***

 

Franny se taksijem vratila u hotel, sjela pokraj prozora svoje sobe i gledala kako se spušta tama. Osjećala je Vincentovu prisutnost na svijetu u ljepoti te večeri i suncokretima koje joj je u staklenoj vazi poslala madame Durant. To je cvijeće bila poruka, najviše što će joj madame ikada reći.

Franny je nazvala gospodina Granta u njegovu kuću u Sag Harboru. Bilo Je rano jutro, ali rado je odgovorio na njen poziv.

“Žive na selu rekla mu je.

“To je nalik Williamu, da se skrasi na nekome mjestu koje će ga podsjećati na dom. Stižu li još razglednice?” pitao je.

“Da”, odgovorila je Franny.

“Sretni su”, rekao je gospodin Grant. “Zato i mi moramo biti sretni, draga moja.”

Dogovorili su se da će Franny posjetiti Sag Harbor. Dovest će i Jet, pa će sjediti na trijemu, ručati zajedno i gledati more i otok na koji je William odlazio veslajući i po najvećim valovima. Ostala je u Parizu šest tjedana. Stizala je zima, puteljke kojima je Franny voljela šetati uskoro će prekriti led. Na selu će suncokreti izgubiti cvjetove, stabljike će im postati smeđe. Ptice će u smiraj dana izlijetati iz grmlja, cvrkutajući i leteći nad livadama.

“Da”, složila se. “Budimo sretni.”

 

***

 

Kada je Franny dolazila u posjet Haylinu, ne bi ga više nalazila u krevetu ili na terapiji, nego na konzultacijama. Sestre su slijegale ramenima. Svi su liječnici isti, govorile su. Muškarcu se život može promijeniti, ali on sam ne. Haylin je imao takav karakter. Više ga je zanimalo zdravlje drugih nego njegovo.

Jednog ga je dana izvela iz bolnice, u Tuileries. U početku je teško hodao, nazivao sebe prokletim jednonogom, ali već do kafića se oporavio i spretnije koračao. Njegov je francuski bio savršen, njezin tek pristojan, pa mu je Franny prepustila naručivanje. Pili su bijelo vino i jeli salatu s kozjim sirom, sve je bilo hladno i slasno. Pričao joj je o nekoj vrlo uspješnoj operaciji obavljenoj ranije toga dana. Poručnik je dobio metak u kralježnicu. Trebala mu je izuzetno zahtjevna operacija, što je bila Haylinova specijalnost, pa su ga poslali iz Njemačke kako bi on mogao nadgledati zahvat. Već je poduzeo korake da mu se zvanje prizna u Francuskoj, onda će i sam moći operirati. Privlačilo ga je pomaganje vojnicima koji su poput njega ostali bez udova. Razmišljao je o trošenju očeva novca, dovodio bi ih u Francusku i liječio ih. Dok je govorio o svojem poslu, bio je ozaren i Franny se sjetila kako je slično pričao o znanosti dok su bili mladi, kao o svojoj ljubljenoj.

Natočio im je još vina. Bilo je to savršeno poslijepodne, na koje će Franny često misliti. On će u bolnici ostati još šest mjeseci.

“Obećaj mi da se nećeš zaljubiti u neku drugu kada odem”, rekla je Franny. “To je sve što tražim. Vodi ih kući, radi što želiš, spavaj s kim te volja, samo se nemoj zaljubiti.”

“Nikada to ne bih mogao.” “A Emily Flood?”

“Koja Emily?”

Nasmijali su se i dovršili svoja pića. “A ona sestra?” Haylin ju je pogledao.

“Aha.” Franny se namrštila. “Ona je tvoj tip.”

“Ti si moj tip”, rekao je Haylin. Uzeo ju je za ruku i prinio je usnama kako bi je poljubio. “Odlaziš, zar ne? Zašto? Jer misliš da sam sigurniji dok smo odvojeni? Nakon svega što mi se dogodilo, misliš da me briga za sigurnost? Doći ću k tebi, ma gdje bila.” Odbio je slušati bilo kakve primjedbe na svoj plan. Hodali su natrag do Ulice Rivoli, a onda uzeli taksi. Haylinu je i dalje bilo teško ubacivati nogu u automobil. “Naučit ću ja to”, zakleo se. Kada je uspio ući, privukao ju je sebi na krilo. Vozač na njih nije obraćao ni najmanju pozornost, bez obzira na to koliko su im poljupci bili strasni. “Nadmudrit ćemo mi prokletstvo”, rekao joj je. “Samo čekaj, pa ćeš vidjeti.”

 

***

 

Franny je voljela sjediti u dvorištu u svojem crnom kaputu i starim crvenim čizmama, bez obzira na vrijeme. Tih se dana držala ustaljenog rasporeda. Svakog jutra pisala je Haylinu. Jela je uvijek isto, rezance, pitu od jabuka, grah, tost i juhu. Jednostavnu, praktičnu hranu. Voljela je vrt: šišmiši su nadlijetali borove i tamanili insekte, u proljeće su kreketale žabe. Većinu večeri dolazile su žene kojima je trebala pomoć. Ali te je noći bilo drukčije. Ugledala je neku djevojku s unutarnje strane vrtnih vrata.

Gotovo svi u gradu plašili su se ulaziti u vrt. Čak su se i žene koje su dolazile kucati na vrata na stražnjem trijemu osjećale kao da nisu na sigurnom, prisjećajući se mladića koje je pogodio grom i priča svojih baka o ženama koje pretvaraju kosu u zmije, privlače ptice ili mijenjaju vrijeme kako ih volja. Ljudi su i dalje prelazili na drugu stranu ulice kad bi im ususret dolazile sestre, a kada bi Franny nešto predložila u knjižnici, nitko joj se nije usuđivao usprotiviti. Dečko  iz  trgovine  koji  je  dostavljao  hranu  nije  želio zakoračiti u kuhinju. Čak ni kada su mu nudile deset dolara napojnice. Ali ta se djevojka uopće nije plašila, samo je gledala Franny.

Najprije je pomislila da je iz susjedstva, ona koja je o svojem životu pisala u plavu bilježnicu, ali kada se približila, Franny ju je prepoznala. Ispostavilo se da je to bila Regina Owens. Franny je još imala njezin crtež crnog psa i mačke. Visio je u kuhinji, u prvotnom okviru. Po dugačkoj crnoj kosi i samopouzdanju, djevojka je bila slična Vincentu. Procvala je, postala prava ljepotica, ali to se moglo očekivati s obzirom na njezine roditelje.

“Ti si u Kaliforniji”, rekla je Franny. “Ne možeš biti ovdje.”

Djevojka ju je gledala i Franny se sjetila trenutka kada je pokraj fotelje uz prozor ugledala Isabelle, ili makar njen odraz, dok joj je teta zapravo ležala u krevetu.

Pred njom je bio duh, maglovit prikaz zgusnutih misli.

“Moju će majku ugristi pauk. Ja ću pobjeći s muškarcem za kojeg ću se udati. Trebala si mi reći da se držim podalje od ljubavi. Iako te ne bih poslušala.”

“Pa, zašto me sada ne poslušaš?” pitala ju je Franny.

“Baš si luda, pa nisam ovdje. Sjeti se da ćeš jednog dana morati napraviti ono što si obećala. A onda te čeka veliko iznenađenje.”

“Stvarno? Kakvo?”

Reginin lik postajao je prozirniji. Kroz nju se sada moglo vidjeti lišće jorgovana.

“Čekaj”, rekla joj je Franny.

Regina je odmahnula glavom i nasmiješila se, nakon čega su u vrtu ostali samo jorgovani, a djevojke je nestalo.

Te je večeri Franny nazvala April u Kaliforniju.

“Pitala sam se hoćeš li se ikada javiti”, rekla je April. “Pročitala sam za Vincenta u novinama, a onda me nazvala Jet da mi kaže da je živ.”

“Stvarno?”

April se nasmijala. “On je uvijek bio previše živ. Ionako sam znala. Zamisli, poslao je Regini gramofon. A za rođendan iz Pariza uvijek dobiva kutiju omiljenih keksa. Bez ikakve poruke. Ali on ih šalje.”

“Je li te ugrizao pauk?” pitala je Franny.

“Jesi li poludjela? Više uopće ne radim s paucima.” “A kako je Regina?” željela je znati Franny.

“Dobro. Što se događa?”

“Imala sam priviđenje, valjda. Regina je bila prekrasna. Izgledala je poput njega.”

“Tako i izgleda”, tužno je rekla April. Ona se više nikada nije zaljubila. “Moglo je biti drukčije.”

“Nije”, rekla je. “Bili smo ono što jesmo. Ni manje, ni više.” “Rekao mi je da se mogu pouzdati u tebe.”

“Naravno.” Dok je razgovarala s April, Franny se pitala zašto nisu uvijek bile prijateljice. Možda su previše slične. Tvrdoglave, spremne učiniti sve za Vincenta, nisu željele prihvatiti određene aspekte svojeg naslijeđa i sudbine. Pogledala je kroz prozor i u vrtu ugledala nešto bijelo. Procvjetala je jedna jedina ruža.

Spuštao se sumrak. Vincent je uvijek govorio kako je to najbolje doba dana. Napola u jednom svijetu, napola u drugom.

“Uvijek”, rekla je Franny.

 

***

 

Haylin se vratio sljedeće godine. Unajmio je kućicu blizu gradskog parka i govorio da ga prokletstvo nikada neće naći jer neke je noći provodio kod kuće, a neke u Ulici Magnolija. Vrt je bio toliko čudesan da je, kad god bi došao na večeru, tražio salatu, a Franny bi ga obavezno poslušala. U sumrak su zajedno izlazili u njega. Uvijek je mirisao na zeleno, na jorgovane i ružmarin.

Bilo je posađeno nekoliko redova salate, najboljih sorti koje su se mogle nabaviti. Puterica, crveni radič, boston, matovilac, zimska salata. Oboje su se prisjećali večeri kada su se nalazili u parku kao šesnaestogodišnjaci. Franny nikada nije voljela nikoga osim njega. On je održao svoja obećanja, ona svoja. Pravili su se da jedno drugome ne znače ništa kako bi držali prokletstvo dalje od sebe, ali svi su znali da je liječnik došao zbog nje.

Hay je od svih mjeseci najviše volio kolovoz. On i Franny stalno bi odlazili plivati na Jezero pijavica, u kojem se on nikada nije utapao i Franny ga nije morala spašavati. Nisu nosili kupaće kostime, iako je on morao skidati umjetnu nogu prije nego što bi skočio u jezero kako bi izbjegao nesigurno hodanje po plosnatom kamenju. Plivali su svakodnevno, nagi, što je znalo i osuđivalo pola grada.

Ljudi su izbjegavali jezero, između sebe ga nazivali Jezerom ljubavnika i širili sve više glasina o njemu. Vjerovalo se da skok u njega može vratiti onoga tko je slomio nečije srce, žene su oko vrata nosile ampule s jezerskom vodom, za sreću i protiv zlih duhova.

Nekoliko je godina Hay svakodnevno putovao u Boston, gdje je u Mass Generalu radio kao kirurg na ortopediji, u istoj bolnici u kojoj su ga liječili dok je bio student. Ostao je član ekipe i često pregledavao pacijente i nakon što je otvorio svoju ordinaciju, smještenu na katu kuće u kojoj je živio. Zaposlio je medicinsku sestru i pomoćnicu koje mu je preporučila Jet, bile su to njezine mušterije kojima je trebao posao. Haylin je bio jedini liječnik u gradu i svi su bili oduševljeni. Uvijek se odazivao na pozive i obilazio bolesnu djecu. Svima se sviđao njegov ljubimac gavran, a on je dobroj djeci dopuštao da ga hrane krekerima ili maze po blistavoj glavi.

“Da vam pričam o kuniću?” pitao bi liječnik, a djeca su uvijek potvrdno odgovarala iako su priču već znala napamet. Taj je kunić nekada bio vještica. Znali su da vještica nikada ne smije poricati ono što jest i da je svima, bez obzira na sve drugo, uvijek najbolje biti ono što jesu. Hay je također dijelio lizalice koje su djeca voljela, posebno ako ih je boljelo grlo, kao i komade crnog sapuna za njihove majke, koje su na njima bile stvarno zahvalne.

Ljudi su često viđali doktora Walkera kako zorom izlazi iz kuće u Ulici magnolija i zvižduće, a prati ga onaj stari pas, kojem se očito svidio. Ljudi su se zapravo pitali što tako krasna osoba poput Haylina Walkera radi kod sestara Owens, jer ipak je on bio predobar za njih. Svakome je pamtio ime i boljku, a kada bi prateći Franny u knjižnicu na sastanak odbora sreo nekog svojeg pacijenta, podsjetio bi ga da ne  koristi sol i uzima lijekove. Noću je dolazio u Frannynu sobu. Ponekad bi joj četkao kosu, nakon što bi se ona razodjenula. Govorio joj je kako je to najljepša boja koja je ikada postojala, kao i žena čija je, ali ona je znala da to nije istina, ako je ikada i bila, osim za njega. Oduvijek ga je željela u svojem krevetu, iako je bio stvarno visok i zauzimao previše mjesta. Čak i nakon toliko vremena, ona bi, dok bi je ljubio, zaboravljala sve osim trenutka u kojem se nalaze, polako bi je obuzimala vrućica i iznova bi se zaljubljivala u njega, kao prvi put.

Hay je i dalje bio kao navijen, stalno je radio, iako se Franny trudila koliko je mogla da ga uspori. Sa svakim je njihovim korakom prolazilo vrijeme, završilo je proljeće, nestalo je i ljeta, led je prekrio stakla. Vincentov stari pas je uginuo, lozica je rasla u visinu, Haylinovi mali pacijenti također su rasli i počeli mu dovoditi svoju djecu. Nisu se ni okrenuli, a prošlo je dvadeset godina. Nije im bilo jasno kako je vrijeme pobjeglo tako brzo, ali bilo je to bez premca dvadeset najboljih godina u njihovim životima. Cijelo su to vrijeme uspijevali izbjegavati prokletstvo, nalazeći se u ponoć, uvlačeći se jedno drugom u krevet i rastajući se u zoru.

“Prokletstvo nas nikada neće naći”, stalno je govorio Hay. “Je li to moguće?” pitala bi ga Franny.

“Zar nismo već uspjeli? Ovdje smo i zajedno smo, draga.”

“Ljubakate se kao djeca”, zadirkivala ih je Jet kad bi ih zatekla zagrljene u dnevnom boravku ili kuhinji.

“Zar više nismo?” odgovorio bi Hay uz osmijeh.

“Da, jesmo”, ubacila se Franny. “A ti i dalje odbijaš sendviče s rajčicama.” “A ti si i dalje teška.”

Ali tko bi se naljutio na njega dok se onako smiješi? Ipak, pobunila se. “Nisam nikada bila teška.”

“Nisi”, rekao je Hay, obgrlio je i privukao bliže sebi. “Baš nikada.”

 

***

 

Kao i većina liječnika, Hay je sam sebi postavio dijagnozu. Imao je rak koji se više nije mogao liječiti. Javio se starom prijatelju iz bolnice Mass General, specijalistu za onkologiju i hematologiju, ali već je znao kakav će savjet dobiti. Živi dok možeš.

Rekao je Franny pokraj jezera, gdje je ona onda ridala u njegovu zagrljaju. Ipak, uporno je ponavljao da se baš u svemu uvijek može naći i nešto dobro. Sada mu prokletstvo više ne može ništa. Do tada su ga izbjegavali na prijevaru. Sada on umire i više im ne prijeti ništa drugo. Konačno mogu biti muž i žena. Za mnogo je toga bilo prekasno, ali ne i za to. Jet je bila u pravu. Kad god bi se pogledali, vidjeli su  se  onakvima kakvi su  bili  kada su  se  tek zaljubili. Ona je bila nespretna pjegava djevojčica s dugačkom crvenom kosom, koja je voljela sendviče s rajčicom i zadrhtala kad ju je prvi put poljubio. On je bio visoki dječak koji je više mislio na druge nego na sebe, jednom umalo umro od upale slijepog crijeva u Harvardu i odbio je prestati voljeti što god da mu je sudbina donosila.

Istog dana kada joj je rekao da umire, otišao je kupiti zaručnički prsten, sa smaragdom, za koji se govori da je mnogo poželjniji od dijamanta, jer uz njega je ljubav trajnija. Na određenom bi svjetlu bio sivo-zelen, kao njezine oči, a na suncu bi postajao raskošno zelen i podsjećao ju na njezin vrt.

Haylin je zamolio Jet da upita velečasnog Willarda hoće li ih vjenčati. Jet ga je nazvala telefonom, a on je odgovorio da će mu biti čast. Tada ga je Haylin posjetio, pa su njih dvojica popila po čašu viskija. Velečasni je rekao kako voli upoznati ljude koje će vjenčati, tako ceremonija postaje prisnija.

“Mi smo zajedno još otkad smo bili djeca, manje ili više”, objasnio mu je Haylin. Velečasni je čestitao doktoru Walkeru i rekao mu da je sretan čovjek. Franny ga je čekala kod kuće. Sada je hodao tako sporo da joj se srce slamalo dok ga je gledala, ali mahnula je i požurila mu u susret. Bojala se da bi se velečasni mogao predomisliti i razočarati Haya, ali umjesto toga oni su popili još pokoju čašicu.

“Uvjerio sam ga da je sada s prokletstvom gotovo”, uvjeravao je Haylin Franny. “Barem što se nas tiče. Ako možemo išta birati, izaberimo ljubav.”

 

***

 

Cijeli je gradić izišao na ulice onog dana kada se liječnik trebao vjenčati s Frances Owens. Privučeno snagom ljubavi, mnoštvo ih je gledalo kroz prozore gradske vijećnice. Bilo je tu i djece koja nikada nisu vidjela bilo koga iz obitelji Owens jer im nisu dopuštali približiti se Ulici magnolija, pa su se sada čudila zašto ta visoka crvenokosa gospođa toliko uznemirava njihove roditelje. Velečasni je nosio svoj stari crni kaput i tanku crnu kravatu. Jako je ostario, sada je bio prilično pogrbljen. Postalo mu je teško voziti, zbog artritisa, pa bi ga Jet nedjeljom pokupila u karavanu koji su ona i Franny kupile, nakon čega bi zajedno produžili do groblja. Obično bi ponijeli plastične stolice na rasklapanje da mogu ostati što dulje, posebno kada je vrijeme bilo lijepo. U sezoni cvjetanja sunovrata imali su pune ruke cvijeća. Njih dvoje sjećali su se Levija bolje nego bilo tko drugi i uglavnom nisu morali ništa govoriti. Jet je i dalje nosila prsten s Mjesečevim kamenom. Nikada ga nije skinula, ni u kadi.

Prije početka ceremonije vjenčanja velečasni je kimnuo glavom prema Jet, koja je bila djeveruša, odjevena u svjetlozelenu ravnu haljinu bez rukava. Odgovorila mu je na isti način, i tako su bez riječi podijelili tugu zbog svega što je izazvala zavada između njihovih obitelji, kao i radost toga dana.

Voljeni ne mogu umrijeti, jer ljubav je besmrtna, bio je citat kojim se velečasni poslužio na kraju obreda, čime je blagoslovio ne samo dvoje vjenčanih nego i Jet, kojoj je bilo jasno zašto je izabrao baš Emily Dickinson. Levi će uvijek biti uz njih.

Kada je sretni par izišao iz vijećnice, dočekalo ih je opće veselje. Franny nije ni mislila da u gradu živi toliko ljudi. Pognula se, nije bila naviknuta nalaziti se u središtu pažnje. Pacijenti su svog liječnika zasuli rižom, a dječji zbor osnovne škole zapjevao je Ali You Need Is Love. Franny je u rukama imala buket dugačkih crvenih ruža. Haya je umjetna noga malo usporavala, kao i bol koju je osjećao, ali smiješio se i mahao svima, kao da je pobjednik neke utrke, obgrlivši rukom mladu, koja je plakala kao kiša, pred svima, ne primjećujući ništa osim velike gužve na ulici. Čak i oni kojima se Owensice nikada nisu sviđale, koji su ih krivili za svaku nesreću u gradu, morali su priznati da je Frances Owens bila krasna mlada, bez obzira na svoje godine i crnu haljinu, Doktor Walker se preselio u staru kuću, više ga nije plašilo prokletstvo, samo bol i patnje koje donosi stvarni život, ali svatko je mogao vidjeti koliko je sretan. Zalijevao je vrt. Plijevio korov između redova salate, pjevušeći sebi u bradu. Morao je zatvoriti ordinaciju, ali nagovorio je jednog mladog bostonskog liječnika da je preuzme. Bio je zadovoljan takvim ishodom, a stanovnici grada još i više. Tih je dana Haylin želio biti uz Franny koliko je god to bilo moguće, iako ga  je  ona  zadirkivala  zbog  novootkrivene  ljubavi prema vrtlarstvu. Napunio bi košaru salatama i stavio je  s  unutarnje strane ograde, nudeći susjedima da uđu i uzmu koliko god žele.

“Najbolja salata na kontinentu, jedva spašena od kunića”, govorio je prolaznicima.

“Neće oni nikada zakoračiti u vrt”, tvrdila je Franny.

A onda se dogodilo nešto čudno. Ušli su. Njegovi pacijenti i susjedi, svi su počeli ulaziti u vrt, pa iako su neki bili nervozni, sa zahvalnošću su uzimali salatu, po glavicu od svake vrste. Sve su bile toliko dobre da su oni koji su ih jeli sanjali kuniće i vrtove iz djetinjstva.

Charlie Merrill je umro, pa je Franny zamolila njegove sinove da prenesu klupu na trijem, tako da se Hay na njoj može odmarati, što je počeo stalno raditi. Usporio je, ali ne sasvim. Puštao je Jet da zalijeva vrt, Franny da ga plijevi, ali cijelog je ljeta brao salatu za prijatelje i pacijente.

“Baš imam sreće”, rekao je jedne večeri dok su on i Franny sjedili na klupi držeći se za ruke i gledajući kako se primiče sumrak. Hay se sjetio šetnji kroz Central Park, ležanja na travi i gledanja u zvijezde, kupanja u hladnom jezercu, neposredno prije svojeg odlaska. Sjećao se Franny kako leži uz njega, nehajno podignute kose, na podu kuharičine sobe  u  kući  njegovih roditelja, naga i prekrasna.

Pokušavao je ne uzimati lijekove za ublažavanje boli jer nije želio biti omamljen pokraj nje. “Mogao sam se utopiti, još davno, no onda ne bismo doživjeli ništa od svega ovoga.”

Iako joj nije bilo jasno kako je to moguće, Franny ga je voljela sve jače. Pomislila je da to možda povezano s prokletstvom; kada znaš da će te netko napustiti, voliš ga još više. Ali Hay je bio u pravu.

“Mi imamo sreće”, rekla mu je.

“Za sve je kriv treći razred. Onda si se pojavila, u crnom kaputu, bijesna.”

Franny se nasmijala. “Nisam bila bijesna.” Pogledala ga je. “Ili jesam?” “Sasvim sigurno jesi. Dok nisam sjeo pokraj tebe.”

Haylin se nasmiješio, što je uvijek djelovalo na nju. Naslonila je glavu na njegove grudi i čudila se kako ga je ikada mogla pustiti od sebe.

“Je li to bila sudbina?” pitala je. “Baš nas briga”, odgovorio je.

Uspjeli su dobiti ono što su željeli, i to je bila istina. Samo što nije dovoljno dugo trajalo, niti je ikada moglo. Doktor je umro jedne jesenje večeri, sjedeći na trijemu. Jorgovani su cvali, iako im nije bilo vrijeme. Na nebu je bilo više zvijezda nego što ih se moglo prebrojati. Ugasili su svjetlo na stražnjem trijemu kako bi bolje vidjeli uskovitlanu predstavu na nebu.

O, kako je divno, bilo je zadnje što je izgovorio.

Dogodilo se to bez upozorenja, bezbolno, jedan je trenutak bio tamo, zatim više nije. Franny je cijelu noć ostala sjediti pokraj njega. Ujutro je bila tako hladna da joj je Jet donijela rukavice. Charliejev sin u svojem je kamionetu prevezao tijelo u mrtvačnicu, kao i Franny, koja je inzistirala na tome da ide s njim. Sjedila je straga, pokraj svojeg doktora, pokrivenog vunenom dekom. Nije primjećivala kojim ulicama prolaze, kao ni blještavo plavo nebo. Odjenuli su ga u crno odijelo, bez cipela, jer tako se pokapa mrtve u njezinoj obitelji, i stavili u jednostavan kovčeg od borovine. Franny je cijelu noć provela sjedeći u pogrebnom poduzeću. Oko ponoći je stigla Jet s termosicom čaja i dekicom, pa su sjedile zajedno, šutke, kao kada su se kao djevojčice popele na krov onog prvog ljeta u kući tete Isabelle, pitajući se što im život sprema.

 

***

 

Walkeri se nisu svađali oko Haylinova zadnjeg počivališta, složili su se s pogrebom na groblju Owensovih. Oni su pokapani u Bedfordu, u New Yorku, ali shvatili su da njegovo mjesto nije uz njih. Obitelj je stigla u Massachusetts u tri velike crne limuzine. Velečasni je obavio obred.

Bio je kratak, ostavio je dovoljno vremena pacijentima i prijateljima da ustanu i nešto kažu ili blagoslove pokojnika. Najmlađi je govornik imao devet godina. Doktor Walker ga je liječio nakon napadaja slijepog crijeva i on je, za tu priliku prvi put u odijelu, izjavio da je odlučio postati liječnik zbog doktora Walkera.

Gospodin Walker je bio neobično star, a sada je ostao bez jedinog sina. Njegova supruga bila je preminula još prije. Iako je i dalje bio bogat i opet oženjen, iako se Haylin cijeli život svađao s njim, bio je potresen. Franny se pobrinula da Haylinov otac sjedne pokraj nje, a s druge joj je strane bila Jet.

“Oduvijek si postojala samo ti”, obratio se Franny. “Nešto takvo ne događa se često. Emily Flood nije imala nikakvu šansu. Čak sam i ja to znao.”

Ljubav mog života, pomislila je Franny.

Dan u kojem je Haylin pokopan bio je krasan i vedar. Gavran je bio na stablu, stari Lewis, čije je oči gotovo sasvim pokrila bjelkasta mrena. Pogled na njega slamao je Franny srce. Ptica je plakala, iako je poznato da ptice nemaju suzne žlijezde. Poslije je Franny pozvala Lewisa k sebi i odnijela ga kući, gdje ga je zamotala u dekicu jer je kašljao i tresao se. Uginuo je idućeg dana i jedan od Merrillovih sinova zakopao ga je  iza  staklenika.  Nikada nije pripadao Franny, uvijek je više volio Haylina, a ona mu to nikada nije zamjerila.

Franny je sedam noći provela na trijemu. Po klupi na kojoj je Haylin volio sjediti počela se penjati lozica. Rasla je i rasla, uskoro je sasvim sakrila tugujuću Franny Owens od očiju prolaznika. Košara iz koje je doktor Walker nudio salatu bila je prazna. Kada bi novi liječnik odlazio u posjete bolesnoj djeci, ona bi tražila onog starog. Željela su čuti priču o kuniću i visokog, ljubaznog čovjeka s lizalicama u džepu.

Ljudi su žalili Frances Owens, vidjeli su njezinu bol, i sami je osjećajući zbog gubitka tako dobrog čovjeka. Donosili su joj hranu, složence i salate, torte i pite, što je sve primala ljubazna Jet. Ali Franny nije okusila ni zalogaja i sestri je prepuštala da se bavi slanjem zahvala. Ljudi iz grada izgubili su liječnika i prijatelja, ona je izgubila svoj život. Gledala je drveće kako raste, kako lozica prekriva ogradu i vrtna vrata, a ljudi su prestali dolaziti, kao nekad, prije nego što je Haylin Walker stigao u grad.

Sedam dana Franny Owens nije počešljala kosu, oprala lice ili nešto pojela. Ptice iz okolnog grmlja gnijezdile su se u lozici, ali ona nije čula njihov pjev, niti su joj one prilazile kada bi ispružila ruke. Izgubila je nešto od onoga što je bila izgubivši svojeg voljenog. Franny nije mogla ući u kuću u kojoj je nekada boravila sa svojim mužem iako je Jet pokrila namještaj plahtama i navukla sve zavjese. Haylinova se prisutnost još zadržavala u tami. Sve što je željela bilo je uhvatiti ga za ruku. Vidjeti njegov osmijeh. Krajem oka ugledala bi nešto od njegove pojave, ili su to možda bile krijesnice.

Bio je poseban čovjek, častan, još kao dječak, vezujući se u kantini, pokazao je brigu za prava drugih, liječnik s džepovima punih lizalica i komada sapuna, koji je pet stotina muškaraca iznova naučio hodati, koji je znao poljubiti sedamnaestogodišnju djevojku tako da cijela zadrhti. Voljela je samo jednu osobu u životu i na tome će uvijek biti zahvalna.

Osme noći ušla je u kuću i uvukla se u krevet pokraj Jet. Drhtala je iako je još imala kaput na sebi. Haylina nema, tu više ne može promijeniti ništa.

“Kako ću opet moći voljeti ikog?” pitala je sestru. Tada je zazvonio telefon.