***

 

Obavijest se pojavila u New York Timesu 21. travnja, na Frannyn rođendan, dan koji je uvijek donosio nešto loše. Bio je to najnesretniji dan u godini, ali također i dan slavljenja Eostre18 i proljetna ravnodnevnica, kada 

18 Ostara ili Eostra (Eostre), božica proljeća u germanskoj mitologiji.

po vrtu treba razbacati ljuske od jaja jer su novi rast i promjene mogući i onima koji se smatraju nesretnima. Možda je objavljivanje baš tog dana bilo previd; ali bilo ono namjerno ili ne, povrijedilo je već ionako povrijeđenu Franny. Vincent ju je pokušao poštedjeti i bacio je Times, ali Franny ga je našla kada je iznosila kantu sa smećem. Bio je otvoren na stranici na kojoj se najavljuju zaruke i u njezinim se rukama našla strijela koja joj se zabila u srce. 

Haylin Walker, sin Ethana i Lile Walker iz New Yorka i Palm Beacha, zaručio se za Emily Flood, kćerku Melvillea i Margot Flood iz Hartforda, Connecticut. Mladoženja ima diplome Harvarda i medicine na Yaleu. Mlada je završila Školu gospođice Porter i fakultet Radcliffe, a trenutno radi kod Talbota u Farmingtonu, Connecticut. 

Franny nije mogla čitati dalje. Nije ju zanimala činjenica da je mladoženjin otac predsjednik banke, a majka članica upravnog odbora Opere, ni to da su roditelji buduće mladenke oboje liječnici i bave se uzgojem pasa, i to boksera, šampiona izložbe pasa kluba Westminister Kennel. Jedno je bilo izlaziti s nekim, ali ovdje se radilo o braku i bio je to kraj nadanja da se nešto može promijeniti u njihovu odnosu.

Franny je spalila novine u kaminu. Dim je bio siv i smrdio je na sumpor.

Otvorila je prozore, ali oči su joj nastavile suziti.

Kada je u sobu ušao Vincent, u zraku je još bilo čađe.

“Hay se zaručio”, rekla je Franny bratu. “Nisi to smio kriti od mene.”

“Ne bi se trebala obazirati na to. Što si mislila, koliko će te godina čekati?

Deset? Dvadeset?”

“Zar nije trebao čekati?”

“Ne nakon što si mu rekla da ode. Ljudi povjeruju kada im se kaže nešto takvo. Nisi mu nikada rekla da ga voliš, je li tako?” Vincent je digao ruke. “Radi što hoćeš.”

Otišla je na kat i poslušala ga.

Nazvala je broj Haylinovih roditelja, koji je zapamtila kada joj je bilo deset godina. Javila se domaćica koju nije poznavala, a Franny joj je rekla da zove zbog zaruka. Domaćica je pretpostavila da je ona jedna od pozvanih na proslavu te večeri. Da, da, rekla je Franny. U koliko sati? Zaboravila sam.

Odjenula je haljinu u kojoj je bila na sprovodu jer sva je njezina ostala odjeća bila previše sportska. Obula je stare majčine cipele s visokom uskom potpeticom, kupljene u Parizu. Bile su crvene, zbog čega je Franny osjetila neku novu povezanost s majkom.

Nebo je bilo prošarano ružičastim i sivim dok se vozila taksijem do Sedamdeset četvrte ulice. Srce ju je zaboljelo kada su se zaustavili pred zgradom Walkerovih. Njihov je stan zauzimao cijeli kat. Danas je blistao. Franny je ušla u zgradu iza nekog starijeg para i ušla s njima u dizalo, tako da izgleda kao da su zajedno. “Čeka nas krasna večer”, obratila se žena Franny.

“Da”, odgovorila je ona nerazgovijetno. Povezala je svoju blještavu kosu kako ne bi privlačila poglede, ali primijetila je da joj čovjek gleda cipele. Majčine, crvene, visokih potpetica. Zagledala se u pod.

“Ah, kada se samo sjetim koliko se Ethan uvijek plašio da će mu sin biti propalica”, nastavila je žena. Iako je bila u godinama, imala je minicu Mary Quant, kao i svilenu bluzu i bisernu ogrlicu. Iz dizala se izlazilo ravno u stan, a Franny se u tom trenutku učinilo da se vraća u prošlost.

Gostiju je bilo mnogo, a sve drugo bilo je isto kao kada ju je Haylin prvi put doveo, još u srednjoj školi, ali tek nakon što mu je svečano obećala da nikome neće reći kako raskošno živi. Bilo je to poslije njihova susreta u kantini, kada mu je dala pola sendviča od rajčice, koji je on pojeo bez prigovora iako su mu nedostajali sol i majoneza. Uređenje je bilo isto kao i onda; isti sedefasti sagovi, svilom prekriveni zidovi, narančaste sofe. Netko se ponudio uzeti joj kaput.

“Ne, hvala”, rekla je Franny. “Hladno mi je.”

I stvarno, drhtala je. Nije joj tu bilo mjesto, s kaputom ili bez njega; ništa od njezine odjeće nije se činilo prikladnim za to društvo. Žene su nosile svečane haljine čija je boja bila usklađena s njihovim nakitom, muškarci dobro skrojena odijela. Franny se držala ruba prostranog salona, u kojem su se nudile čaše šampanjca i predjela na sjajnim pladnjevima. Učinilo joj se da je u gužvi ugledala Emily, ali nije mogla biti sigurna, visokih, mladih i zgodnih plavuša nije nedostajalo. Na jednom su stolu bili nagomilani srebrni darovi. Plitice, pladnjevi, svijećnjaci. Nakon Frannyna dolaska mnogi manji komadi srebra izgubili su sjaj i pocrnjeli. Maknula se od tog stola, bilo joj je neugodno zbog te vještičje osobine. Izbjegavala je ostale goste, ali nije se uspjela sakriti od Haylina, koji joj je prišao straga i prislonio ruku na samo dno njezinih leđa. Toplinu njegova dodira osjetila je i kroz kaput. Ponestalo joj je zraka.

“Nisam ti mogao poslati pozivnicu”, rekao je. “Nikada mi nisi rekla gdje živiš.”

Bio je u skupom odijelu, kratko ošišan. Nikada ga prije nije vidjela u odijelu, pomislila je. Ali ipak, i dalje je to bio on, njezin najbliži prijatelj, ma što stavio na sebe, ma s kim se trebao vjenčati.

Na Frannynim se obrazima pojavilo crvenilo, kosa joj se počela razvezivati. Željela je reći: Pobjegni sa mnom. Sada mi je jasno da ništa drugo nije važno. Nije me briga ako nas to uništi.

U crnom kaputu, s blještavom crvenom kosom, bilo ju je nemoguće ne primijetiti. Haylinov ju je otac opazio s druge strane prostorije. Zabuljio se u nju i davao znakove sinu da je se riješi.

“Hajdemo van”, rekao je Halyin i poveo je prema vratima dizala. Pritisnuo je dugme za prizemlje, ali na pola puta zaustavio ga je i privukao Franny k sebi. Odjednom su bili sasvim blizu i njegove su se usne našle na njezinima. Dogodilo se to toliko brzo i snažno da se nije moglo spriječiti. Nije bilo važno gdje su se nalazili; za to im uopće nije trebalo  hrabrosti.  Bila  je  to  sudbina, nisu joj se ni pokušali oduprijeti. Franny se bacila  na  njega,  Haylin nije ustuknuo niti se suzdržao, iako se Emily Flood već pitala gdje su nestali, zabrinuta nakon što je vidjela visoku ženu blijede puti s crvenom kosom. Još je imala noćne more zbog Frannyna posjeta bolnici, nakon kojeg su joj trebali mjeseci da vrati Haylinovu naklonost. Zar ti nije jasno? govorila mu je. Nikada ti se neće vratiti. Nije joj stalo, inače bi došla u Cambridge kako bi bila s tobom.

Dogodilo se ono čega se Emily pribojavala. Dogodilo se tako brzo da su tek nakon što je bilo gotovo shvatili gdje su i što su učinili. Haylin se odmaknuo, podigao hlače, osjećajući se glupo i loše. On nije bio nevjeran, pa ipak je upravo prevario zaručnicu. “Ženim se”, rekao je odmahujući glavom kao da i njega čudi to što govori.

“Znam. Pročitala sam u New York Timesu.” Franny je uzdignula glavu, spremna na bol koju će joj nanijeti ono što će on reći, što god to bilo. Osjećala je da joj je to posljednja prilika i nije ju propuštala.

“Moram je oženiti”, rekao joj je Hay. “Čuješ li ti sebe? Moram?”

Haylin je uzdahnuo i rekao: “Uvijek mi to radiš. Zbog tebe pomislim da imam šansu.”

Oglasio se alarm dizala. Haylin ga je pokušao zaustaviti, ali na kraju je morao pritisnuti dugme za gornji kat da bi prestalo tuliti. Dizalo se pokrenulo i počelo penjati prema sedamnaestom katu. Kada su se vrata otvorila, na njima je stajao Ethan Walker. Haylin i Franny su oboje treptali i izgledali kao da su nešto skrivili.

“Mislim da sam bio sasvim jasan”, rekao je Haylinov otac. “Riješi je se.” Bilo  je  sasvim  nemoguće  vidjeti  što  je  u  glavi  gospodina  Walkera, zatvorenoj poput zaključanog sefa. Franny je, međutim, u tom trenu bila sasvim ogoljena, zaljubljena djevojka koja se upravo jebala u liftu, bez imalo obzira prema tuđim osjećajima, posebno ne onima buduće mladenke, koja se zaključala u kuponici i ridala, užasnuta jer je izgubila Haya i prije nego što ga je dobila.

“Ne pravi budalu od sebe”, rekao je Walker sinu. “Ostavila te i opet će te ostaviti. Barem jednom u životu učini pravu stvar.” Franny je vidjela izraz Hayeva lica. Kada se njegov otac maknuo od njih, povukla ga je za rukav. “Ne slušaj ga. Nikada ga nisi slušao.

Haylin je pogledao Franny. “Ne radi se o njemu, Franny. Znaš da me nije briga što otac misli. Ali sve te godine! Trebala si mi se javiti.”

“Nisam ti željela uništiti život”, objasnila je Franny. Hay se gorko osmjehnuo. “A sada želiš?”

Franny se trznula, te su je riječi pogodile. “Misliš da je to ono što sada radim?”

Hay ju je hladno gledao, bilo joj je jasno koliko ga je povrijedila. “Ne znam, Franny. Reci ti meni. Jer nisam siguran želim li da se moj život uništi.” Odmahnuo je glavom, vidljivo zbunjen. “Stalno mislim na ono kada sam se utapao, a ti nisi skočila za mnom. Ili kada smo trebali zajedno studirati, a ti nisi došla.”

“Ali nisi se utopio! I snašao si se na fakultetu i bez mene! A mene kriviš za sve. Sada mi je jasno da nisam trebala doći.”

Franny je pojurila u dizalo, ali Hay je spustio ruku na vrata tako da se ne mogu zatvoriti. “Ne bih te mogao još jednom izgubiti”, rekao je. “To bi me ubilo. Trebale su mi godine da te prebolim.”

“Ali si me prebolio. Ti si našao drugu. Ja nisam.”

“Reci da nećeš opet otići od mene i sve ću ovo zaustaviti.” Franny je ustuknula zapanjena žestinom njegovih osjećaja. “Reci”, zahtijevao je. “I učinit ću to. Ako moram, povrijedit ću je.

Tada je Franny ugledala Emily. Došla je potražiti Haya, gledala ih je iz salona. Franny je ostala bez glasa, osjetila kako je napušta hrabrost. Što si je umislila - tko je ona da drugoj ženi nanosi toliku bol? Možda je Emily bila Haylinova sudbina i Franny se samo miješa u ono što se mora dogoditi.

“I dalje mi ne možeš obećati”, rekao je Haylin i u tom trenutku pustio dizalo da se pokrene.

Franny je dolje na ulici mahnula taksiju. Vozila se kroz ulaz parka tamo gdje je obično prolazila s Haylinom. Ljubav ne smije tražiti obećanja, mora biti stvar sudbine. Ali sada je Haylin uz Emily Flood, a Franny plačući napušta svijet koji je nekad poznavala.

 

***