***

 

Ujutro im je odmah bilo jasno da su u neprilici. Vincenta i Franny rano su probudili i doveli u kuhinju, gdje su ih čekali roditelji. Majka i otac sjedili su za stolom sa šalicama crne kave pred sobom, izgledajući umorno i mrko, nakon probdjevene noći. Nije ih bilo lako ozbiljno shvatiti jer još su bili u svojim kostimima. Sigmund i Marilyn. Majka je zapalila cigaretu iako ih se ostavila prije nekoliko mjeseci.

“Ne znam o čemu se radi”, brzo je rekao Vincent, “ali nismo mi krivi.” “Znate li gdje vam je sestra ili ne?” bijesno je zapitao otac.

Vincent i Franny su se pogledali. Nema Jet? “I što je ovo?” pitala je majka.

Maslac u posudici bio je sasvim rastopljen, ukazujući na to da je netko u kući zaljubljen.

“Nemoj mene gledati”, rekao je Vincent. “To je ionako glupost”, dodala je Franny. “Stvarno?” rekla je Susanna.

“Predugo smo vam puštali na volju”, nastavio je otac. “Nismo vam smjeli dozvoliti da odete u Massachusetts. Kakva greška!” Okrenuo se njihovoj majci. “Rekao sam ti da je to stvar genetike i opet sam bio u pravu.”

“Zar ne bismo trebali pozvati policiju?” Franny je mislila na mladića u crnom odijelu. Nije mu znala ime, kao ni gdje bi on i Jet mogli nestati.

“Policiju?” rekla je Susanna. “Zadnje što želimo je umiješati vlasti. Ne. Vaš se otac bavi nenormalnim pojavama.”

Vincent je bio zgrožen ponašanjem roditelja, krenuo je obuti čizme kako bi potražio sestru. “Jet je nestala, a vi govorite o tome? Da smo nenormalni?”

“Nisam to rekla!” pobunila se majka.

“Rekla si baš to”, javila se Franny i ružno je pogledala. Krenula je po jaknu kako bi se pridružila Vincentu u potrazi. Naravno da je krivila sebe. Nije nikako smjela pristati pomoći Jet. Otišla je toliko daleko da je nagurala jastuke pod sestrin pokrivač kako bi majka pomislila da je u krevetu kada ih bude provjeravala.

“Da niste izišli iz kuće!” zahtijevao je doktor Burke-Owen. “Jednu smo već izgubili.”

Vincent i Franny se nisu obazirali na njega i krenuli su prema vratima. Kada su ih otvorili, na pragu je stajala Jet, raskuštrane kose, očito bez daha, držeći cipele u ruci.

“Živa si”, rekao je Vincent. “Odlično.”

“Je li tebi jasno da ‘pomogni mi’ ne znači ostati vani cijelu noć?” zasiktala je Franny. Sada kada je Jet bila živa i zdrava, mogla si je dopustiti da se naljuti. “Izgubili smo pojam o vremenu”, objasnila je Jet. “Bili smo svagdje. Na mjestima na kojima nisam nikad bila, iako sam ovdje provela cijeli život. 

Na Empire State Buildingu. Na trajektu koji vozi oko Manhattana. Poslije smo šetali uz Hudson i završili u zalogajnici na Četrdeset trećoj ulici. On nije nikada pojeo perec! Nije ni čuo za dimljenog lososa! Idući put želi probati kinesku hranu.”

“Nisi primijetila da se razdanilo?” rekla je Franny, koju je prošla ljutnja. “Kunem se da nisam. Sve se dogodilo samo od sebe.”

Vincent i Franny izmijenili su poglede. Tako govore zaljubljeni. “Ne znamo ni tko je on”, rekla je Franny. “Mogao je biti ubojica.”

“Nije on ubojica! Otac mu je svećenik, on se prijavio na Yale. Srela sam ga ovog ljeta, kada smo bile kod tete Isabelle. Jučer je bio na sastanku kluba mladih na fakultetu Queens. Rekao mi je kako je odjednom počeo misliti na mene, tamo u Queensu, usred svega, i nije se mogao zaustaviti. Pa je sjeo na metro. I tako, samo se pojavio.”

“Fascinantno”, rekao je suho Vincent.

“Pa, i jest!” rekla je Jet, pocrvenjevši od navale osjećaja. “Želi činiti dobro i promijeniti svijet, meni je to fascinantno!”

Njihova je majka došla u hodnik, bez imalo boje u licu, Čula je dovoljno da je uhvati panika, “S kim si bila?"

“Tako mi je žao! Nisam htjela ostati tako dugo.” “Bila si s nekim mladićem! Kako se zove?”

Jet je znala da bi trebala lagati, ali jednostavno nije bila takva. I ona je problijedjela i rekla: “Levi Willard.”

Na opće iznenađenje, Susanne je ošamarila Jet, tako jako da joj je glava odletjela u zid. Njihova majka nikada prije nije digla ruku na bilo koga od njih. Nije vjerovala u fizičko kažnjavanje. “Majko!” vrisnula je Franny.

“Vaš je otac u kuhinji, ne želim da čuje ijednu riječ. Da više nikad nisi vidjela tu osobu, Jet. Je li jasno?”

Jet je kimnula glavom. Oči su joj se sjajile od suza.

“Poslat ću te u internat ako me ne poslušaš. Tako brzo da se nećeš stići ni spakirati.”

“Čemu tolika buka?” pitao je Vincent. “Izgubila je pojam o vremenu, to je sve.”

“Samo ti mene slušaj. Od sada nadalje, svima vam je zabranjen izlazak. Moraš shvatiti, to što ti možeš zavoljeti nekog, ne znači da on neće nastradati.”

“Ali ti si se vjenčala”, zbunjeno je rekla Jet.

“Ja sam odustala od ljubavi radi normalnog života”, rekla je Susanne. “A samo sam to željela i vama.”

“Nikada nisi voljela oca?” pitala je Franny. “Zar ti to nije jasno?” ubacio se Vincent.

“Naravno da volim vašeg oca. Nemoj me krivo shvatiti. Samo nisam zaljubljena, što nas je spasilo od stvari koje ne možete ni zamisliti. Vama preporučujem isto. Nismo kao drugi ljudi, toliko je istina. Povezano je s našom obitelji, a uz malo sreće, nikada nećete saznati ništa više.”

“Ja već jesam”, usudila se reći Franny. “Provela sam mnogo vremena u knjižnici dok smo bili kod tete Isabelle.”

“Neke stvari treba ostaviti na miru”, rekla je Susanna Franny. “Nećeš se više vratiti kod Isabelle, niti ući u tu knjižnicu.” Okrenula se prema Jet. “A ti, drži se podalje od tog dečka. Jesi li me čula?”

“Da. Čula sam te.” Jet je pogledala majku u oči. Izgledala je poslušno, ali na licu je imala hladan izraz. “Jasno i glasno”, rekla je. Javio se otac. “Mogu li ja znati što se ovdje događa?”

Pogledali su se, složivši se da je najbolje ništa mu ne reći, ali svi su krenuli prema kuhinji.

“O, aleluja”, rekao je kada je ugledao Jet. “Jedan problem riješen, drugi stiže.” Pokazao je na gavrana koji je kuckao po prozoru, očito želeći ući unutra.

Franny je krenula prema njemu i otvorila prozor. “Samo izvoli.” Zapravo, bila je oduševljena što ga vidi.

“O, za boga miloga, Franny, moraš li se družiti sa životinjama?” rekla je majka.

“Da, moram.” Gavran je zalepršao krilima i udobno se smjestio na karniši.

Kada su krenuli prema svojim sobama, gavran je poletio za njima. Jet je bila očajna. “Ona nikada nije voljela oca.”

“Voli ona njega”, rekla je Franny i na vrh ormarića stavila džemper koji će poslužiti kao gnijezdo. “Samo na svoj način.”

Jet je ušla u krevet i pokrila se.

“A ne, nećeš”, rekla je Franny i uvukla se pokraj nje. “Pričaj.”

“Majka mrzi Levija iako ga uopće ne poznaje. Mislim da i mene mrzi.” “Ne moramo je slušati”, rekla je Franny. “Niti biti poput nje. Ona bi definitivno izabrala oprez.”

Jet je zatvorila oči. “Neću je slušati.”

 

***

 

Ležale su jedna pokraj druge, uvjerene da, ako već postoje prokletstva, moraju postojati i rješenja za sve smrtne opasnosti.

U listopadu se u New Yorku pojavila April Owens, nakon što je roditeljima rekla da su je njezine rođakinje pozvale, što nije bila istina.

Umjesto da studira, prvi je semestar provela radeći kao konobarica u kafiću pokraj North Enda. Primili su je na MIT12, što je zaprepastilo i 

12 Massachusetts Inititute of Technology, prestižno sveučilište u američkom gradu Cambridgeu, osnovano 1861. godine.

oduševilo njezine roditelje, jer pojma nisu imali koliko je inteligentna, ali nju su privlačile druge stvari. Previše se toga uzbudljivoga događalo da bi se vezala uz knjige. Tog je mjeseca senator Kennedy iz Massachusettsa pobijedio na najneizvjesnijim predsjedničkim izborima nakon 1916. godine. Gologlav i  zgodan,  svojim  je  nastupnim  govorom  pružio  ljudima  nadu   u budućnost. Uvjeravam vas da ću sve svoje umne i fizičke sposobnosti posvetiti dugoročnim interesima Sjedinjenih Država i borbi za slobodu u cijelom svijetu.

April je došla ravno u kuću Owensovih. U džepu je nosila paketić lavande, za sreću.

“Vidite tko nam je došao!” pokušala je veselo izgovoriti Susanna Owens kada je otvorila vrata, ali to joj nije nimalo uspjelo. Govoreći istinu, čim je ugledala nećaku, uhvatila ju je panika. Sasvim sigurno nije željela biti odgovorna za tu problematičnu djevojku, čiji bi utjecaj mogao gurnuti njezinu djecu preko ruba.

Što se April tiče, nije odavala ništa dok je ulazila sa širokim osmijehom i samo jednim kovčegom. Izgledala je mlađe nego tog ljeta, svijetlu plavu kosu vezala je u dugu pletenicu i nije stavila šminku. Nosila je crnu odjeću i čizme na vezivanje do koljena.

“Iznenađenje”, rekla je April. Okrenula se prema Jet, koju je držala za sebi najbližu. “Iako se mogu okladiti da si ti znala da dolazim.”

Obitelj se okrenula prema Jet. “Što bi to trebalo značiti?” rekao je doktor Burke-Owen, uvijek u potrazi na novim neurozama. “Ti i April ste u dosluhu?”

“Ništa to ne znači”, rekla je Jet, pokušavajući skrenuti temu. Kada je izmijenila pogled s April, bila joj je zahvalna na šutnji, ali i zapanjena njezinim mislima. April je uvijek bila zbrkana. Nije to moglo biti to.

“Čitaš me kao knjigu”, uvjeravala je April rođakinju. “Znaš zašto sam ovdje.”

“Jet?” uznemireno je pitala Susanna. Nakon onoga s mladićem, svake je večeri provjeravala je li joj kći legla, a pobrinula se da nabavi još jedan telefon, za slučaj da netko nazove Jet - ali Jet je znala kada treba spustiti slušalicu.

Sada je Jet gledala u pod i odbijala odgovoriti. Nikada nije odavala osobne stvari - svoje ni tuđe, iako je znala zašto je April došla. Ako njezina rođakinja želi napraviti scenu, neka tako bude.

“Šutiš, dakle”, rekla je Susanna. “Dobro, onda April može prenoćiti, ali ujutro mora otići.”

“Izbacuješ me? Tek tako?” April je u nevjerici odmahivala glavom. “Tvoji će roditelji htjeti da se vratiš”, rekla je Susanna. “Nazvat ću ih.”

“Ako itko zna zašto se bježi iz Bostona, to bi trebala biti ti. Po onome što sam čula, nas smo dvije gotovo jednake. Teško nas je kontrolirati. Čula sam da su te dva puta slali u internate, onda si pobjegla u Pariz i okrenula leđa onome što jesi.”

Bilo je očito koliko Susannu ta djevojka stvarno ljuti.

“Mlada si, draga moja”, hladno je rekla. “Stoga ću ti oprostiti drskost.

Možeš ostati na doručku.”

Sestre su pripremile slobodnu sobu za svoju rođakinju. Bila je mala, ledena i natrpana, imala je samo jedan krevet. Nekada davno tu je boravila kuharica jedne druge obitelji, koja je svake noći plakala prije nego što bi zaspala. Na podu su se još vidjeli tragovi suza.

“Gdje je Henry?” pitala je Jet.

“Roditelji su ga ubili, naravno. Rekli su mi da je progutao na otrov za štakore, ali nisam im povjerovala.”

April je legla na krevet, iscrpljena, s rukom na očima. Ispostavilo se da nije imuna na odbijanje.

“Vaša me majka mrzi”, rekla je.

“Naša je majka predobro odgojena da bi mrzila”, rekla je Franny. “Ona ne odobrava.”

Gavran je uspio uletjeti u sobu i oštro zagraktati.

April je otvorila oči. “Imaš demona”, rekla je Franny. “A tvoji ga roditelji još nisu ubili?”

“Nije to demon”, rekla je Franny. “Našla sam ga.”

“Lijepo”, rekla je April. “Samo se ti tješi,” Pogledala je niz hodnik, onda se okrenula prema Jet. “Gdje vam je brat? Izvodi neke ludosti vani?"

“Uči svirati gitaru”, rekla je Jet. “Prilično ozbiljno.”

“Pretpostavljam da će ludosti doći na red poslije.” April se uspravila kako bi se malo dotjerala i pogledala se u zrcalu. Rasplela je svoju svijetlu kosu i stavila nešto ruža na usne. Sestre su se pogledale. Ako nisu sasvim u krivu, oči njihove rođakinje bile su ispunjene suzama.

“April, žao mi je”, rekla je Jet.

“Zašto bi ti, zaboga, bilo žao?” upitala je Franny sestru. “Pa ona je ta koja je banula nepozvana.”

Od April nisu dobije nikakav britak odgovor, na kakve ih je prije navikla.

Njihova je rođakinja još malo plakala, a onda se pribrala.

“Hoćeš li vode?” pitala ju je Franny, dirnuta suzama u očima svoje suparnice.

April je odmahnula glavom. “Je li vas majka upozorila da se ne zaljubljujete?” pitala je sestre. “Je li vam rekla da će vas to uništiti? Jer opće je poznato kako je ona pobjegla u Pariz s nekim Francuzom koji je bio lud za njom, ali doživio je nesreću, nakon čega je sve postalo ovakvo kakvo jest. Može ona sada biti oprezna koliko hoće, ali koliko sam ja shvatila, ljubav je kao vlak koji juri punom brzinom sviđalo ti se to ili ne, pa kad je već tako, treba uživati u  vožnji.  Pokušaš  li  je  izbjeći,  sve  će  samo  postati  još  gore. Dogodit će se ono što je suđeno.” Pažljivije je pogledala Jet. “Čestitam. Vidim da se već dogodilo. Nadam se da je vrijedan toga. Tko je on?”

“Levi Willard”, rekla je Jet.

April je izgledala kao da ju je netko udario. “To nije dobro.”

Franny je odmah uskočila sestri u obranu. “Ne vidim što ti imaš s tim. “Pa, imam, a imaš i ti. Willardovi preziru našu obitelj. Zavađeni smo. Već stotinama godina. Ima veze s prokletstvom.”

Sestre su se blijedo pogledale.

“Ne shvaćate?” rekla je April. “On je dio tajne.” “Sumnjam”, rekla je Franny.

“Sumnjaj ti koliko hoćeš.” Okrenula se prema Jet. “Jesi li upoznala velečasnog?”

“Još nisam”, priznala je Jet.

“Vjerojatno ni nećeš. On ne želi biti u istoj prostoriji s nama. On nije dovoljno dobro odgojen da nas mrzi. Kada sam prvi put bila kod tete Isabelle, zalutala sam u njegov vrt, a on je izišao i bacao sol po zemlji, kao da sam je zagadila. Teta je otišla tamo, dobila sam pismo isprike, ali njegov je vrt odmah nakon toga uvenuo; možda zato što nije bilo kiše, možda zbog tete, ne  znam. Samo znam da ništa od toga ne govori u prilog sretne budućnosti za tebe i Levija Willarda.”

“Stvari se mijenjaju”, hrabro je rekla Jet.

“Stvarno?” April se počela raspakiravati. Uz odjeću je donijela i nekoliko svijeća. “Teta Isabelle uvijek govori kako svaki gost treba donijeti poklon. Čak i kad je neželjen.” Dala je crvenu svijeću Franny, a bijelu Jet. “Poželite li vidjeti svoju pravu ljubav, zabodite dvije srebrne iglice u vosak. Kada svijeća dogori do druge igle, vaš će ljubljeni doći. Uspijeva svaki put.”

“Ne, hvala. Ja već znam tko je moja prava ljubav”, tvrdoglavo je rekla Jet. “A mene takve igrice uopće ne zanimaju”, obavijestila je Franny rođakinju.

“Ona vjeruje u logiku i empirijske dokaze”, dodala je Jet.

“Kao i ja”, rekla je April. “Ovdje sam ja znanstvenica. U slobodno vrijeme proučavam paukove. Posebno one koji nakon parenja ubijaju partnera. Osjećam da ću tako saznati više o izgledima nas Owensica.”

“Ako se namjeravaš nazivati znanstvenicom, trebala bi znati da izgledi nisu bitni. Priroda pobija statistike.”

“Stvarno?” April se nije slagala s time. “Mislim da je genetika naše obitelji prilično jasna. U krvi nam je.” Izvadila je posljednju svijeću, za Vincenta.

“Njega to neće zanimati”, uvjereno je rekla Franny. “Nikad se ne zna”, odgovorila je April.

“Ja znam”, bila je uporna Franny.

 

***