoj staretinarnici u Boweryju.

“Ne otvaraj vrata”, rekla mu je Franny.

“Idem na poduku, kasnim. Morat ćeš se pozabaviti time, mala.”

Vincent je nabacio svoj sjajni osmijeh, koji je uvijek donosio nevolje, njemu ili nekome drugom. Ovaj je put taj netko bila Franny. Vincent je otvorio vrata prije nego što ga je stigla zaustaviti. Ispred njih je stajao Haylin, naslonjen na zid.

“Kod kuće si”, rekao je. “Već sam htio odustati. Nitko se ne javlja na telefon. Izgleda da me izbjegavaš.”

Stvarno, bila je to istina. Jedva da ga je vidjela nakon ljeta. Sada joj je bilo jasno zašto ga je držala podalje od sebe.

Ustuknula je od njega jedan korak. Bila je blijeda kao papir.

“Jesi li dobro?” Imao je pune ruke prospekata za sveučilišta. Već su bili odlučili da će se prijaviti na iste. Okladili su se: dobiva onaj kojeg prime na više onih koji se smatraju za pet najpoželjnijih: Harvard, Stanford, Berkeley, Brown i Columbia, koja im je bila najdraža jer je u gradu.

“Nisi znala da će to biti on?” Vincent se cerio izlazeći. Njemu nije trebao čaj za vidovitost koji je teta Isabelle spravljala od divljeg pelina, majčine dušice, stolisnika i ružmarina. Nije mu trebala sposobnost empatije koju je imala Jet, kao ni Frannyna znatiželja. Ovo je bilo očigledno.

“Smiješan tip, ovaj tvoj brat”, rekao je Haylin.

Gavran je preletio dnevni boravak i spustio se na naslonjač. Proučavao je Haylina, kao i Haylin njega, prilično impresioniran.

“Znaš da ja ne volim kućne ljubimce.” Franny je uzela gavrana, otvorila prozor i stavila ga na rešetku.

“Izbacuješ je?” veselo je pitao Haylin.

“Ptica je”, rekla je Franny. “Neće joj naškoditi.” Srce joj je i dalje tuklo. To je zacijelo neka greška. Ljubav?

Hay je prišao prozoru. “Ima li ime?”

“Lewis.” Franny je tog trenutka smislila ime. Dotad ga nije zvala nikakvim imenom, osim svojim.

Haylin se nasmijao. “Zašto je gavran sličan pisaćem stolu?” izgovorio je zagonetku iz Alice u zemlji čudesa Lewisa Carrolla.

“Jer i jedan i drugi imaju pera? Ali nije to gavran. Corvus brachyrhynchos.

Obična američka vrana.” “Ne izgleda mi obično.”

Lewis je kuckao kljunom po staklu.

 

***

 

Franny nije mogla prestati gledati Haylina. Bilo je to oduvijek tu, bila ona toga svjesna ili ne. Samo da je izdržala, vjerojatno bi prošlo. Moralo bi proći. Za njegovo dobro, ne samo njezino.

Franny je u jednoj knjizi tete Isabelle pročitala kako po šibici zapaljenoj u šaci snijega vidjeti kad će ga nestati s ulica. Brojeći čvorove na grmlju jorgovana, može se odrediti trajanje mraza. Iako je vani bilo ledeno, sestre su izlazile kad su god mogle. Voljele su šetati stazicama kroz park, u visokim čizmama i teškim crnim kaputima. Bilo je vrijeme selidbi i Franny bi s čežnjom gledala velika jata kako joj lete nad glavom. Željela je slobodu, a bila privezana za zemlju, opterećena glupim ljudskim problemima.

U takvim je danima Jet često odlazila naći se s Levijem, a Franny joj je pomagala. Konačno, sestre su sestre, ako si njih dvije ne budu pomagale, od koga to mogu očekivati? Njihova im je majka otežavala život još od onog dana kada je Jet nestala. Na hladnjak je zalijepila tablicu odlazaka i dolazaka, cure su svaki put morale upisivati kamo idu, kada će tamo stići  i  kada  se vraćaju. Međutim, majka je vjerovala Vincentu, koji je bježao u Greenwich Village kad god je imao priliku.

“Želim vam sreću u borbi protiv vlasti”, rekao bi djevojkama odlazeći. “Majka nije vlast”, odgovarale je Franny.

“Pa, vama vlada”, rekao bi Vincent, a svi su znali koliko je u tome bilo istine.

Jednog je dana Jet imala vremena do četiri popodne. Rekle su da idu u Muzej suvremene umjetnosti radi školske zadaće, ali otići će samo Franny. Ponijela je fotoaparat, namjeravala snimiti skulpture u vrtu, pa ih pokazati majci bude li tražila dokaze.

Levi je čekao kod fontane Bethesda, ispod kipa anđela vode, na njihovu omiljenom mjestu za sastanke. Kip je bio inspiriran Evanđeljem po Ivanu, anđeo je u lijevoj ruci držao ljiljan, blagosiljajući i pročišćavajući vode New Yorka. Levi se morao iskradati od kuće da bi došao u grad, istog se dana voziti autobusom do njega i natrag, trošeći novac zarađen povremenim poslovima. Danas je rekao ocu da ide na razgovor na sveučilište Columbia, pa je dobio dozvolu, iako se velečasnom New York nije sviđao, smatrao ga je mjestom punim kriminala i pohlepe. Bila je to Levijeva prva laž, koju je izgovorio mucajući, nakon čega ga je otac ispitivao gotovo pola sata. Velečasni Willard imao je čvrstu vjeru, a još je čvršći bio prema onome što mu se nije sviđalo.

Jet je sa sobom ponijela Grimizno slovo, kao poklon. Napisala je Leviju, srdačno. Trebalo joj je pola sata da se odluči kakvu posvetu napisati. S ljubavlju je bilo previše, prijateljski premalo. Srdačno je zvučalo savršeno. Barem trenutno.

“To je naša knjiga! Zar on nema svoje?” bunila se Franny. “Zapravo, nema”, rekla je Jet.

“A ima li neku drugu odjeću?” pitala je Franny kad su ga ugledale. “Odgojen je da bude jednostavan i ljubazan.”

Franny se nasmijala. “Jesi li sigurna da tebi treba nešto jednostavno?” “Jednostavan znači da nije samozadovoljan. Tek toliko da znaš, Levi je sjajan.”

Nosio je svoje crno odijelo, kao i šal koji mu je Jet isplela. Bio je to njezin prvi pokušaj, pomalo nespretan, ali Levi ga je proglasio čudesnim. Kada ju je ugledao, ispod tamne kose bljesnule su njegove lijepe sivo-zelene oči. “Hej”, viknuo je. “Stigla si.”

“Ne zaboravi se pojaviti u muzeju u petnaest do četiri”, viknula je Franny kada je Jet krenula prema njemu. “Pazi na vrijeme!”

 

***

Franny je gledala kako njezina sestra nestaje s Levijem u parku. Dan je bio prekrasan i blistav, nije znala zašto ima loš predosjećaj. Lewis ju je pratio, a sada se oglasio oštrim graktanjem. Letio je nad fontanom, prvim javnim spomenikom koji je grad New York naručio od neke žene. Franny je zaklonila oči od sunca i gledala gavrana kako slijeće na ruku anđela. Ispod njega, na rubu fontane, sjedio je čovjek u crnom odijelu i listao Grimizno slovo, koje je tamo našao, zaboravljeno. Na sebi je imao bijelu košulju i crnu kravatu, a cipele su mu bile toliko stare da je bilo očito koliko voli jednostavne stvari. Otvorio je prvu stranicu, vidio posvetu i više od toga nije mu trebalo. Zatvorio je knjigu.

Nakon što ga je otac uhvatio, Levi više nije smio izlaziti iz kuće, osim ići ravno na posao ili u školu. Telefon je bio isključen, nije se moglo stupiti s njim u vezu. Njihov primjerak Grimiznog slova poslan je Jet poštom, bez ikakve poruke, a rukopis na omotnici očito nije bio Levijev. Uz knjigu je bilo stavljeno pola tuceta čavala.

“Što bi to trebalo značiti?” znatiželjno je pitala Jet.

“To znači da je njegov otac poremećen”, rekla je Franny.

Brzo je pokupila čavle i bacila ih u smeće. U knjižnici je čitala o lovcima na vještice i njihovu vjerovanju da se vještice mogu zarobiti tako da se čavlima zakucaju za tlo kako ne bi mogle trčati. Snaga vještice opada u blizini metala; okružite je njime i postat će bespomoćna.

Srećom, Franny je uzela i Grimizno slovo. Kad ga je otvorila, vidjela je da je netko preko lijepe Jetine posvete napisao nešto drugo.

Ne dopuštaj da vračarica živi!13

Franny je prepoznala citat iz Knjige Izlaska jer već ga je vidjela ispisanog sučevom rukom u bilješkama sa suđenja Mariji. Isti se citat nalazio na naslovnici Otkrivanja vještica koje je napisao Matthew Hopkins, vrhovni lovac na vještice u Engleskoj 1647. godine, kojeg se smatra odgovornim za smrt tri stotine žena.

“Mislim da je April u pravu”, rekla je Franny sestri kada su te večeri legle u krevete.

Jet je plakala satima, ali Frannyne su je riječi šokirale. Franny nikad nije davala April za pravo ni u čemu. Uspravila se u krevetu. “Stvarno?”

“Trebala bi se držati podalje od Levija.”

Jet se spustila natrag na jastuk. “O, Franny.” “Jesi li me čula?” pitala je Franny.

“Jesam”, rekla je Jet, koja je prestala plakati i zvučala odlučnije nego što je Franny mislila da je moguće. “Čula sam te. Ali voljela bih da nisam.”

 

13 Biblija, Kršćanska sadašnjost, 2012.

 

***