***

 

Jet je najviše voljela boraviti u vrtu. Obožavala je sjenovita zelena mjesta po kojima su divlje rasle azaleje i ljiljani, ali otkako je čula priču o rođakinji, znatiželjno je proučavala kuniće koji su dolazili grickati peršin i kovrčavu bostonsku salatu posađenu u urednim gredicama.

“Mi se nikada nećemo pretvoriti u kuniće, ako te to plaši”, rekla je Franny. “Nismo mi blesavi.”

“Ja bih radije bio lisica”, javio se Vincent. Učio je svirati pjesmu Ramblin’ Jacka Elliotta na gitari. “Nečujna, lukava, neprimjetna.”

“Meni se više sviđa mačka”, rekla je Jet. Njihova je teta imala šest crnih mačaka. Jedna sasvim mala, po imenu Palčića, zavoljela je baš Jet, pratila ju je kada bi čupala korov. Jet je gajila sumnju da je Isabelle priču o zabludjeloj rođakinji namijenila baš njoj, upozoravajući je zbog svih onih njenih želja da bude obična djevojka.

Gledao ih je krupan, neustrašiv kunić. Imao je crne brkove i sive oči. Jet je osjetila kako joj se koža ledi. “Maggie?” rekla je tiho. Nije bilo odgovora. “Da joj damo mlijeka”, predložila je Franny.

“Mlijeka?” Franny je bila zgađena. “To je samo kunić, ništa više.” Franny je prema kuniću bacila grumen trave. “Iš!” viknula je.

Na njihov užas, kunić je ostao na svojem mjestu, mirno žvačući zelene izdanke maslačka.

“To je ona”, šapnula je Jet gurkajući sestru.

“Maggie”, pozvala ju je Franny. Ni na trenutak nije povjerovala tetinoj priči, ali u tom je stvorenju sasvim sigurno bilo nečega čudnog. “Gubi se!” rekla mu je.

Jet je pomislila da je možda bolje zamoliti nego vikati. “O, kuniću, molim te, pusti nas na miru”, rekla je pomirljivim slatkim glasom. “Žao nam je što više nisi žena, ali to je tvoja greška, a ne naša.”

Kunić je poslušao i odskakutao prema šumarku u kojem su bile košnice. Jet je nastavila čupati korov, ali i odlučila da će svakog jutra puniti zdjelicu mlijekom. Franny je gledala kako kunić odlazi misleći o tome kako se iza blage sestrine naravi krije nešto više nego što ona ili Vincent znaju. Možda je ne poznaju dobro koliko misle.

Franny je i sama postala sumnjičava u vezi s njihovim porijeklom. Kišna popodneva počela je provoditi odlazeći u šetnju. Dok su ostali ljenčarili, ona je boravila u gradskoj knjižnici, listajući stare primjerke Salem Mercuryja i Essex Gazette. Otkrivala je povezanost obitelji Owens s vješticama. U gradskim kronikama, velikoj knjizi čuvanoj u prilično neuglednoj prostoriji s rijetkim izdanjima, našla je popis zločina za koje su sumnjičili članice njezine obitelji, u vrijeme kada se svaku ženu osumnjičenu za neprirodno djelovanje moglo udaviti u Jezeru pijavica. Međutim, kako vještice nisu mogle tonuti, trebalo ih je propisno opteretiti kamenjem natrpanim u džepove, čizme i usta, koja bi onda zašili crnim koncem. Prijestupi Owensovih uključivali su bacanje kletvi, čaranje, krađu krave, liječenje travama, izvanbračnu djecu i izazivanje nesreće neprijateljima. Prvi koji ih je optužio bio je John Hathorne, sudac odgovoran za smrt mnogih nevinih osoba.

Franny je naišla na zapis koji je spominjao dnevnik Marije Owens, također pohranjen u prostoriji s rijetkim izdanjima. Nalazio se u ladici koju je knjižničarka morala otključati željeznim ključem. Brava je zapela i otvorila se tek nakon mnogih pokušaja. U ladici je bila tanka knjiga umrljanih plavih korica, uredno omotana plastičnom zaštitnom folijom.

“Pažljivo s time”, upozorila ju je knjižničarka. Ona se očito bojala te knjižice i odbijala ju je dodirnuti. Ponudila je Franny par bijelih rukavica kako ne bi oštetila osjetljiv stari papir. Prostorija je bila tako puna prašine da je Franny uhvatilo gadno kihanje.

“Imate točno dvadeset minuta”, rekla je knjižničarka. “U suprotnom može biti nevolje.”

“Nevolje?” bila je znatiželjna Franny.

“Znate vi na što mislim. Ovo je knjiga vradžbina koju je Maria Owens pisala u zatvoru. Trebalo ju je zapaliti, ali odbor knjižnice je to odbio. Smatrali su da bi nam njezino uništenje donijelo nesreću, pa je otad čuvamo, sviđalo se to kome ili ne.”

Čuvaj se ljubavi, napisala je Maria Owens na prvoj stranici svog dnevnika.

Znaj da je za našu obitelj ljubav prokleta.

Franny je zabrinjavalo spominjanje prokletstva. Otkako su otišli iz grada, ona je pisala pisma Haylinu. Petkom popodne nosila ih je na poštu, gdje bi pokupila ona koja je on slao njoj. Tamo u New Yorku, Haylin je proučavao ekosustav Locha, vijugavog potočića u šumovitom dijelu Central Parka zvanom Ravine. Krijesnice koje su tamo živjele palile su se i gasile sinkronizirano. Kao da imaju jedno srce, slale su poruke kroz tamu. Nešto slično zabilježeno je i na Great Smoky Mountains i državnoj šumi Allegheny, ali prema svemu sudeći, Haylin je bio prvi koji je tu pojavu otkrio na Manhattanu.

Tog je ljeta Franny svakog dana odlazila u prostoriju s rijetkim knjigama i čitala dnevnik. Knjižničari su je upoznali i naviknuli se na visoku crvenokosu djevojku koja je proučavala rukopis tako sitan da je morala koristiti povećalo kako bi razabrala riječi naputaka za lijekove i kletve. Franny je unosila živost među njih, tražeći podatke i istražujući prošlost, pa joj je nekoliko knjižničara davalo dnevnik na cijeli sat, iako je to bilo strogo zabranjeno. Vjerovali su u to da knjige treba Čitati, koliko god to dugo čitatelji žele.

Kada je Franny stigla do posljednje stranice Marijina dnevnika, shvatila je kako je jedno jedino slomljeno srce utjecalo na sve njih. Maria je bila odbačena od oca svog djeteta, čovjeka kojeg nikad nije imenovala. Dovoljno je reći da mi je trebao biti neprijatelj, ali ja sam se zaljubila u njega i pogriješila obznanivši svoju ljubav. Željela je zaštititi kćerku, i unuku, kao i sve žene koje će se roditi u obitelji Owens, pobrinuti se da nijedna ne iskusi tugu poput njezine ili uništi živote onih koje bi mogle zavoljeti. Kletva je bila jednostavna: sve muškarce koji se u njih zaljube čeka propast.

Pročitavši to, Franny je problijedjela.

Ovdje nije isto bez tebe, napisao je Haylin u jednom od svojih pisama.

Očito svjestan da je prešao određenu granicu, prekrižio je taj redak i napisao: Ovdje je dosadno. Ali Franny je mogla vidjeti što piše ispod mrlje crnila i znala je istinu. Ni bez njega nije bilo isto.

Ne pitaj kakva je to vradžbina, ni kako je izvedena. Izdali su me i napustili.

Ne želim da se to dogodi ikome iz moje obitelji.

“Misliš li da sam joj nalik?” pitala je Jet jednog dana kada je zatekla Franny kako zamišljeno sjedi i proučava portret. Za jedan od Marijinih pripravaka trebalo je iz žive grlice izvaditi srce dok još kuca. Za drugi se trebalo doći do odrezanih noktiju nevjernog muškarca i spaliti ih na cedrovu drvu, uz kadulju.

“Ne želiš izgledati kao ona”, brzo je odgovorila Franny. “Nesretno je završila. Vjeruj mi, bila je jadna. Optužili su je kao vješticu.”

Jet je sjela pokraj sestre. “Pitam se bi li se i meni dogodilo isto da sam živjela tada. Mogu čuti što ljudi misle.”

“Ne možeš”, rekla je Franny. A onda se pažljivije zagledala sestru i zapitala: “Možeš li?”

“Nije da ja to želim”, rekla je Jet. “Dogodi se, tek tako.” “Krasno. O čemu ja sada razmišljam?”

“Franny”, nećkala se Jet. “Misli bi trebale biti osobna stvar. Trudim se koliko mogu ne slušati ih.”

“Ozbiljno. Reci mi. Što baš sada mislim?”

Jet je zašutjela. Jednom je rukom skupila svoju dugu crnu kosu i napućila usne. Otkad je stigla u Massachusetts, svakim je danom bila sve ljepša. “Misliš da nismo kao drugi ljudi.”

“Pa, to sam uvijek mislila.” Franny se nasmijala, laknulo joj je jer njezina sestra nije čula neke druge misli. “Ništa novo.”

Poslije je Jet izišla u vrt i zaustavila se pokraj tamnih srcolikih listova jorgovana. Sve je mirisalo na metvicu i kajanje.

Voljela bih da smo isti kao i svi drugi ljudi.

To je bilo ono što je Franny mislila.

O, kako želim da se možemo zaljubiti.

 

***

 

Kada su se sestre jedne vedre nedjelje probudile, u svojoj su sobi otkrile još jednu djevojku. Njihova rođakinja April Owens došla je u posjet. April je odgojena u posebnom svijetu Beacon Hilla.7

Izgledala je kao da je sišla s neke stare slike, sa svojom platinastom kosom koja se u pletenicama spuštala do struka i najsvjetlijim mogućim sivim očima, pa ipak se ponašala neobično suvremeno. Kao prvo, sa sobom je uvijek imala kutiju cigareta i srebrni upaljač, a oči je obrubljivala crnom bojom. Bila je ogorčena, žestoka, nije je bilo briga što misli bilo tko osim nje same. Najčudniji je bio njezin ljubimac, domaći tvor na uzici; hodao je uz nju, zbog čega je odmah bila zanimljivija od svih drugih cura koje su ikada upoznale.

“Maca papala jezik?” obratila se sestrama koje su se nijemo zagledale u nju. 

7 Povijesni centar Bostona, područje s nešto manje od 10.000 stanovnika, s najpoželjnijim i najskupljim adresama u gradu.

“Sasvim sigurno nije”, rekla je Franny trgnuvši se. “Bit će prije da sam ja njihov.”

“Onda mijau”, rekla je April predućim glasom.

April je već lani bila u kući, kada je napunila sedamnaest godina, a sada je pobjegla s Beacon Hilla i vratila se na jedino mjesto gdje je ikada bila prihvaćena. Njezina je prisutnost bila neočekivano iznenađenje, potpuno nepotrebno ako pitate Franny. April se odijevala kao da je u Parizu ili Londonu, a ne gradiću u Novoj Engleskoj. Nosila je kratku crnu suknju, prozirnu košulju i bijele kožne čizme. Stavljala je biserno ružičasti ruž i puštala šiške svoje guste svijetle kose da joj skoro pokriju oči. Počela je vaditi svoje stvari:   pomodnu   odjeću,   šminku,   nekoliko   svijeća    i  raskupusani primjerak Ljubavnika Lady Chatterley, zabranjene knjige koja je tek nedavno objavljena u Americi.

“Rado bih to čitala”, rekla je Jet ugledavši sočnu knjigu o kojoj su svi govorili.

April je bacila knjigu rođakinji u ruke. “Nemoj se dati iskvariti”, rekla je uz osmijeh.

Njihova je rođakinja očito bila mnogo sofisticiranija od njih. Bila je divlja, radila što je htjela i odbijala se pokoriti društvenim normama Beacon Hilla. Na zapešću je imala tetoviranu plavu zvijezdu, zbog koje joj je nekoliko mjeseci bio zabranjen izlazak. Imala je još jednu, na boku, ali njezini radoznali i zlovoljni roditelji još je nisu otkrili. Još odmalena rijetko nije bila pod paskom dadilje, učitelja ili Mary, kućne pomoćnice koja se s njom mučila godinama, posijedjevši od pokušaja da doskoči nepodopštinama djeteta koje su joj povjerili. Prema teorijama doktora Burke-Owensa, takvo je ponašanje bilo urođeno i nije ga se moglo spriječiti; poput plime koja će se dizati što god joj se stavilo na put.

April je pohađala nekoliko privatnih škola, iz kojih je uvijek bila zamoljena da ode. Rekla je curama da može snagom volje paliti i gasiti svjetla i izgovarati kletve na četiri jezika. Slali su je na putovanja Europom i Južnom Amerikom, na kojima je susretala ljude od kojih je učila stvari zbog kojih bi njezini roditelji poludjeli od brige samo da su saznali za njih. Činilo se da nema nikakvog straha od posljedica, možda i zato što joj je teta Isabelle dopustila da vidi budućnost, za koju je znala da  je  neizbježna.  Jednom će se zaljubiti, u pogrešnog muškarca, s čime se pomirila.

“Nadam se da ste se ovdje zabavljali”, rekla je April sestrama. “Isabelle nije briga što radimo. Imamo pravo uživati, znate, što bi nam sada bilo najbolje jer ionako će vjerojatno sve završiti loše po nas.”

April se toliko pravila važna da je Franny išla na živce. “Brini se ti za sebe”, namršteno joj je rekla.

“Ovdje nam je bilo sjajno”, probala je Jet promijeniti temu. “Skoro svaki dan plivali smo u jezeru.”

“Plivali!” zakolutala je očima April. “A vradžbine? Kletve? Jeste li uopće zavirile u staklenik?” Njihovi su je blijedi pogledi razbjesnili. “Jadne ste. Gubite vrijeme. Od Isabelle se toliko toga može naučiti, a vi se ponašate kao djeca.”

“Nismo mi djeca.” Franny je ustala. Svjetiljka pokraj njezina kreveta zatresla se i opasno približila rubu stolića. Viša od metar i osamdeset, kose nakovrčane od gnjeva, natjerala je April na povlačenje.

“Bez uvrede”, rekla je April pomirljivo. “Samo vam govorim kako stoje stvari.” Zapalila je mirisnu svijeću i počela bacati svoje stvari na stolicu koju je ubrzo zatrpala čarapama, grudnjacima i sićušnim kreacijama Mary Quant8 koje je kupila dok je bila u Londonu. Jet je podignula jednu od krasnih majica i proučavala je kao dragocjenost.

“Pretpostavljam da ste čuli za obiteljsko prokletstvo Owensovih”, rekla je April. Sjela je na krevet i raskomotila se, a lasica joj je odmah zaspala u krilu.

“Prokletstvo? Zvuči zastrašujuće”, rekla je Jet.

“Daj, Jet, ne možeš povjerovati u sve što ti ona kaže”, upozorila ju je Franny. Ono što je pročitala u Marijinu dnevniku zadržala je za sebe, nije željela uznemiravati svoju osjetljivu sestru.

“Ali bi trebala”, odgovorila je April. “Moramo biti oprezne, u protivnom ćemo nauditi sebi ili nekom drugom. Taj će drugi proći mnogo gore. Oduvijek je bilo tako, zato poslušajte moj savjet i ne gnjavite se oko zaljubljivanja.”

April je nastavila maziti tvora, kojeg je nazivala osobnim demonom, sebi bliskim bićem, važnijim od običnog kućnog ljubimca. Takve se stvari događaju kada stvorenja različitih vrsta osjećaju snažnu međusobnu privlačnost i postaju dovoljno bliski da jedno drugom čitaju misli.

“On zna što vi mislite”, uvjeravala je svoje rođakinje, koje su je promatrale sa zaprepaštenjem.

“Sumnjam”, odgovorila je Franny. Nikakvi znanstveni dokazi nisu podržavali nešto takvo.

“Pa, upravo mi je prenio kako se pravite da vas nije briga, ali jest, mnogo više nego pokazujete. Slažem se s njim.”

“Niste u pravu, oboje.” Franny je bila ljuta iako ju je zabrinjavala mogućnost da svoje najskrivenije misli dijeli s nekim iz roda lasica.

“Pa sad, bili mi u pravu ili ne, moji roditelji namjeravaju ubiti Henryja”, sasvim je uvjereno rekla April. “Misle da imamo nezdrav odnos. Ako se ikada 

8 Velška dizajnerica i britanska modna ikona iz šezdesetih godina 20. stoljeća, koju smatraju zaslužnom za prihvaćanje mini suknje.

usude, namjeravam im se osvetiti najgore što mogu. I vama savjetujem isto, u slučaju potrebe. Naši nas roditelji žele držati pod ključem. Zapamtite, oni su nam neprijatelji. Zapravo, ne vjerujte nikome.”

“Baš nikome?” zbunjeno je pitala Jet.

April se zagledala u svoje rođakinje i odmahnula glavom. Očito nisu znale ništa.

“Postoje ljudi koji nam žele zlo. Posebno u ovom gradu. To je tako još od sedamnaestog stoljeća.” April se protegnula i udobnije namjestila. “Moram dobiti jedan od kreveta. Bole me leđa. Od baleta. Tko će spavati na podu?” pitala je autoritetom nekoga tko je tu već proveo ljeto. “A uzimam i sve velike jastuke.”

Sestre su se nakratko pogledale. Ako ne pripaze, njihova će rođakinja sve preuzeti u svoje ruke. Ispričale su se i otišle ravno teti Isabelle pitati je može li April spavati u prizemlju, u drugoj sobi za goste. Mnogo je veća, objasnile su, a osim toga April im je rekla da hrče, pa je mnogo zgodnije da sestre zadrže tavan za sebe. K tome, možda su alergične na tvora.

Kada su rekle April da neće spavati na tavanu, bila je dovoljno prisebna da im zahvali. “Obrnuta psihologija”, rekla je uz osmijeh. “Željela sam sobu u prizemlju. Samo za sebe.”

Franny ju je pogledala suženim očima. “Kod nas obrnuta psihologija ne prolazi. Znamo sve o tome. Naš je otac psihijatar.”

“Bila sam kod više doktora za glavu nego što ćete ih vi ikada vidjeti u životu”, obavijestila ih je April. “Kažeš im da slabo spavaš, a roditelji te ne razumiju i dobiješ gotovo svaku tableticu koju poželiš.”

Vincent je čuo glasove i popeo se u potkrovlje.

“Vidi, vidi”, rekla je April kada se pojavio ispred sobe. “Baš zgodan, zar ne.”

Nije to bilo pitanje, pa nije trebalo ništa odgovoriti. Vincent je slegnuo

ramenima iako se slagao s izrečenim.

“Muškarac bi kod Owensovih trebao biti moćniji od sedmog sina sedmog sina. Pretpostavljam da si vještac.”

“Pa, hvala”, odgovorio je Vincent, zadovoljan njezinom pozornošću.

“Nije on muškarac”, poklopila ga je Franny. “Ima četrnaest godina. A to što uči čarolije iz knjiga ne znači da je vještac.” April je dobro odmjerila Franny. Možda je naišla na sebi ravnu, ali sumnjala je u to. Franny je izvana djelovala čvrsto, ali još je bila prilično naivna.

Jet i Vincent već su popustili pod nametljivim sjajem njihove rođakinje, pa ih je April nastavila prosvjećivati. Objasnila im je kako se bježi kroz prozor i spušta niz oluk kada noću žele van, upozorila ih na miševe skrivene u ladicama kredenca i ispod kreveta.

“Čuvajte se košnica”, savjetovala im je. “Med je toliko sladak da svatko tko ga proba odmah poželi seks.”

Jet i Franny izmijenile su panične poglede, ali Vincent se samo osmjehnuo i pitao: “Kako znaš?”

April ga je pogledala svisoka. “Kušala sam ga”, rekla je. “Seks ili med?” provocirao je Vincent.

“Što ti misliš?” April ga je tako oštro pogledala da je slegnuo ramenima i odustao. Prvu je rundu dobila. “Valjda vam je jasno da se razlikujemo od ostalih ljudi.” Kada joj nitko nije odgovorio, April je znala da ih ima u šaci. “Nije mi jasno kako ste toliko neupućeni. Što mislite, odakle vam vaše moći? Mi smo vještice po rođenju. Što znači da nemamo izbora. Genetika. Kao plave oči ili crvena kosa. To je ono što jeste.”

“Nemoj ti meni govoriti tko sam ja”, uzvratila joj je Franny. “Svađaj se ti koliko hoćeš”, rekao je Vincent. “Briga mene odakle moći dolaze, sve dok ih imam. Samo vi razgovarajte, a ja idem u život, bio vještac ili ne.”

Preskakao je po dvije od uskih stuba sve do prizemlja. Onda je prošao kroz kuhinju i zalupio vrata za sobom. Čule su odjek njegovih čizama na stepenicama trijema. Djevojke su s prozora gledale kako odlazi niz Ulicu magnolija.

“Ravno u nevolje”, veselo je rekla April. “Kako znaš?” čudila se Jet.

April je raširila usne. Definitivno je imala obiteljske crte lica. “Jer ću i sama otići na isto mjesto.

 

***