***

 

Za rođendan, roditelji su iznenadili Jet ulaznicama za mjuzikl na Broadwayu i posebnom večerom u Russian Tea Roomu.

Navršila je sedamnaest godina i bila onoliko savršena koliko će ikada biti. Te je zime Jet počela sakupljati konzerviranu hranu za obližnju javnu kuhinju, u kojoj je često i radila tijekom praznika, gulila krumpire ili rezala mrkve. Ljudi su govorili da je nalik mladoj Elizabeth Taylor, čija se fotografija nešto ranije te godine pojavila na naslovnici časopisa Life, kada je gospođica Taylor dobila Oscara za najbolju glumicu, za ulogu u filmu BUtterfield 8. Jet je bila odlična učenica u Starlingu, nikad nije zabrinula roditelje, sve dok se nije pojavio Levi Willard, ali sada im je laknulo jer ta ju je ludost, izgleda, prošla. Jet kao da je promijenila mišljenje o tome. Naravno, neće joj tog ljeta dopustiti odlazak u Ulicu magnolija iako je bio njezin red da posjeti tetu Isabelle. Bilo bi to izazivanje sudbine.

“Ti si im i dalje najdraža”, primijetila je nimalo ljubomorno Franny. Razbaškarila se na krevetu i gledala Jet kako bira odjeću za večernji izlazak.

“Nisam”, bunila se Jet. “Je li majka tebe ikada ošamarila?”

Pa ipak, Jet je godila pozornost koju su joj pridavali. Njezin je rođendan stvarno bio posebna prigoda, iako nitko u obitelji nije znao koliko će uistinu biti poseban. Franny joj je kupila srebrnu narukvicu na odjelu nakita u Macy’su. Vincent joj je poklonio ploču pjevača Petea Seegera, čije su pjesme bile tako pune ljubavi prema ljudima da je Jet zaplakala. Ali najbolje od svega bilo je to što će je kasnije te večeri kod fontane Bethesda čekati Levi. Prodao je sat svog praprapradjeda kako bi mogao unajmiti sobu u hotelu Plaza. Jet je bila nervozna, ali i ushićena. Sve što ona treba napraviti jest iskrasti se nakon kazališta i bit će slobodna. Bit će to nešto vrijedno problema koje će imati kada se ujutro vrati kući.

Isprobala je gotovo sve haljine kada joj je Franny predložila da odjene crnu minicu koju joj je April kupila u Ulici Newbury u Bostonu i poslala je kao rođendanski dar. Čak je i Franny morala priznati da April ima stila. “Rođendan ti je”, rekla je Franny sestri. “Živni malo.”

Vincent je ušetao u sobu i bacio se na Jetin krevet, prekriven odbačenom odjećom. “Živni mnogo”, savjetovao joj je.

Nagovorili su Jet da stavi i šešir mekanog oboda, onda joj je Franny malo našminkala usta i oči, pa je Jet izgledala stvarno prekrasno. Franny je čak bila pomalo zaprepaštena blještavom ljepotom svoje sestre. “Kada bi te one krave iz Starlinga sada mogle vidjeti, još bi te više mrzile. Samo se pazi večeras.”

 

***

 

Čim su roditelji i Jet izašli, Vincent je zgrabio svoju kožnu jaknu i pogledao Franny. “Gubimo se iz ovog mauzoleja.”

“Što prije to bolje”, složila se Franny.

Haylin je vjerojatno već bio na njihovu uobičajenom mjestu za sastanke. Franny je zaključala ulazna vrata i krenuli su u krasnu ljetnu večer. Pokraj njih je projurila limuzina, a zapuh vjetra iza nje kod Franny je izazvao hladne trnce, na koje se nije obazirala. Noć je bila tako savršena da je ništa nije moglo zabrinuti.

Kada su stigli do ugla Osamdeset devete i Pete, brat i sestra su krenuli svatko svojim putem.

“Samo oprezno”, viknula je Franny za bratom, koji joj je mahnuo i zaputio se prema centru.

Franny je nakon toga krenula ravno u park kroz ulaz u Devetnaestoj ulici, željna njegove hladnoće i tišine. U posljednje su je vrijeme uznemiravali snažni osjećaji prema Haylinu. Jednostavno ih nije uspijevala kontrolirati, iako se iz sve snage trudila. Svaki put kada su bili zajedno, suzdržavala se. Žestoko bi se pohvatali, onda bi se ona odmaknula, povukla u sebe, ne želeći da on primijeti koliko čezne za njim.

“Ne opet”, rekao bi Haylin, lud od žudnje. “Isuse, Franny. Umirem.”

Franny se zaklela da se neće ni približiti zaljubljivanju, ali sada je bila na samom rubu, spremna popustiti. Nije bila sigurna koliko će se dugo moći opirati i želi li to uopće.

Te je večeri na sebi imala uobičajenu crnu majicu, crne tajice i tenisice. Nije bilo važno što će odjenuti ili koliko će malo paziti na svoj izgled. Franny je bila lijepa na rijedak način. Dugačke crvene kose i savršene blijede puti, kada bi zašla u gustiš, izgledala je kao šumska vila.

Oprez prije svega, govorila je sebi. Ali on ju je čekao na stazi, a Franny nikada nije bila stvarno oprezna.

Zaputili su se prema Rambleu. Večer je bila veličanstvena. Zaustavili su se kako bi se poljubili, i više nisu mogli dalje, sve dok se Franny nije odmaknula, zapaljena, previše zagrijana za njega. Kada su stigli do jezerca u kojem se puštaju modeli brodova, Hay je posegnuo za sitnišem u džepu da kupi limunadu na kiosku. “Hej, vidi ovo”, rekao je. Sve kovanice koje je držao u ruci su potamnjele. Nije on imao pojma o tome da  srebrni  novčići  u džepu muškarca koji poljubi vješticu pocrne.

Nebo je postajalo sve mračnije, prekriveno još tamnijim oblacima, obzor se pretvorio u duboku modrinu. Ono što je bilo svjetlije, sada je bljeskalo u mraku: Frannyna pjegava koža, nekoliko zalutalih cvjetova i Mjesec, sjajan i pun. Bio je to plavi Mjesec, kako se naziva drugi puni Mjesec u istom mjesecu, trinaesti u godini.

Da je Franny zapamtila ono što je Vincent rekao o nesreći koja čeka na puni Mjesec, sada bi joj zazvonilo na uzbunu; umjesto toga, ona i Hay otišli su na jezero Belvedere, koje su zvali Jezerom kornjača jer mnogi su ostavili svoje kornjače u njemu. Nalazilo se odmah ispod dvorca Belvedere. Dvorac je bio sagrađen od sivoga granita, a nad ulazom je imao brončanog krilatog zmaja.

Haylin se nacerio i rekao: “Mogli bismo ovdje živjeti da nitko ne zna.”

Taj bi njegov osmijeh uvijek nešto pokrenuo kod Franny. Djelovao je tako čisto. Ispravno i pogrešno bili su cementirani u Haylinovu umu. Kada je on govorio o brojnim nejednakostima s kojima se susreću ljudi koji ne mogu odlučivati o svojoj sudbini, Franny bi u sebi prema njemu osjetila nježnost i divljenje. Ipak, nije željela prepustiti se srcu, jer ono može biti slomljeno. Mislila je na žene koje su kucale na stražnja vrata u Ulici magnolija, očajnički želeći ljubav, plačući za kuhinjskim stolom, svaka spremna platiti bilo koju cijenu za pažnju muškarca koji nije ni znao da postoje. Franny je bila uvjerena kako su priče o tome da teta Isabelle uzima nakit samo tračevi dok nije vidjela kako susjeda skida ogrlicu s vrata i ostavlja je na stolu u kuhinji. A onda je jednog dana, tražeći u ormariću sol,  našla  plastičnu  kutiju  u  kojoj  je  nešto zveckalo. Unutra je bilo desetak dijamantnih prstenova.

Mislila je da je Jet luda jer traži ljubav, ali sada se i sama zatekla kako pokraj Haylina pokušava shvatiti svoje mahnito srce. Prije ili kasnije, ona će se riješiti prokletstva. Tajne se mogu riješiti, kada im se pristupi logično i strpljivo.

Sjedili su na glatkom kamenu i puštali da večer protječe pokraj njih, razmjenjujući priče koje su čuli o tom jezercu, urbane legende o agresivnim kornjačama dovoljno velikima da skaču u zrak i love golubove, koje bi nakon toga proždirale pod vodom, ili o ribicama puštenima iz kućnih akvarija koje su narasle i postale goleme, zubate i opasne. Pričalo se da u grmlju živi neka žena, za koju su govorili da se hrani kornjačama.  Moglo  ju  se  vidjeti  i  kako prosi, na uglu kod škole Starling.

Stvarno misliš da se ovo neće dogoditi i tebi, siktala je ona na svaku zgodnu djevojku koja bi prošla pokraj nje. Mladost je prolazna. Ništa više od sna. Ja sam ono prema čemu ideš. Ja sam ono što ćeš postati.

Zvale su je Dama s jezera i bježale od nje, vrišteći, ali nisu prestajale misliti na njezina upozorenja. Oprez, mislile su te djevojke. Što se Franny tiče, Dami s jezera uvijek bi davala dolar kada bi je srela jer ona se nije plašila onoga što će postati.

 

***

 

Jet je hodala kao po oblacima kada je izišla iz kazališta. Brzo je izvela vradžbinu uvjeravanja i onda rekla roditeljima da joj cure iz Starlinga priređuju rođendansku pidžama-zabavu. Nije li to ono što su željeli? Da bude popularna i prihvaćena?

“Adresu, molim”, rekao je otac.

“Devedeset druga i Treća”, odgovorila je Jet, koja je već uvježbala odgovore na sva moguća pitanja.

“Mi ćemo te odvesti tamo”, rekla je Susanna i mahnula taksiju. “Joj, majko, mislit će da sam beba.”

Jet je poljubila roditelje i sama kliznula u taksi, pa se nagnula naprijed i zamolila vozača da vozi prema Pedeset devetoj ulici. I tako se sve nastavilo prema planu, s kojim djevojke iz škole nisu imale nikakve veze, niti su marile za rođendan Jet Owens. Ali nekome je do nje bilo očajnički stalo i već ju je cijeli sat čekao na južnom ulazu u Central Park.

Provest će noć zajedno u hotelu Plaza, najotmjenijem i najromantičnijem hotelu u New Yorku, sagrađenom 1907. godine u stilu francuskih dvoraca. Prekoputa hotela,  u  parku  je stajao  konjički  kip generala Shermana koji  je načinio Augustus Saint-Gaudens.

Levi nije samo prodao praprapradjedov sat nego je i štedio za tu posebnu noć, radio prekovremeno u ljekarni i najranije ujutro dostavljao novine. Jet je doživjela najljepši trenutak u životu kada je kroz prozor taksija ugledala Levija. Bila je spremna bezglavo se zaljubiti. Iskreno govoreći, već je bila zaljubljena. Platila je i istrčala u Levijev zagrljaj. Ljubili su se jedva primjećujući svijet oko sebe. Oglasile su se automobilske trube, jedan ih je biciklist umalo pregazio. Levi se nasmijao i povukao Jet u stranu. U ruci mu je bio rođendanski dar. Staro izdanje pjesama Emily Dickinson. 

Tek jednog srca slom ako spriječim Ja uzalud živjeti neću.15 

Jet se baš spremala otvoriti knjigu, presretna, puna očekivanja, kada je dojurio taksi s njezinim roditeljima. Čuli su što je rekla svojem taksistu, pa su je, onako sumnjičavi kakvi jesu, pratili niz Šestu aveniju do Pedeset devete ulice. Susanna je otvorila prozor i prodorno zavikala, koristeći se Jetinim pravim imenom. “Bridget Owens, da se nisi pomaknula!”

Jet je pogledala majku i uspaničila se. Taksi je jurio prema njima. Prije nego što roditelji stignu izaći i pokupiti je, prije negoli joj unište život, zgrabila je Levija za ruku i viknula: “Bježimo!” On uopće nije znao od čega bježe, ali znao je da mora štititi Jet. Krenuli su prema parku, a kada su potrčali, roditelji su zapovjedili taksistu da ubrza i ne dopusti im bijeg. Na cesti je bila mrlja od ulja, skrivena pod lokvicom vode zaostalom od konja koji su u kočijama po parku razvozili turiste i ljubavnike. Bilo je mračno, grad je mirisao na tek iskopanu zemlju.

Točno prekoputa hotela Plaza taksi je proklizao i vozač je izgubio kontrolu. S drveća su uzletjele ptice i ispunile jantarno nebo. Taksi je pojurio prema nogostupu, Levi je skočio pred Jet. Vrijeme se usporilo, mogla je vidjeti kako mu se oči šire kada je shvatio što se događa. Sve je bilo tako sporo, kao da su uhvaćeni u staklenoj kugli. Čula je njegove misli. Ne sada. Ne ovako. Onda se vrijeme ubrzalo, nestalo im je tla pod nogama i izgubili su ravnotežu. Zrak je oživio, gurao je Jet kao neki val, ali Levi je bio taj koji ju je gurnuo u stranu. Ležala je na hladnoj zemlji dok je po njoj padalo razbijeno staklo, kao hladna kiša. Ništa se drugo nije čulo, ni ptice ni promet, samo njezino srce koje je tuklo u grudima. Sve je nestalo u trenutka u kojem je čula kako taksi udara u Levija, uz zvuk koji je raspolutio njezin svijet. Onda je začula njegov glas; izgovorio je samo jednu riječ, a njegova je zadnja riječ bila njezino ime. 

15 Tiše od sna, preveo Dražen Dragović, Modernist, 2008.

***

 

Na Jezeru kornjača Franny je skinula tenisice i pustila da joj blijede noge vise niz stijene. Noć je bila savršena i ona je mislila samo na savršenstvo, kojem ni oštro oko ni pomoć mikroskopa ne bi mogli naći zamjerke. Osjetila je kako je prožima jeza, nalik vjetru koji joj je prošao ravno kroz grudi. Oči su joj se odjednom ispunile suzama.

“Ja ću se okupati ako ćeš i ti”, javio se Haylin, koji je već skidao košulju. Uvijek se želio dokazivati pred Franny, ali to mu nije dolazilo prirodno. Hay je shvatio kako je ona hrabra na čudan način. Činilo se kao da niti ne primjećuje kada je u opasnosti. Možda je zato on imao potrebu pokazivati hrabrost i zato je sada stajao na rubu stijene dok mu je srce tuklo, a osjećaji ludovali. Ako ona želi  hrabrost,  on  će  joj  je  pokazati.  “Ozbiljno”,  rekao  je. “Zaplivajmo.”

Franny je niječno odmahnula glavom. Opet je osjetila nervozu, u dubini želuca, kao da se svijet sprema oteti kontroli. Nekom drugom prigodom Haylinov bi je mogući skok u blatni ambis uzbudio. Ali prepoznala je upozorenje. Mora biti oprezna. Osim toga, plivanje uz njega nije dolazilo u obzir; ona bi samo plutala, on bi se pitao zašto, a ona mu ne bi mogla objasniti.

Voda je bila mutna, puna misterioznih nakupina nalik mahovini. Ipak, Haylin nije ustuknuo. Skinuo je čizme i otkopčao traperice, onda skinuo sve sa sebe. Nikada ga nije vidjela nagog. Bio je poput statue, savršen.

Haylin je udahnuo, zatim skočio u jezero. Kornjače su prsnule na sve stane dok je nestajao pod crnom površinom. Voda se podignula i udarila o stijenu pa prelila na stazu. Iako se jezerce punilo pitkom vodom, naslage smeća nakupljenog na dnu činile su je zlokobnom i prljavom, vjerojatno prepunom čudnih otpadaka i tko zna kakvih zaraznih tvari. Frannyno se srce uzlupalo u grudima. Haylinu će vjerojatno trebati dati nešto protiv tetanusa.

Nije izronio. Franny se sjetila pčela i pepela i slomljene čaše. Ali Haylin nije bio u njihovoj kući kada se pojavila buba koja navješta smrt, on sigurno nije u opasnosti. Ipak, oko mjesta na kojem je nestao stvorila se kružnica. U njoj nije bilo mjehurića zraka, nije bilo Haylina. Franny je poželjela skočiti za njim, ali na Jezeru pijavica shvatila je da je to nemoguće. Samo bi plutala   na površini. Jer ona se ne može utopiti, zato ne može ni zaroniti za njim i spasiti ga. Pomahnitala je, puls joj se ubrzao od straha da se prokletstvo odvija pred njom.

Kada se Hay odjednom opet pojavio, razgrnuo je površinu poput neke goleme ribe. Hvatao je zrak, već pomalo plav u licu. Teško je disao, onda su im se pogledi sreli. Franny je bila sleđena, sjedila je na stijeni: užas ju je sasvim sputao. I oprez.

Hay je odmahnuo glavom. “Isuse, Franny”, rekao je.

Nikada nikoga nije vidjela toliko tužnog i razočaranog. S dva zamaha svojih dugačkih ruku doplivao je do stijene i izvukao se van. Kosa mu je bila zalizana unatrag. Penis mu je poplavio od hladnoće. Franny je osjetila lagani drhtaj nečega za što je mislila da je strah, ali radilo se nečemu sasvim drugom, što nije željela osjećati prema njemu, iako već jest.

Hay je posegnuo prema svojoj odjeći i navukao je na sebe iako je bio sasvim mokar. “Dolje su kolica iz samoposluživanja. Noga mi se zaglavila u njima. Umalo nisam uspio izroniti. Za slučaj da te je briga.”

“Haylin”, rekla je Franny glasom ispunjenim osjećajima. “Naravno da me je briga.”

“Nešto nije kako treba među nama, Franny.” Hay je gurnuo svoja golema mokra stopala u čizme ne zamarajući se čarapama. Onda joj je prišao i spustio ruke na ramena; tresao se od ledene vode i snažnih osjećaja. “Pustila bi me da se udavim? Ozbiljno. Reci mi istinu. Nešto kriješ od mene. Što smo mi jedno drugom, Franny?”

Prije nego što je stigla odgovoriti sve i objasniti mu prokletstvo i što je ona zapravo, Franny je ugledala kako netko dolazi između drveća. Išao je ravno prema njima, čudno podrhtavajući i šepajući. Bio je to Vincent, bosonog. Trčao je cijelim putem od Osamdeset devete ulice kroz park, a sada je jurio iz sve snage i vikao njezino ime. Franny se odmaknula od Haylina. Čula je pčele, iste koje su vidjeli onog dana kada su ona i Vincent shvatili da je netko iz njihove kuće osuđen. Podigla je pogled, ugledala Mjesec i odmah znala da se te noći nešto dogodilo. Pomislila je na samo jednu riječ. Na sestrino ime. Jet.

“Što je?” zabrinuto je pitao Hay.

Vincent je stigao do njih, sasvim blijed. “Dogodila se nesreća.” Izgledao je tako mlad dok je stajao bosih nogu, nimalo pun sebe. Kako je Franny bila skamenjena, zgrabio ju je za ruku. “Znam što misliš, ali ona je živa.”

Što je značilo da ostali nisu.

 

***

 

Franny i Vincent su zajedno krenuli kroz park. Haylin ju je dozivao, ali Franny mu nije mogla odgovoriti; trčala je iz sve snage. Nije shvatila da je i ona bosa dok nije stigla do pločnika. Zaustavila se na Petoj aveniji i tresla se dok je Vincent dozivao taksi.

Sjedili su jedno do drugog na Hitnoj pomoći u bolnici Bellevue, bez riječi. Hladni linoleum na podu ledio im je stopala. Ponoć je bila davno prošla kada se pojavio liječnik i obratio im se.

“Vaša sestra ima potres mozga i nekoliko slomljenih rebara”, rekao im je. “Prilično je potresena, morali smo joj zašiti rane na licu, ali bit će dobro.”

“A roditelji?” pitala je Franny.

Liječnik je odmahnuo glavom. “Žao mi je. Na mjestu mrtvi. Preminuo je i mladić.”

Franny i Vincent izmijenili su poglede. Sasvim su zaboravili da se Jet namjeravala naći s Levijem.

“Znači, mrtav je?” pitao je Vincent.

“Udario ga je taksi u kojem su bili vaši roditelji.”

Franny nikada nije bilo toliko hladno. “Slijedili su je. Krenuli su za njima.” Vincent joj je prebacio svoju jaknu preko ramena. “Hajdemo vidjeti Jet.”

Bila je u zasebnoj sobici, crne kose rasute po bijelom jastuku. Glava i ruke bili su joj izubijani i omotani zavojima, na licu je imala ranu s trideset urednih šavova. Oči su joj bile obrubljene crvenim. Bio joj je rođendan, a njezina noć odnijela joj je roditelje i ljubljenog. Osjećaj krivnje oko srca joj je omatao pipke mržnje prema sebi samoj. U jednom je trenutku izgubila sve.

Franny joj je prišla i sjela na rub kreveta. “Nitko od nas nije mogao ništa učiniti da to spriječi. Ne možeš kriviti sebe, Jetty. Bila je to nesreća.”

Jet je zabila glavu u mekani jastuk. Bila joj je suđeno da izgubi sve, čak i svoju vidovitost. Kada su je tek doveli u bolnicu, mogla je čuti zbrkane misli pacijenata. Kucanje srca koje bi zadrhtalo i stalo, ljude shrvane od boli. Onda, odjednom, više nije čula ništa. Odjekivao je samo glas velečasnog, koji se nalazio u jednoj od soba u istom hodniku, naričući nakon što je sina našao u New Yorku, mjestu za koje je uvijek vjerovao da donosi uništenje. Bio je u pravu što se tiče prokletstva, jer ljubav je naudila njegovu dječaku, kojem se ništa ne bi dogodilo da nije bilo Jet. Iako nikada nije srela velečasnog, koji ju je vjerojatno prezirao, Jet je osjećala koliko im je toga zajedničko jer su oboje izgubili osobu koju su voljeli najviše na svijetu.

 

***