TREĆI DIO

 

Čaranje

 

Kada za nešto nema lijeka, ne treba žaliti zbog toga. Ali ako se može ozdraviti, to treba i napraviti. Ponekad je teško odrediti što tišti dušu i tijelo ljudskog bića, ali često postoje jednostavna rješenja. Crni papar za bol u mišićima, korijen lipe i stolisnik za visoki tlak, divlja kamilica za migrenu, đumbir za putnu bolest, potočarka za lakše disanje pri porodu, sporiš za ublažavanje jada zbog neuzvraćene ljubavi.

Prije nego što će otvoriti trgovinu na katu kućice, sestre su u željeznom kotlu napravile sapun, u noćima nakon punog Mjeseca, pod njegovim blijedim srpom na nebu iznad bolnice St. Vincent, u sjeveroistočnom dijelu Sedme ulice i Avenije Greenwich. Ta je ustanova dala srednje ime pjesnikinji Edni St. Vincent Millay jer njezinu su ujaku 1892. godine tamo spasili život. Njihovu se Vincentu to mjesto u središtu grada toliko sviđalo da nije bježao od posla na uređivanju kućice.

Obilazio je gradilišta i kupio odbačene prozore i drvenu građu. Kada ih je doteglio kući, nekadašnje smeće pretvorilo se u improvizirani staklenik u kojem su zasadili sjeme raznih biljaka. Poplavio bi kada bi kišilo, ali to kao da je samo pomagalo rastu čak i najosjetljivijih vrsta; neke od njih probile su  se kroz staklo i ubrzo je cijeli staklenik bio prekriven lozicom.

Što se trgovine tiče, kad su se uselili, bila je u strašnom stanju, zidovi su se trunili i strop je prokišnjavao, ali uskoro je sve popravljeno i obojano u golublje sivu. Tjednima su svi u kosi imali tragove te boje, kao da su prerano ostarjeli. Franny je dogovorila razmjenu s mjesnim vodoinstalaterom: on će zaustaviti curenje iz njihovih cijevi, a oni će se riješiti ljubavnika njegove žene; dovoljno je bilo dati  mu  malo  čaja  za  vjernost.  Za  stolara  koji  im je načinio police, sestre su smiješale napitak od soli, kokosova ulja, lavande, soka od limuna i citronovca. Kada to popije, njegova nekadašnja mušterija koja loše priča o njemu ušutjet će i više ga neće klevetati.

Uskoro su imali bakrene umivaonike obrubljene bijelim mramorom, spašene iz zahoda škole u Bronxu osuđene na rušenje. Police su se penjale od poda do stropa, nakrcane bocama svih veličina i oblika, skupljenim po staretinarnicama, punim neizostavnih sastojaka. Borove daske na podu, umrljane i potamnjele, ispolirane su do visokog sjaja. U jednom antikvarijatu u Lower East Sideu pronašli su prepariranu čaplju koja je bila  previše  lijepa da bi je tamo ostavili. Podsjetila je Franny na čaplju koja joj je prišla u Central Parku; platila je pretjeranu svotu za nju. Bila je prevelika da stane u taksi, pa su sestre unajmile kamiončić. Vincent je zapljeskao kada je čaplja postavljena u prozor trgovine. Nazvali su je Edgar jer se pričalo da susjedstvom luta duh Edgara Allana Poea, koji je 1844. i 1845. godine živio u Trećoj zapadnoj ulici 85, gdje je napisao Gavrana.

Franny je često odlazila u trgovinu s kemijskim priborom koja je davala velike popuste i tamo kupila epruvete i Bunsenov plamenik, kao i razne držače, lijevke i zaštitne naočale.

“Bavite se znanošću”, nagađao je prodavač. “Na neki način”, odgovorila je Franny.

Svemu usprkos, ona je i dalje znanost smatrala svojim glavnim zanimanjem. U stražnju sobicu iza trgovine smjestila je laboratorij, u kojem su sestre pravile svoje proizvode, baveći se najviše ljubavnim napicima, za koje je teta Isabelle uvijek imala brojne kupce.

Zatražile su od nje pomoć i uskoro su primile debelu kuvertu s brojnim uputama.

Podsjetite kupce da paze što će poželjeti, napisala je Isabelle. Što je napravljeno, napravljeno je i ne može se poništiti. Kada se nešto pokrene, dobije svoj vlastiti život.

Miješali su kanu i limetu, ruže, čaj i eukaliptus, pa ih puštali da se krčkaju cijelu noć, jer nijansa kane odražava snagu ljubavi žene prema muškarcu; što je boja gušća i dublja, ljubav je iskrenija. Navečer su sjedili u dvorištu i pravili amajlije sa sjemenkama jabuke, koje onome tko ih nosi trebaju donijeti ljubav, jer jabuke su povezane sa srcem. Za one koji su željeli skupiti dovoljno snage za prekid s nekim tko im može samo donijeti nevolje, lijek su bila ulja ružmarina i lavande. Koriste se za vrijeme kupanja, nakon kojeg se nekoga koga se obožavalo može lako otjerati. Sada su imale i recept za čaj protiv groznice, koji se pravi od cimeta, mirike, đumbira, majčine dušice i mažurana, kao i za čaj za smirenje, kombinaciju kamilice, miloduha, lista maline i ružmarina, koju je Jet svako jutro kuhala sestri kako bi joj olakšala dan. Teta Isabelle odbila je dati recept čaja za hrabrost.  To  je  nešto  što  moraju  sami otkriti, rekla im je.

Iako Jet više nije bila vidovita, itekako je znala spravljati napitke. Na njihovu sreću, jer novac im je trebao. Sestre su često ostajale u svojem “laboratoriju” od ranog jutra do navečer. Nisu se žalile, nisu zabušavale. Jet je djelovala savršeno dobro, a da nije bilo tako, mogli su primijetiti samo oni vidoviti. Rano je odlazila u krevet, Franny ju je previše često čula kako plače. Jet je odbijala  razgovarati  o  Leviju  i  gubitku  roditelja.  Nije  priznala  da  je izgubila moć, ali i Franny i Vincent su to znali. Obično su mogli čitati misli jedni drugima, ali kada bi se približili Jet, dočekao bi ih mračan veo. Franny je pokušala poslati joj mislima popis stvari koje su im trebale za trgovinu, ali nije dobila odgovor, samo prazan pogled.

“Treba ti nešto?” pitala je Jet.

“Ne, dobro sam”, rekla je Franny. “Tebi?” “Baš ništa”, odgovorila je Jet.

Izgubila je toliko toga da je izgubila i sebe samu. U sebi je nosila tajnu koja je boljela, žuljala joj srce kao kamen. Mrzila je sebe, to je bila njezina pokora, svaki dan sve veća. U početku je to bio samo kamančić, gotovo neprimjetan, koji je narastao do veličine srca, a onda je postao najveća stvar u njoj. Zaključila je da nije bilo krivo prokletstvo. Nego ona.

Preko dana radila je u trgovini i nikada se nije žalila. Ali noću je počela lutati. Odlazila je u kafiće, nakon ponoći bi na Trgu Washington s nepoznatima pušila marihuanu. Željela je zaborav, prekid s prošlošću i odmor od boli koju je osjećala misleći na Levija. Vikendom bi odlazila do Central Parka. Bila je baš tamo na uskrsnu nedjelju, kada je odlutala dalje nego što je namjeravala. Onda je začula zvona i glazbu i slijedila ih kao začarana.

Park je bio pun ljudi, livada preplavljena valom ljubavi i prijateljstva. Jet se već dugo nije osjetila dijelom nečeg. Sjajnim nebom letjeli su odlutali baloni, svi su oko vrata ili ruku nosili vijence cvijeća, ljudi su voljeli jedni druge, neki i doslovno vodili ljubav, neki nudili LSD, koji još nije bio zabranjen. Paperje, duh, pričest, šećer... takva su mu imena davali, prema onome što je bilo otisnuto na upijajućem papiru pokapanom halucinogenom tekućinom. Uzrokovala ona sreću ili zbunjenost, droga je sasvim sigurno stvarala nabore u tkanju svijeta.

“Izvoli”, rekao je neki čovjek prolazeći pokraj Jet. Uzeo je njezinu ruku i nestao prije nego što mu je stigla vidjeti lice. “To će te izliječiti”, doviknuo joj je preko ramena.

“Ništa mene ne može izliječiti”, rekla je Jet. Shvatila je da na dlanu ima papirić s LSD-jem. Ljudi su govorili da je čaroban. Sasvim mala količina promijeni sve. Možda, ako bude stvarno imala sreće, možda više ne bude ista ili će se njezina pokora ublažiti.

Stavila je papirić na jezik i pustila ga da se otopi. Zadrhtala je od iščekivanja, što je bio znak da će se dogoditi nešto čarobno. Čekala je, ali nije se dogodilo ništa, pa je nastavila lutati kroz mnoštvo. U jednom trenutku više nije znala gdje je, pa je zastala kako bi se pribrala. Nekako se zatekla u labirintu koji je svima drugima očito bio poznat. Kojim se putem ide u grad? Gdje je sjever? Gdje joj je duša? Tamo gore iznad nje, čuči na stablu kao goblin?

Vjerojatno je izgledala kao da joj misli lutaju jer neka joj je djevojka dobacila u prolazu: “Sretan put.”

“Ne idem ja nigdje”, odgovorila je Jet. Onda je shvatila da ide. Sve se odjednom ubrzalo i fijuknulo oko nje. Trava je oživjela, svjetlucave halucinacije uvijale se su se i izvijale na njezinim izduženim listovima, nastanjenima tisućama mrava i buba. Čula se glazba, netko ju je zgrabio za ruku želeći plesati, ali ona je klznula dalje.

Prošlo je četrdeset minuta stvarnog vremena, ali njoj su proletjeli kao jedan trenutak. Okružena tolikim ljudima, osjećala se još usamljenijom. Stizali su je mučni valovi paranoje, morala je gledati u tlo da joj nitko ne zaviri u dušu. Izgubila je svoje sposobnosti, ali sada je vidjela zrak kako se mrvi u obliku malih krutih valova; tlo pod nogama joj se savijalo, kao list papira. Nekakav manji potres, možda.

Jet je pojurila stazom i sklonila se u Ramble, kako bi povratila dah. Ubrzano je disala, pa je počela brojati do deset prije svakog udaha, onda nastavila dalje. Sunčeva svjetlost probijala se kroz niske krošnje, sjenke su po tlu stvarale oblike slične čipki. Prije nego što se snašla, zatekla se pokraj Alkemičarskog stabla, čija je kora pulsirala zelenom krvlju, živom poput ljudske.

Zastala je, ispružila ruke i prešla njima po stablu. Sve je sjalo i svjetlucalo, valjalo joj se pred očima. Osjećala je pravi okus zraka. Vanilija i mahovina. Pod nogama je ugledala neki crni korov i poželjela da procvate, što je on i napravio, poprimivši boje jorgovana i kakija. Legla je u grmlje kupine, utonula u njega, nije osjećala da je išta bode. Potekla je krv, ah trnje joj nije nanosilo bol, svaka je ranica nalikovala ruži. Ako je umrla, hoće li se pridružiti Leviju? Čeka li je on baš sada?

Proletjelo je nekoliko žutih slavuja na putu prema jugu, nalik odlomljenim zrakama sunca. Ptičice su tako snažno bljeskale kroz nestajuće sjenke da su je zaslijepile. Jet je zatvorila oči. Ipak, nije uspjela pobjeći od svjetla. Pod kapcima su joj lepršale krijesnice. Kako su tamo ušle? Sve je bilo blještavo i sjajno.

Pomislila je da je ugledala Levija i potrčala za njim, ah trepnula je i njega je nestalo. Sada je bila u gustoj šumi. Kad god bi izdahnula, iz usta bi joj izišle prozirne crne iskre. Sasvim je sigurno čula njegov glas. Slijedila je potočić Gill, gacala kroz blato i zaustavila se tek kada je stigla do jezera. Crna voda pretvorila se u ogledalo. Jet se spustila na ruke i koljena i ogledala se. Ono što je  vidjela  bilo  je   zastrašujuće.   Djevojka   koja   je   uništila   sve   što  je dotaknula.

Prišla je bliže da bolje pogleda, ali pritom je upala u jezero. Voda joj se učas popela iznad struka. To je i zaslužila. Tako treba s vješticama. Iako se smrzavala, krenula je dublje u to vodenasto zrcalo. Željela je potonuti, biti kažnjena jednom zauvijek, ali osjetila je da joj nešto iznutra to ne dozvoljava, umjesto da se utopi, samo je plutala.

Nije išlo. Ona ne može potonuti. Zaplivala je prema obali i gacala kroz blato. Trava je još pulsirala životom. Jet je teško disala. Uzela je drogu prije šest sati. Više nije bio dan. Zvijezde su ispunile nebo. Ispod njezinih kapaka ostalo je još nekoliko krijesnica.

Hodala je cijelim putem do kuće, Petom avenijom do njezina kraja. Kada je ušla, Franny je vidjela da joj je odjeća mokra, kao i tamna kosa koja joj se zalijepila za lice.

“Što si to radila?” pitala je Franny. Njezinu je sestru okruživala blijeda sivo-plava kružnica tuge, činilo se kao da još hoda kroz vodu.

“Ništa”, odgovorila je Jet. “Nisam pazila.”

“Pokušala si se utopiti.” Franny je mogla vidjeti što se dogodilo. Rub jezera, vodena trava, trenutak u kojem se njezina sestra odazvala pozivu da krene u dubinu.

“Nije bilo slučajno.”

Franny je prišla sestri i zagrlila je. “Sasvim je dovoljno ono što će nam napraviti drugi, ne moramo se sami kažnjavati”, rekla je. “Drži se dalje od vode. Obećaj mi.”

 

***

 

Jet je obećala da hoće, ali zapravo je znala da ako se vještica odluči utopiti, može to napraviti. Potrebno je samo nekoliko stvari. Kamen, cigla, vradžbina, doza otrova, čelična volja, golema tuga. Tada i samo tada, to se može.

Jednom tjedno Jet je odlazila u bogatiji dio grada, do hotela Plaza na križanju Pete i Pedeset devete ulice. Nitko nije znao gdje ide. Za prolaznike je bila samo neka djevojka u crnini koja plače na pločniku. Uvijek je odlazila ravno do mjesta na kojem se ono dogodilo, gdje se mogla prisjećati posljednjih trenutaka koje je prije nesreće provela s Levijem. Iako je izgubila svoje moći, ta su sjećanja bila tako snažna da su se zadržala u zraku i uplela u krošnje drveća. Sve je bilo obasjano posebnim jarkim svjetlom. Držao ju je uza se. Rekao joj da zatvori oči. Ona je odgovorila: Ne budi luckast, ali bio je uporan. Onda joj je nešto stavio u ruku. Sada pogledaj, rekao je.

Što je to? Nasmijala se, osjećajući nešto maleno i okruglo u ruci. Čep od boce?

Ali kada je otvorila oči, vidjela je da joj je dao prsten, srebrni obruč s Mjesečevim kamenom. Od tada ga nije skinula, iako je srebro izgubilo boju.

Na drveću parka u blizini hotela tražila je znakove, ali nije ih bilo. Nijedna grlica ili gavran, ni neki bljesak svjetla. Onda je jednog dana, dok je radila u trgovini, ugledala ono što joj je trebalo. Napitak. Tog je tjedna ušla u hotel Plaza i uzela sobu koju je Levi bio unajmio. Pokazao joj je rezervaciju i zapamtila je broj: 708. Taj se broj ponekad pojavljivao na neočekivanim mjestima. Na  blagajni  u  trgovini,  nakon  što  bi  netko  kupio  komad  crnog sapuna.  U  samoposluzi,  dok  bi   plaćala  kruh  i  mlijeko.  Kada  bi   ga ugledala na vratima restorana, ulazila je u njega, bila gladna ili ne.

Jet je rekla nosaču da joj ne treba pomoć, dala mu pet dolara i sama krenula prema sobi. U dizalu nije bilo nikoga, kao ni u hodniku. Bilo je sasvim tiho. Njoj je bilo drago što ne može čuti misli kroz zatvorena vrata soba pokraj kojih je prolazila. Sada je cijenila tišinu. Čak su i vrata njezine sobe bila nečujna dok je ulazila. Navukla je zavjese i otvorila prozore. Zavirila je u kupaonicu, u  kojoj je ugledala golemu  kadu,  kao  i  krasne soli  za  kupanje i sapune, a onda konačno legla na krevet, potpuno odjevena. Mogla je vidjeti vrhove drveća u malom parku ispred hotela i komad plavog neba. Mislila je o onome što je moglo biti da se nije dogodila nesreća. Kako bi zajedno ušli u hotel i popeli se u sobu, baš tu sobu. Sjeli bi na krevet, u početku sramežljivi, onda bi se usudili zagrliti. On bi bio nježan i obziran, iako je bio lud za njom, možda bi poslije zajedno plakali, ispunjeni osjećajima nakon vođenja ljubavi. Valjda je plakala misleći na sve to, i to glasno, jer začulo je kucanje na vratima.

Nije odgovorila. Možda se neki gost iz susjedne sobe požalio. Prisilila se da bude sasvim tiha. Ali ispostavilo se da nije zaključala vrata i netko je ušao u sobu.

“Gospođice, jeste li dobro?”

Bio je to nosač. Jet nije odgovorila, pa je on privukao stolicu i spustio se u nju. Bio je mlad i zabrinut.

“Kada se netko prijavi bez prtljage, nikada ne znate što namjerava”, rekao je. “Onda sam vas čuo kako plačete. Zbrojio dva i dva.”

“Dobro sam”, uspjela je reći Jet. “Idite, molim vas.” “Nećete se ubiti ili nešto takvo?”

Jet je odmahnula glavom. Bolje je ne govoriti.

“Jer osjećao bih se odgovornim. Bio bih posljednja osoba koja vas je vidjela. Što bi značilo da bih zauvijek mislio na ovaj trenutak i to da sam vas mogao zaustaviti. Moj bi život vjerojatno bio uništen. Zapustio bih se i počeo piti i odustao od škole i onda bi me nakon nekog vremena otpustili, jer svi bi me smatrali krivim, a što je najgore, i sam bih mislio da sam kriv.”

Jet je opet počela jecati. Okrenula se od njega. Imala je plan, on ga je pokvario. Osjetila je kako se krevet uleknuo kada je legao pokraj nje.

“Nemoj plakati”, rekao je. Pogladio joj je kosu. “Mogu pozvati poslugu u sobu.”

Sebi usprkos, Jet se nasmijala. “Poslugu? Kako bi to moglo pomoći?” “Imamo sjajnu poslugu”, pobunio se on. “To ne bi trebala propustiti.”

Jet se okrenula prema njemu. Ležali su na krevetu i gledali se u oči. Njegove su bile tamne, poprskane zlatnim pjegicama. Rekao joj je da se zove Rafael i da izvanredno studira na fakultetu Hunter. Ona je njemu rekla da je izgubila muškarca kojeg je voljela te više ne vjeruje u ljubav i ne želi imati ništa s njom. Onda je on rekao da se ne namjerava nikada oženiti jer misli kako se zapravo samo budale zaljubljuju. Vidio je on što se dogodilo njegovoj majci, koja je bez ičije pomoći podigla troje djece, radeći dva posla, sve zbog ljubavi, dok se otac nije ni osvrnuo, zasnivao je nove obitelji i oženio se još dvaput. Jet je našla nekoga tko je bio jednako ogorčen poput nje. Uz njega se osjećala ugodno.

“Što sve nudi posluga u sobu?” pitala je Jet. “Sve. Zatraži, dobit ćeš.”

Zaželjela je pečeno pile, mahune i vrući sladoled.

“Daj mi petnaest minuta”, rekao je Rafael. “Dvadeset, možda.”

Kada je otišao, ona je zaspala i sanjala anđela vode na fontani Bethesda. Anđeo se podigao i oslobodio okova metala i kamena. Ona je ispružila ruku i zaustavila vrijeme i cijeli je Manhattan bio nepomičan, osim uskovitlanih zvijezda nad gradom. Tada je Jet shvatila što želi. Vratiti se u onaj dan i proživjeti ga do kraja.

Kada se Jet probudila, Rafael se vratio s pladnjem koji je priredio za njih. Donio je dovoljno za dvoje. Jeli su zajedno, osim sladoleda, koji je Jet smazala sama. Bio je u pravu, posluga u sobu bila je sjajna.

“Hoće li te otpustiti?” pitala ga je. “Neće, moj ujak je šef svih nosača.”

“Ne želim ti uništiti život. Loše ću se osjećati ako upadneš u nevolje zbog mene.”

“Nevolja mi je srednje ime”, rekao joj je. “Rafael Nevolja Correa.” Oboje su se nasmijali. Onda se Jet uozbiljila. Prikupila je hrabrost. “Što ako bih poželjela da ti budeš on?” pitala je.

“Onaj pokojni?”

“A onda se više nikada ne bismo vidjeli i to ne bi imalo nikakve veze s ljubavlju. Samo bih jednom bio on.”

Rafael je razmislio o tome. Radeći u hotelu, doživio je da od njega traže svašta. Tražili su mir i tražili su žene ili htjeli drogu ili piće. Uvijek je odgovarao da im ne može pomoći, jer tako mu je rekao ujak, koji ga je zaposlio kako bi zaradio za školarinu. Ali ovaj je put bilo teško odlučiti.

“Mislim da bih ja morao biti ja. Ne mogu biti netko tko je umro.”

Počeli su piti viski iz minibara. Bilo ga je nekoliko vrsta, svaka odlična.

Popili su ga prilično mnogo.

“Za mene ćeš biti on”, rekla je Jet. “To je ono bitno. Ne želim da pogrešno shvatiš.”

Rafael je kimnuo glavom. “Shvaćam. Možeš li mi barem reći njegovo ime?” “Levi.”

“Biblijsko ime.” Kao da mu je nekako laknulo. “Je li bio dobar?” “Namjeravao se upisati na Yale”, rekla je Jet. “Na teologiju.”

Rafael je ustao i otišao zaključati vrata. Kada se vratio, rekao je da može pričekati u predsoblju dok se ona ne razodjene i uđe u krevet. Osjećao se kao da je u snu u kojem samo slijediš stazu pred sobom i ništa ne pitaš. Jer, ako počneš, san će se prekinuti.

“Neće to moći tako”, rekla mu je Jet.

I tako je on sjeo pokraj nje na krevet i poljubio je, pa su se stvarno dugo ljubili. Tako bi to bilo počelo onda. U početku je pomislila da će opet zaplakati, ali Jet nije otvarala oči i nosač je za nju postao Levi. Izgovorila je Levijevo ime. Rafaela je to možda uvrijedilo, ali u sebi je žalio poginulog mladića, zbog svega što je propustio. Otkopčao je Jetinu bluzu i nježno je skinuo, baš kao što bi napravio i Levi. U novčaniku je imao kondom, iako se nije nadao da će ga tog dana iskoristiti. Jet je držala zatvorene oči. Kada ju je Rafael dodirnuo, očekivao je da će biti hladna, ali nije. Bila je topla pod njegovom rukom.

“Želim da me pogledaš”, rekao joj je. Kada ga je poslušala, nastavio je: “Ne želim biti pokojnik.” Jet se okrenula od njega i počela plakati, ali on je bio uporan. “Ne možemo se pretvarati. Oboje smo živi. Trebamo to napraviti kao živi ljudi. Inače neće biti dobro.”

Dobro ga je pogledala. Bio je mlad i zgodan, ali i zabrinut za nju, iako je nije poznavao. Dok su vodili ljubav, držala je otvorene oči. Trebala je to prvi put učiniti s Levijem, umjesto toga našla se u krevetu s neznancem. Čuli su buku prometa na Petoj aveniji. Čuli su vjetar u krošnjama. Kad ga je zagrlila, on je bio on, i to je bilo u redu.

“Hoću li sada biti odgovoran za tebe dok sam živ?” pitao je Rafael. “Ono, nekome spasiš život, pa postaneš njegov anđeo i zabrinut si ako nisi siguran da je dobro?”

“Ja jesam dobro”, rekla je Jet.

“Zašto sam onda i dalje zabrinut?”

Bio je sumrak i soba se smračila. Jet je bila prilično sigurna da će Rafaela otpustiti, bez obzira na ujaka. “Ako izgubiš posao, bit će obrnuto. Onda ću ja biti odgovorna za tebe.”

“Ako izgubim posao, to je sudbina”, rekao je.

“Sami krojimo svoju sudbinu”, rekla je Jet, a onda odjednom shvatila da je stvarno tako. Nisu je mogli kontrolirati, ali su mogli izabrati kako reagirati na događaje. Zatražila je da se odjene i ode na posao. Poslušao ju je, iako nevoljko.

“Dakle, nismo u vezi”, rekao je Rafael.

“Sasvim sigurno nismo.” Ispričala mu je za prokletstvo i probleme koje ljubav donosi u njezinoj obitelji. Nije bilo razloga bilo što tajiti od njega jer ostat će stranci. Govoreći istinu, sada joj je izgledao drukčije. Bio je još zgodniji nego što je u početku mislila, gledao ju je zabrinuto. Nije on bio Levi i nikada neće biti, ma koliko se ona pretvarala da jest.

“Trebamo se naći za šest mjeseci, baš ovdje. Provjeriti kako smo”, rekao je. “Tako da znam da se nisi ubila.”

Jet je odmahnula glavom. “Neću se ubiti. Ali više se nikada nećemo vidjeti.

To ti mora biti jasno.”

“Nedostaje ti”, rekao je Rafael. “Čak i sada.”

Bilo je to točno, ali dan kada se dogodila nesreća sada je postao prošlost.

Bilo joj je drago što je držala otvorene oči. “Drago mi je što si ti bio ti”, rekla je Jet.

Poljubio ju je za rastanak, kao on, pa su se oboje nasmijali. “I menije bilo drago”, rekao joj je.

Kada je Rafael otišao, Jet se dugo kupala, onda odjenula bijeli ogrtač i dovršila, ostatke piletine. Ušla je u krevet i nazvala Franny da joj kaže gdje je.

“Pa baš u Plazi”, rekla je Franny. “To stoji cijelo bogatstvo.”

“Mogla sam doći baš ovamo. Morala sam dovršiti ono što se onda trebalo dogoditi.”

Gledala je kako se na Petoj aveniji pale svjetla. Rafaelu sada završava posao i krenut će na večernja predavanja. Rekao joj je da želi postati učitelj. Prišla je prozoru i zagledala se kroz njega. Mislila je da ga je ugledala, ali nije bila sigurna. Ipak ga je jedva poznavala.

“Ovdje je divno”, rekla je sestri. Zaboravila je koliko je u to doba dana nebo lijepo.

“Hoćeš li se ujutro vratiti kući?” željela je znati Franny. “Ne možemo si priuštiti dvije noći u Plazi.”

“Hoću”, uvjeravala ju je Jet. “Obećavam. Čim naručim doručak u sobu.”

 

***