***

 

Idući put kada je Vincent naletio na gospođu Rustler, u tetinoj kuhinji, gdje je došla po bočicu octa načinjenog po starom receptu Owensovih, s melasom i kišnicom, osjetio je kako ga prolaze srsi. Taj se ocat koristio protiv muške impotencije, od koje je, očito, patio njezin suprug. Kad je gospođa Rustler uhvatila njegov pogled, Vincent je bio siguran da ga nije prepoznala. Kao da ga nikada prije nije vidjela, da i ne spominjemo što ga je sve naučila o ženskim potrebama u krevetu.

U danima koji su uslijedili Vincent se trudio otkriti svoje urođene sposobnosti. Sjedeći sa sestrama na drvenoj klupi u parku, odlučio je dva opaka labuda pokraj jezerca naučiti redu. Proučavao ih je sasvim usredotočeno, nakon čega su se podigli u zrak i jedan zastrašujući trenutak zastali nad površinom vode, a onda se uz pljusak srušili u nju. Nakratko su bili zbunjeni, onda su krenuli prema drugoj strani jezerca, veslajući krilima i kokodačući kao kokoši.

“To bi ih trebalo naučiti pameti”, rekao je.

“Svi labudovi lete”, bila je uporna Franny. “Nije to neka čarolija.”

Ali nakon Aprilinih tvrdnji i događaja s labudovima, Franny je bila zainteresirana. Odlučila je sustavno ispitati sposobnosti svoje sestre i brata.

Kada je započela s pokusima, Vincent je odmahnuo glavom. “Gubiš vrijeme. Nadnaravni smo, Franny. Moraš to priznati.”

Ipak, Franny je željela dokaze. Smjestila je brata u dnevni boravak, a Jet na tavan, tako da nikako ne mogu komunicirati, i dala im iste karte. Sa stopostotnom su sigurnošću pogađali koju kartu ono drugo drži u ruci. Franny je isto probala i s brojevima.

“Možda smo samo vidoviti”, rekla je Franny. “Trebam to bolje dokumentirati.”

Vincenta je njezina procjena nasmijala. “Franny, mi smo više od toga.”

Franny je u tajnosti testirala i samu sebe. Zanimala ju je levitacija, pa je na stolić od trešnjina drva u dnevnom boravku poslagala manje predmete, a onda ih zatvorenih očiju tjerala da se miču. Kada joj to nije uspjelo, ljubazno ih je zamolila i uskoro je krojački metar skakao po stolu. Svakog je dana vježbala, ali bilo je očito da su najsnažnije moći one Vincentove. On se uopće nije morao truditi. Čim bi ušao u neku prostoriju,  knjige  bi  skakale  s polica. Bez  imalo  napora,  kao  kada  ptica  poleti   na   stablo,   listovi papira lepršali su naokolo, a debele su se knjižurine rušile na pod. Imaš dar, pomislila je Franny gledajući ga kako se rasteže po baršunom presvučenom kauču. Prije nije primijetila koliko je nalik Mariji Owens. Vjerojatno je moćan poput nje, ako ne i moćniji.

Vincent se nasmijao, kao da je glasno izgovorila misli. “Da, ali ja ću ga vjerojatno protratiti”, rekao je. “No nemoj se zavaravati, Franny”, rekao je sestri. “Imaš ga i ti.”

 

***

 

Dogodilo se to usred jedne noći, Franny se probudila panično uzdahnuvši. Kao da je netko posegnuo duboko u njezinu dušu i prekinuo joj san. Izgovoreno je njezino ime, ali kako je i tko to napravio, nije imala pojma. Ljeto je bilo na vrhuncu, cvrčci su parali valove topline koji su se valjali zrakom. Savršena noć za snove, ali Franny je znala da nema izbora, morala je odgovoriti na poziv. Spustila se s tavana niz stepenice samo u spavaćici. Otvorila je vrata i prošla preko trijema pokraj grana glicinije, tako vijugavih i kvrgavih da su se djeca iz gradića klela da su načinjene od staračkih ruku i nogu.

Bilo je mračno kao u rogu i Franny je pažljivo napredovala, pazeći da ne upadne u neku od jama koje su načinili kunići. Suzila je oči i primijetila da nije sama u vrtu. Teta Isabelle pravila je lužinu nalijevajući vodu preko pepela od izgorjelog drva, mrmljajući nešto sebi u bradu. Frannyne su se oči naviknule na tamu, sada je vidjela i hrpicu suhe lavande na tlu, do košare sa začinima, kao i kantu nečega što je nalikovalo tekućem mraku, a zapravo je bilo ulje u kojem je namakan sladić.

“Najbolji se sapun pravi u ožujku, kada nema mjesečine. Ali kako si sada ovdje, napravit ćemo ga noćas. Sapun mora načiniti netko iz obitelji. Zato sam te dozvala. Da nisi bila ona prava, nastavila bi spavati. Ali kako si se probudila, ovo je posao za tebe.”

Isabelle je prekinula čudan san koji je Franny sanjala, o crnoj ptičici koja joj je jela s dlana dok je sjedila na klupi u Central Parku. Gavran joj je rekao svoje ime, ali sada kada se probudila, više ga se nije sjećala.

Pročitala je kako je Maria Owens imala sposobnost pretvoriti se u gavrana i izvoditi čarolije. Ta je spoznaja bila zasnovana na priči jednog seljaka koji je u svojem kukuruzištu puškom pogodio tu pticu. Sljedeći je dan Maria viđena sa zavojem na ruci.

“Ne znam zašto sam to morala biti baš ja.” Franny je stajala bosa na vlažnoj zemlji. “Mogla je i Jet.”

Isabelle ju je oštro pogledala. Od njezina je izraza Franny osjetila duboku jezu. Morala je to biti ona, toliko je bilo jasno.

Franny je primijetila da je knjiga koja se čuvala u stakleniku sada vani. Debeli svezak nakrcan listovima podsjećao ju je na crnu žabu jer bio je uvezan u nešto nalik žabljoj koži, hladan na dodir. Bio je ispunjen osobnim stvarima, od kojih su neke bile tako opasne da ih ne bi trebalo ponavljati. Ako više ne bi bilo nikoga iz obitelji da ga naslijedi, trebalo ga je spaliti nakon smrti vlasnice, iz poštovanja prema njoj i tradiciji. Neki su takve zbirke nazivali knjigama sjenki, drugi, pak, grimorijima. Bez obzira na ime, bili su to dragocjeni zapisi o magiji, prožeti čarobnim moćima. Samo pisanje u knjigu bio je čaroban čin kojim je mašta mijenjala stvarnost i davala joj uobličenu moć. Knjiga je s namjerom načinjena tako da bude moćnija od svega drugog. Ako se netko kome ne pripada usudi dodirnuti je, ruka će ga vjerojatno peći tjednima; pojavit će se maleni plikovi i svrab koji se često ne može ublažiti.

Dnevnik koji se nalazio u knjižnici pisan je zadnje godine Marijina života, dok je ova tajna knjiga vradžbina bila skrivena ispod podnih dasaka kuće. Grimorij je sadržavao upute o pravljenju talismana, amuleta i ljekovitih čini. Neke su formule bile zapisane crnilom posebno načinjenim od lješnjaka ili broća; neke krvlju one koja ih je pisala. Bili su tu popisi trava i korisnih biljaka; lijekova protiv tuge i bolesti, za lakše porode, protiv ljubomore, glavobolje  i  svraba.  Bilo  je  to  spremište  ženskog  znanja,  sakupljano        i prosljeđivano.

“Odavde je stigao recept za naš sapun. Mogu oni imati dnevnik koji je Maria pisala prije smrti u knjižnici, ali mi smo ovdje sačuvale onu važniju knjigu. Mogao bi to biti najstariji grimorij u zemlji. Većina ih je spaljena nakon smrti vlasnica, kako ne bi dospjeli u pogrešne ruke. Ali ovaj nikada nije dospio u pogrešne ruke. Mi smo se pobrinule za to. Od Marije nadalje, odlazio je najjačoj od nas.” Grimorij je bio tako natrpan listovima papira da su neki od njih odlepršali na zemlju kada joj ga je Isabelle dodala. “Kada dođe vrijeme, ti ćeš biti sljedeća.”

Knjiga se otvorila u Frannynim rukama. Na prvoj su stranici bila pravila magije. 

Radi što hoćeš, ali nemoj nikome nauditi. Ono što daš vratit će se na tvoj prag.

Zaljubi se kad god to možeš. 

Zadnje je pravilo sledilo Franny. “Kako je to moguće?” pitala je. “Proklete smo.”

“Sve što je cijelo može se slomiti”, rekla joj je Isabelle. “A sve što je slomljeno može se opet sastaviti. To je značenje abrakadabre. Stvaram ono što izgovaram.”

“Želiš reći da kletva može biti skinuta?” Na trenutak, Franny je osjetila nadu.

“To se nije dogodilo nekoliko stotina godina, što ne znači da je nemoguće.”

“Shvaćam”, rekla je Franny zamišljeno. Bilo joj je jasno da nema velike šanse.

Zajedno su podigle stari crni kotao i objesile ga o metalnu šipku iznad vatre od naloženih drva. Pepeo se poput magle bijesno uzdizao iz nje. Dodali su u mješavinu ruže iz vrta, lavandu koja je rasla pokraj vrtnih vrata, trave koje donose sreću i štite od bolesti. Iskre su frcale mijenjajući boju u letu, od žute do krvavo crvene. Pravljenje sapuna bio je težak posao i Franny je uskoro postalo prevruće. Znoj joj je padao u oči, koža joj je bila slana i skliska. Sve je nalikovalo krasnom znanstvenom eksperimentu jer je sastojke trebalo pažljivo odvagnuti i polako dodavati kako ne bi izgorjeli. Ona i teta izmjenjivale su se miješajući sadržaj kotla, što je zahtijevalo iznenađujuće mnogo snage, a zatim tekući sapun ulijevale u drvene kalupe koji su se čuvali na policama pokraj lončanica. Tekući se sapun u kalupima pretvarao u čvrste poluge. U svakoj je bio tračak svjetlucave boje, djelić esencije ruža koje su ubacili u kotao. Zamatale su poluge u šuškavi celofan. Dok su to radile, Isabelle je izgledala mladoliko, kao da je još ona djevojka kakva je bila prije dolaska u Ulicu magnolija. Franny je bila tako rumena nakon sati bavljenja sapunom da je privlačila pospane pčele kao da je neki cvijet kojem ne mogu odoljeti. Tjerala ih je, nimalo se ne plašeći da će je ubosti.

Kada su završile, nebo se obojilo svjetlošću dana. Franny se osjećala bodro, a bilo joj je toliko vruće da je skinula spavaćicu i ostala samo u donjem rublju. Mogla bi ona tako nastaviti još dvanaest sati jer, istinu govoreći, taj joj je posao više pričinjavao zadovoljstvo nego napor. Srušila se u travu i zagledala u nebo. Nekoliko se blijedih oblaka sjajilo iznad nje. Teta Isabelle dodala joj je termosicu s limunadom i ružmarinom,  iz  koje  je  Franny žedno pila. “Ovo je bilo zabavno”, rekla je Franny.

Isabelle je bila naočigled zadovoljna. Spremila je grimorij do sljedeće prilike. “Nama jest. Većina bi se ljudi namučila.”

Franny je napućila usne. Uvijek je bila praktična cura, čak i tada. “Sigurna sam da ne postoji ono što ti govoriš da smo mi. To su bajke, nastale zbog neosnovanih strahova kod ljudi.”

“Kada sam tek došla ovamo, i ja sam mislila isto.” Isabelle je sjela na neku staru vrtnu stolicu.

“Nisi ovdje odrasla?” pitala je Franny, iznenađena saznanjem da je njezina teta živjela negdje drugdje prije Ulice magnolija.

“Mislila si da mi je ovo jedini život? Da sam rođena između listova salate i bila stara čim sam prohodala? Nekada davno bila sam mlada i lijepa. Ali to je bajka jer prošla je u tren oka. Živjela sam u Bostonu, dobro čuvana, kao April. Nisam znala tko sam dok nisam došla ovamo posjetiti tete i naučila pravila.”

Franny je osjetila kako se crveni. “Što ako ne želim biti ono što jesam?” “Onda te čeka nesretan život.”

“Ti si ovo prihvatila?” pitala je Franny.

Mogla je vidjeti žaljenje u Isabellinu izrazu lica. U njezinu je prijašnjem životu sasvim sigurno bilo nečeg.

“Ne u potpunosti. Ali naučila sam uživati u tome.”

 

***

 

Jet je pogriješila na samom početku, čim je tog dana odlučila otići u drogeriju, ili je greška nastala kad je sjela za šank i naručila kolu s okusom vanilije, ali nesreća se sasvim sigurno pokrenula kada je počela razgovarati s dvojicom zgodne braće koja su bila očarana čim su je ugledali. Bez imalo sumnje, bila je najljepša djevojka koju su ikada vidjeli. Bili su toliko očarani da su je ispratili do kuće u Ulici magnolija, za koju su sigurno znali da je treba izbjegavati.  Kada  je  začula  glasove,  Franny  je  ležala  na  travi  i   jela maline istodobno čitajući jednu od knjiga tete Isabelle o uzgoju otrovnog bilja. Mačke koje su se sunčale u blizini sklonile su se u sjenu kad su se neznanci približili.

Jet je uletjela u dvorište mašući sestri, ali mladići su zastali na ulazu. Sedamnaestogodišnji blizanci od kojih je jedan imao smeđu, a drugi svijetlu kosu, bili su odvažni i hrabri. Kada je ugledala neznance, Franny je prilično problijedjela; na licu su joj se pojavile pjege nalik kapljicama krvi.

Jet je veselo mahnula mladićima. “Čuli su da je opasno dolaziti ovamo." “I jest”, rekla je Franny sestri. “Gdje ti je bila pamet?”

Plavi mladić, po imenu Jack, skupio je hrabrost i nehajno ušetao između gustih grmova malina koji su boli svakoga tko je poželio ubrati njihov plod. Zaljubljeni mladići pozvali su Jet i Franny da se nađu s njima te večeri, što je objema djevojkama zapravo laskalo. Jet se okrenula Franny i zamolila je. “Zašto se ne možemo malo zabaviti? April sigurno bi.”

“April!” rekla je Franny. “Češće je u neprilikama nego bez njih.” Popele su se na prozor tavana nakon ponoći, zatim se spustile niz oluk. Franny je cijelo vrijeme mislila kako bi se Hay smijao gledajući je dok se iskrada iz tetine kuće. Jesi li barem provjerila vremensku prognozu, sigurno bi je pitao. Isplati li se stvarno to penjanje po krovu?

Noć je doista bila oblačna, spremala se oluja. Vrijeme je u Massauchettsu nepredvidljivo i ćudljivo, zrakom su sijevale električne iskre. Dok su se spuštale niz Ulicu magnolija, iz oblačnog je neba počela padati kišica. Kada su stigle do parka, lilo je kao iz kabla. Djevojke su bile potpuno mokre, a kada je Franny iscijedila svoju dugačku kosu, iz nje je potekla crvena voda, Tada joj je postalo jasno da su pogriješile.

Mladići su luđačkom brzinom trčali parkom. Čak su se i labudovi posakrivali ispod grmlja. Odjeknuo je grom.

“Joj, ne”, rekla je Jet, pometena sudbinom koja ih je zatekla. Sestre su mahale mladićima da se vrate na sigurno, ali postalo je nemoguće išta vidjeti kroz zavjesu od kiše, pa su oni nastavili trčati. Sestre su bile na rubu jezerca kada je sijevnula munja, ali i prije nego što su njezini užareni kraci osvijetlili nebo, Franny je namirisala sumpor. Mladići su odmah nastradali. Zateturali su, kao da ih je pogodio metak, zatim pali na tlo tresući se. S njihovih se palih tijela uzdigao plavi dim.

Franny je povukla Jet za sobom jer već se oglasio alarm i prema parku su jurili policijski automobili. Zateknu li sestre, sigurno će ih za nešto optužiti. Ipak su one bile iz obitelji Owens, dežurnog krivca za sve nesreće.

Odjurile su u Ulicu magnolija, proletjele kroz vrata i popele se stražnjim stubištem. Bez daha su sjedile na tavanu i slušale sirene.

 

***