***

 

Pred restoran je stigla upravo u trenutku kada je iz taksija izlazio Haylin. Doletio je iz Frankfurta, gdje je bio raspoređen, i sada je na pariškom pločniku grlio Franny. Poljubio ju je i više se nije mogao zaustaviti. Bili su u Parizu, nitko se nije obazirao na njih.

“Trebao sam stići ranije”, rekao je.

“Sada si tu.” Franny je izgledala više iznenađeno nego ožalošćeno.

Te večeri gotovo da nije progovorila. Na kraju večere, uz žestoko piće i kolačiće, Franny je prišla Agnes i pitala je smije li je posjetiti idućeg dana. “Želim vam zahvaliti i možda vas bolje upoznati, kao majka. Prije sam bila gruba, ispričavam se.”

“Jako mi je žao”, povlačila se Agnes. “Zatvaram stan. Doista neću imati vremena. Selim se u kuću na selu.”

“Tako, dakle? Vincent je preminuo i o tome se nema više što reći?”

Agnes je slegnula ramenima. “Kako shvatiti život? To nije moguće. Što se svijeta tiče, Vincent je mrtav i ukopan. Ostavimo to tako, draga moja.”

“A nećemo razgovarati ni o Williamu? Uopće ne znam gdje je. Što kada me nazove njegov otac i upita gdje je?”

“William je tamo gdje želi biti. Koliko ljudi može za sebe to reći?” Franny je požurila natrag u hotel i ušla u Jetinu sobu.

“William nam je lagao”, rekla je sestri. “Pustio nas je da prolazimo kroz ovu lakrdiju od sprovoda. Međutim, madame Durant je bacila čini skrivanja na Vincenta, kako ne bismo shvatili istinu. On je živ, Jetty.”

“Ako je William lagao, učinio je to zbog Vincenta. Znala si da ćemo ga izgubiti. Rekla bih da je ovako najbolje.”

“Da mislimo da je umro?” Samo nekoliko sati toga bilo je užasno.

“Umro je. Za nas. I moramo to prihvatiti ako želimo da bude siguran.”

Jet je s radošću prepustila Franny i Haylina jedno drugom. Ona će radije tugovati sama. Bratova ju je smrt snažno potresla. U svojoj je sobi skinula šešir koji je nosila cijeli dan i shvatila da joj je kosa naglo sasvim, posijedila. Dogodilo se to na groblju. Ono najljepše na njoj, dugačka crna kosa, sada je nestala. Buljila je u zrcalo na komodi gledajući u ženu koju je već prije vidjela, u crnom ogledalu svoje tete. Pitala se što bi Levi  pomislio  da  je  sada pokraj nje. Možda bi legao uz nju i rekao joj da je i dalje lijepa, iako to ne bi bila istina. Čitao bi joj pjesme, možda je odveo negdje na piće, na neko mirno i udobno mjesto, gdje bi mogli sjediti zagrljeni. Ali ovako, bez njega, sviđalo joj se to ili ne, zakoračila je u budućnost kao promijenjena osoba. On je bio dječak, a ona je sada žena koja je izgubila gotovo sve koje je ikada voljela.

Pomislila je na ono što je jednom rekla April. Takve se stvari u životu događaju. Nazvala je recepciju i naručila kavu jer bilo joj je jasno da neće moći zaspati. Pariz je bio previše bučan, bol zbog gubitka Vincenta bila je previše svježa. Nije joj smetalo da bude sama. Sjela je uz prozor i napisala razglednicu Rafaelu. Uvijek mu je pisala razglednice, čak i kada su oboje bili u New Yorku, onda bi ih čitali dok bi bili zajedno u krevetu. Poželjela je da je on sada pokraj nje. Samo kao prijatelj, naravno. Prijatelj s kojim bi bila radije nego s bilo kim drugim.

Počela je kiša, gusta i zelena, pločnici su zasjali pod njom.

Pariz je tužan, napisala je, ali dovoljno lijep da te nije briga za tugu.

 

***

 

Franny je zaspala uz Haylina, iscrpljena. Kada se probudila, on je sjedio na rubu kreveta i gledao kišu kako pada. Njih su se dvoje trebali izbjegavati, ali taj dogovor nije vrijedio za jučer, kao ni za taj dan. Nebo je bilo zastrto debelim slojem kišnih oblaka. Pariz je bio tako siv u studenom. Na malom balkonu okupljale su se šumske grlice. Franny je ispružila ruku prema njima, a one su počele kljucati po staklu. Poželjela je da nikada ne moraju napustiti sobu, ali morali su. Haylin joj je rekao da su ga premjestili na teren. Za manje od osam sati poletjet će u Vijetnam. Tih su osam sati proveli u krevetu, međusobno govoreći da se ne vole; radili su to kako ne bi izazivali sreću i osigurali sebi novi susret.

 

***

 

Sestre su se spakirale i pozvale taksi. Otišle su u Tuileries i šetale pošljunčanim stazama. Lišće je mijenjalo boju u smeđu. Imale su kovčege sa sobom, pa su se zaustavile u prvom kafiću u parku na koji su naišle. Naručile su bijelo vino, ali nisu popile mnogo. Mislile su na svoju majku dok je bila mlada, na pravila koja je smislila kako bi ih zaštitila. Sada su one imale svoja pravila. Franny je nacrtala kružnicu u šljunku pokraj njihova stola. Onda je uzela jedno od Lewisovih pera iz džepa. Pustila je da pero padne. Spusti li se izvan kruga, njihov je brat pokojni. Ali sletjelo je unutra, ravno u sredinu. Jet je zajecala. Franny je posegnula za njezinom rukom. Bila je to dobra vijest. On je negdje u blizini, ali kada je vjetar otpuhnuo list, saznale su i njezinu drugu stranu. Za njih je trenutno izgubljen.

Kada su se sestre vratile u New York, Franny je počela provoditi vrijeme u Vincentovoj sobi. Iz nje je mogla čuti odjek jutarnjeg žamora djece u školskom dvorištu. Pustila je gavrana da boravi u sobi. Ostario je, najviše je volio smjestiti se na stol pokraj grijalice, gdje bi drijemao i povremeno se trzao. Pas je neko vrijeme slijedio Franny, ali ona je bila slaba zamjena za Vincenta, pa je počeo spavati pred ulazim vratima, čekajući da mu se gospodar opet pojavi. Obje su sestre nemirno spavale nakon povratka, smetali su ih gradska buka, prolazak autobusa, oštro trubljenje, stalni promet Sedmom avenijom. Kada bi Franny otvorila prozor, New York je stalno imao isti miris, nikada se nije mijenjao. Oštar vonj na kajanje. Čeznula je za nečim tamnijim i zelenijim, za tišinom koja bi joj omogućila da nađe mir.

Jedne je noći sanjala Isabelle kako sjedi pokraj prozora u staroj kući u Massachusettsu.

Znaš odgovor, rekla je Isabelle. Sam krojiš svoju sudbinu.

Čim se Franny probudila, shvatila je da je muči nostalgija za kućom. Bila je za kuhinjskim stolom kada se Jet spustila u prizemlje. Za Franny, s bijelom je kosom Jet bila još ljepša jer njezina je ljepota sada dolazila iznutra.

“Spremna sam za odlazak”, rekla je Franny sestri. Zapravo, već se bila spakirala.

Jet ju je iznenađeno pogledala. “Kakav odlazak?” “Tamo gdje se najviše osjećam kao kod kuće.”

“U redu. Zatvorit ćemo prodavaonicu.”

“Nazvat ću odvjetnika. On može voditi prodaju kuće. Ovdje smo bili samo privremeno. Sada je može dobiti onaj kome zaslužuje pripadati.”

 

***

 

Jet je razumjela želju svoje sestre da napusti New York. Avenija Greenwich broj 44 odlazila je u prošlost, iako su još sjedile u kući. Nestajala im je pred očima. Bila je dom za njih troje, ali njih više nije bilo troje. Sjetila se Vincenta kako prvi put svira Lutam noću, posjeta April i Regine, kada su u kuhinji jeli čokoladnu tortu, i vodoinstalatera kojem su rad platile ljubavnim napitkom, kao i noći kada je Vincent došao kući i rekao im da je zaljubljen. Što se Franny tiče, ona se najbolje sjećala sebe same kako stoji na pločniku i gleda u te prozore, gleda u jorgovane znajući da će kupiti tu kuću u kojoj će neko vrijeme živjeti i pokušavati naći sreću, što im je na neki način i uspjelo.

U dvije godine Franny je sakupila 120 Haylinovih pisama, vezala ih vrpcom i čuvala u ladici stola u blagovaonici. Kuća na Aveniji Greenwich je prodana i pretvorena u uredski prostor. Sobe na drugom katu uzela je neka agentica i sada se na mjestu Vincentova kreveta nalazio njezin radni stol. Bila je to draga žena s krasnim osmijehom, koja je cijeli zid prekrila policama za knjige. Prostor njihove trgovine neko je vrijeme bio knjižara koja je prodavala krimiće, čiji su vlasnici povremeno na neočekivanim mjestima nalazili crvene končiće i ptičje kosti. Nahereni staklenik koji je Vincent sagradio srušen je i odnesen, ali nešto se sjemenja raširilo po susjedstvu, pa su nekoliko godina u okolnim uličicama nicali pustikara i suncokret. Uzele su klimavi kuhinjski stol koji su donijele iz obiteljske kuće u Osamdeset devetoj ulici, kao i Edgara, prepariranu čaplju, koju su smjestile u dnevni boravak kuće tete Isabelle i za svaki je Božić ukrašavale srebrnim papirom i lažnim zlatom.

Sestre su se smjestile u domu Owensovih u Ulici magnolija. Učas su se počele osjećati kao kod kuće. Franny je za sebe uzela sobu tete Isabelle, u kojoj je sada već sjedoperi Lewis na stolu napravio gnijezdo. Jet je bila zadovoljna u gostinskoj sobi, u kojoj je boravila April Owens kada je one nisu željele primiti k sebi. Potkrovlje, u kojem su proveli prvo ljeto, bilo je mjesto za djevojke, a ne odrasle žene kojima trebaju udobni kreveti, pa su ga koristile kao skladište. Harry je i dalje spavao pokraj vrata, čekajući gospodara, dok se Palčica zadržavala u vrtu, loveći miševe i kuniće.

Imale su cijelu zimu za sređivanje stvari koje su dugo bile zanemarivane. Charlie je došao očistiti oluke i orezati lozicu na trijemu, a donio im je i drva za ogrjev. Rekao im je kako je sjajno vidjeti nekog opet u kući.

“Nedostaje mi vaša teta”, rekao je sestrama. “Bila je jedinstvena, toliko znam.”

Kada je vani sniježilo, Jet je zauzimala naslonjač pokraj prozora kako bi čitala svoje omiljene romane. Moći su joj se polako vraćale, nalik nekom davno zaboravljenom snu koji je uvijek negdje u blizini.

Sada kada je živjela u gradiću, svake je nedjelje odlazila na groblje. Pješačila je bez obzira na vrijeme. Djeca su je prozvala Damom s jorgovanima, jer uvijek je nosila kiticu tog cvijeća. Velečasni bi je ponekad odvezao natrag kući, posebno kada bi pljuštalo. I on je dolazio svake nedjelje. Po lijepom vremenu donosio bi dvije rasklopive stolice, a po tmurnom veliki crni kišobran.

Nisu mnogo razgovarali, iako je velečasni primijetio da Jet i dalje nosi prsten s Mjesečevim kamenom koji joj je Levi dao, a Jet je uočila da je velečasni zadržao jednu od Levijevih plivačkih medalja na kaputu. Kada bi razgovarali, bilo je to o vremenu, kao što to često rade ljudi u Massachusettsu.

“Hladno”, rekao bi on.

Ona bi se složila izgovorivši riječ ili dvije, a onda mu je jednog dana donijela rukavice koje je za njega isplela od meke sive vune. Idući put on je njoj donio šal koji je načinila za Levija, što ju je rasplakalo. Pognula je glavu da velečasni ne vidi, ali on je ionako znao. Imao je rupčić, koji joj je dao uz ljubazne riječi: “Ovo bi moglo pomoći”.

U proljeće joj je dao svoju novu posjetnicu. Opet je radio, sada kao matičar. Već je vjenčao šest parova. Ispričao joj je kako ga je jedan od njih nazvao usred noći, očajnički se želeći vjenčati, pa je održao obred u svojem dnevnom boravku, u pidžami.

Jednog je dana rekao: “Možda bi trebala nastaviti živjeti”.

Jet mu je bila zahvalna na tim ljubaznim riječima. Prošlo je mnogo godina. I dalje se nalazila s Rafaelom u gradu, nekoliko puta godišnje. On se neko vrijeme viđao s drugom ženom, pomislio da želi obitelj i kratko bio u braku. Ali na kraju se razveo. Njegova ga supruga nije poznavala dobro kao Jet. Njih su dvoje međusobno razgovarali  kako  ni s  kim drugim nisu mogli,  pa su  se počeli opet viđati.

Rafael je bio ravnatelj škole u Queensu. Nekoliko puta godišnje odlazili su u Oak Bar u hotelu Plaza, za dobra stara vremena. Često su provodili noći u njegovu stanu. Jednom joj je predložio brak, ali Jet mu je rekla kako ne misli da je to dobra zamisao. Smetao bi im. Govoreći istinu, nju je još brinulo prokletstvo; iako je mislila da se ono može skinuti, nije željela opet riskirati. Mislila je kako je najbolje da Rafael ostane dragi prijatelj. Složio se s tim, iako je bio zaljubljen u nju. Nije joj to rekao, ali ona je znala, kao što je on znao što je namjeravala one večeri u hotelu Plaza. Njih dvoje nisu trebali biti vidoviti da bi znali osjećaje onog drugog.

“Dobro sam ja”, rekla je velečasnom onog dana kada joj je rekao da bi trebala nastaviti živjeti svoj život.

I bila je. Ni s kim nije razgovarala o svojoj boli, ali mogla ju je dijeliti s velečasnim. Ali onda se jedne nedjelje Jet nije pojavila. Velečasni je gledao po groblju, iščekivao njezin dolazak, ali nije ga dočekao. Osjećao se čudno bez nje, nekako pogrešno, pa se odvezao do Ulice magnolija i zaustavio pred kućom. Ostao je sjediti s upaljenim motorom, sve dok iz kuće nije izašla Franny. Velečasni je spustio prozor. Nikada nije razgovarao  s  Franny,  samo ju je viđao kako prolazi gradom u crnom kaputu, s crvenom kosom podignutom na vrh glave. Ljudi su je se bojali. Govorili su da joj se ne treba zamjerati. Izbliza je bila viša nego što je očekivao i zgodnija.

“Ima upalu pluća”, rekla je Franny. “Nisam joj dopustila da ode na groblje.”

Dan je bio vlažan i padala je sitna kiša, velečasni ju je sasvim razumio.

Kimnuo je glavom. “Recite joj da ćemo se vidjeti idućeg tjedna.” “Recite joj sami”, odgovorila mu je Franny.

Gledali su se neko vrijeme, nakon čega je velečasni izišao iz automobila i slijedio Franny u kuću. Primijetio je da glicinija cvate, uvijek prva u gradu. Ta je kuća sagrađena novcem koji je njegov predak dao ženi koju je volio, a onda ju proglasio vješticom. Pitao se koliko se to često događalo, onda i sada. Nosio je teret svoje obitelji, opterećivala su ga zlodjela koja su napravili.

Velečasni je patio od artritisa, pa je Franny usporila svoj uobičajeno žustar hod. Jet je bila u dnevnoj sobi te, omotana dekom, pila čaj i čitala Razum i osjećaje, koji su joj uvijek iznova pružali veselje. Kada je ugledala velečasnog, iznenađeno je ispustila knjigu, onda se brzo sagnula kako bi je podignula. Bila je polaskana njegovim dolaskom, kao da se dogodilo nešto stvarno značajno, iako je u sobi vladala potpuna tišina.

“Žao mi je što ti nije dobro”, rekao je velečasni. “Bit ću bolje za tjedan dana”, rekla je Jet.

“Nadam se da hoćeš”, nastavio je velečasni. “I vrijeme će se popraviti.

Tako kažu.”

“Da, i ja sam čula. Neće padati kiša.”

“To je dobro”, rekao je velečasni. Pogledao je oko sebe. “Lijepa drvenarija.”

“Da. Stvarno. Ne zahtijeva veliku njegu. Ali povremeno je istrljam krpicom nakapanom malinovim uljem.”

“Malinovo ulje”, promrmljao je on. “Nikada se toga ne bih sjetio.” “Prirodno je. Bez kemikalija”, rekla je Jet.

“Probat ću jednom”, rekao je velečasni, iako godinama nije obrisao drvenariju svoje kuće.

Idući je tjedan bio sunčan i suh, pa je u nedjelju Jet opet otišla na groblje. Na sebi je imala čizme te džemper i vunene tajice. Još je kašljala, ali prije izlaska iz kuće popila je čaj od sladića koji je smirio kašalj. Nije željela zabrinuti Levijeva oca. Kada bi se brinuo, na čelu bi mu se pojavljivala bora, baš kao kod Levija. Velečasnom je laknulo kada je ugledao Jet kako hoda preko travnjaka, pa joj je mahnuo. Jet je pomislila kako njoj sve u svemu nije loše s obzirom na sve što se dogodilo; dolazeći na to mjesto svakog tjedna, sebi je određivala sudbinu. Ona je žena na koju se moglo osloniti, bila vremena dobra ili loša.

 

***