***

 

Nije bilo nikakvog razloga da se posumnja u to da je doktor Walker bio udaren i opljačkan. Nakon kratke istrage dobio je novu avionsku kartu za Njemačku i novu putovnicu. On i Franny su znali da se ne smiju viđati, za slučaj da nekoga od njih dvoje nadziru. Ipak, usudili su se naći posljednji put, jedne noći u Central Parku. Bilo je lako nestati među sjenama boje jorgovana po stazama koje su tako dobro poznavali. Lišće na stablima činilo se plavim, kora ljubičastom. Franny je sa sobom povela Vincentova psa. Harry je hodao polako, nakon Vincentova odlaska naglo je ostario. Franny ga je ipak držala na uzici, plašila se da ne krene u potragu za gospodarom. Vezala je psa za klupu, a onda se iz mraka na stazi pojavio Haylin. Popeli su se na stijene iznad Jezera kornjača i sjeli tako blizu da  su  im  se  tijela  dodirivala.  Voda  je  bila zelena i svjetlucava.

“Da zaplivamo?” rekao je Haylin.

Šalio se, ali nisu se nasmijali. Željeli su se vratiti u onaj trenutak kada Franny nije skočila i promijeniti ono što se nikako ne može promijeniti. Franny mu je naslonila glavu na grudi. Srce mu je udaralo nekako preglasno. Iznad njih na stablu je bio Lewis. Gledao je dolje prema njima i ispustio kliktavi zvuk.

“Čudna je on životinja”, rekao je Haylin. “Drži se za sebe, ali ipak te uvijek slijedi.”

“Već sam ti rekla. On nije kućni ljubimac. Nego demon. A slijedi tebe. Mene nikada nije stvarno volio. Previše smo slični. Dva gavrana ne vole biti blizu.”

“Tako, dakle.” Haylin je provukao prste kroz njezinu kosu. “Kakva si ti krasna ptica.”

Svaki put kada bi bio uz Franny, on je bio čovjek koji se utapa, a sada je se opet morao odreći. Neće smjeti pisati jedno drugom, ne smiju se viđati, kako ne bi pobudili sumnju zbog načina na koji je Vincent nestao. On je odradio svoje. Franny ga više neće moći upropaštavati iako bi on volio da može.

Napravili su ono što su trebali napraviti prije mnogo godina; skinuli su odjeću i ušli u jezero. Iako plitko, bilo je ledeno, ali čim su ušli, zaboravili su na hladnoću. Grane stabala njihale su se na vjetru. Naokolo je bilo jaglaca, koji cvjetaju samo deset dana. Uskoro će sve prolistati, zelenilo će prekriti park. Te je večeri grad mirisao na žaljenje. Franny je plutala na leđima, Haylin joj je prišao i privukao je k sebi. Toliko snažno željeti nekoga, može biti grozno, ali može biti i najbolje čemu se čovjek može nadati.

“Ne mogu potonuti, nemoj niti pokušavati”, zadirkivala ga je Franny. Osjetila je njegovu muškost na sebi, pa se namjestila da može ući. Uzdahnula je, osjećala je kako ga gubi čak i dok je bio u njoj.

“Naravno da možeš”, rekao je i privukao je bliže. Otići će preko oceana, osjećao je da nema više što izgubiti. Neka prokletstvo i država i ostatak svijeta idu dovraga. Pod njima su bile kornjače, nad njima zvjezdano nebo. “Svatko se može utopiti.”

 

***

 

Izlazio je samo noću, u crnom kaputu koji je nabavio na nekom buvljaku. Kosa mu je bila kratka, ten blijed. Znao je dovoljno francuskog da se snađe, ali zapravo je govorio rijetko. Kratko je vrijeme proveo u Frankfurtu, vježbajući čarolije sam u sobi, zatim je jedan mjesec bio u Zapadnom Berlinu, pa se zaputio u Francusku, gdje se odmah osjetio bolje. Živio je u hotelčiću u Maraisu, pariškoj četvrti pogodnoj za one  koji  ne  žele  da ih  se  pronađe.  U Francuskoj nitko ne pita tko si i što tamo radiš. Samo ti zamotaju kruh koji si kupio, dodaju piće koje si naručio i pozdrave te kimanjem glave dok kupuješ sir ili meso. Kada bi naletio na Amerikance, postajao bi nervozan. Strahovao je da će ga uhvatiti zbog nekog bezveznog razloga, prepoznat će ga netko s Trga Washington i prokazati na javnome mjestu. Zaboravit će platiti jabuku, pa će ga uhapsiti i sve će se saznati.

Najviše su ga rastuživali parovi koji su lutali tihim ulicama Pariza u gluho doba dana. On bi se vraćao u hotel, nakon cijele noći provedene vani, jedva čekajući povratak u sobu i spavanje do poslijepodneva, ali pogled na ljubavnike zabolio bi ga kao udarac nožem, sjetio bi se svog gubitka. William mu je nedostajao i tu nije bilo pomoći. Okrenuo bi leđa onome što ga je uznemirilo i produžio dalje, ali poslije toga san  mu  je  teško  dolazio  na  oči. Bude li previše mislio na sve što je izgubio, neće moći živjeti. Nekoliko je puta bio blizu tome da nazove Williama, ali nije želio riskirati da ga dovede u opasnost.

Često je mislio na Reginu, koja je već napunila devet godina. Vjerojatno je više nikada neće vidjeti, što je sasvim sigurno bilo dobro za nju. Neće je moći uništiti svojom ljubavlju. Prošlost se činila dalekom, nedostupnom i nepovratnom poput pepela. Jednom je u pekarnici čuo svoju pjesmu, snimku s Monterey Pop Festivala. Još ju je netko osim Williama snimio i sada se opet pojavila. Vincent se okrenuo i izišao. Uskoro je zvuk radija zaglušila buka ulice, a njegovo je srce prestalo mahnito udarati.

Bilo je to tako davno, pod zlatnim brežuljcima Kalifornije, u zaljevu čije je more bilo sasvim plavo. A sada je bio tu, daleko od svih koje zna, na mjestu koje također na svakom uglu nudi ljepotu. Pokušao je ne gledati je; zatvorio je oči pred blještavim svjetlom, pred grlicama koje su slijetale na travu i ljubavnicima koji nisu skrivali svoju strast.

Zbog toga je obično izlazio samo noću, kada je svijet uronjen u plave i crne sjene, s tek povremenim otočićima žutog svjetla uličnih svjetiljki.

Nekih je večeri Vincent morao ranije pobjeći iz sobe, ne čekajući mrak. Njegov je hotel bio pljesniv i povremeno mu je taj privremeni dom postajao nalik zatvoru. Otišao je tamo gdje ga nitko nije poznavao. Bio je sumrak; naručio je čašu vina u nekom kafiću u Tuileriesu. Posljednje zrake sunca razlijevale su tonove narančaste boje. Sve oko njega je svjetlucalo; trebalo je stisnuti oči da se vidi dalje od najbližih staza parka. Znao je koliko bi se Williamu svidjela ljepota tog mjesta; posebno zvuk zvona vezanog  oko vrata koze koja je pasla u blizini, vezana za stablo, zbog čega je Vincentu sve to bilo još teže podnositi. Većina mladića u gradu izgledala je poput njega: tamnokosi i bradati, u tamnim kaputima i čizmama. Dobro se uklopio. Postao anoniman. Nosio je novine, iako još nije dovoljno dobro znao francuski da išta iz njih razumije.

Okretao je stranice kada je pokraj njega sjela jedna žena. Bila je starija, izuzetno elegantna, sa sjajnim sunčanim naočalama bijelog okvira, bez obzira na to što je bio sumrak. Njezina je odjeća bila crna. Iz kožne je torbice izvadila cigarete i zlatni upaljač.

“Tu si, dakle”, rekla je.

Vincent je podigao pogled i slegnuo ramenima. “Je suis désolé, madame.

Vous avet fait une erreur. Nous ne nous connaissons pas. ”

“Ne poznajemo se, točno”, složila se žena. “Ali nisam pogriješila. Poznavala sam tvoju majku. Istinu govoreći, jako sam je dobro poznavala. Isto sam što i ti i tvoja obitelj, znaš. Moji su preci jako dugo u Francuskoj. Kada je živjela u Parizu, Susanna nije poricala tko je. To je stiglo poslije. Ostale smo bliske, iako udaljene, i znam da bi željela da pazim na tebe, što upravo radim.”

“Shvaćam.” Vincent je spustio novine. Dakle, ipak nije bio svima nepoznat. Kako je to bio Pariz, a ne New York, trudio se najbolje što je mogao ljubazno odgovoriti, iako je zapravo samo želio pobjeći. “Možda ja ne želim da se na mene pazi.”

“Ali ti si jedan od nas, nemaš izbora.”

Vincent je odmahnuo glavom. “Nisam ja ništa.”

Žena ga je tužno pogledala. “Nikada ne možemo promijeniti ono što smo kada se rodimo. Tvoje je naslijeđe i dalje u tvojoj krvi. Nešto dobijemo, nešto izgubimo, ali ono što smo u srži, to se nikada ne mijenja. Ti si nešto posebno, oduvijek si bio.” Predstavila se kao Agnes Durant. “Imam stan iza Trga Vendôme. Tamo se često okupljamo. Toliko smo već dugo u Parizu da se    ne moramo kriti kao vi u Americi. Ako to ne želimo, nitko nas ne vidi. Ti misliš da si se sakrio, ali sasvim si jasno uočljiv.”

Vincent je bacio nešto novca na stol i ustao, kimnuvši glavom u znak pozdrava. “Onda je najbolje da odem.”

“I nastaviš bježati? To bi bilo kukavički, zar ne? Molim te. Nemoj ići.” Nešto u njezinu glasu doprlo je do Vincenta. Opet je sjeo. “Madame, cijenim vašu ponudu da mi pomognete. Stvarno. Ali nema smisla.”

“Nemaš ništa za što se isplati živjeti?”

Vincent se nasmijao. “Baš i ne. Ne, nemam.”

“Zato što se ne možeš vratiti u Ameriku? Jer te vlada nikada neće pustiti na miru?”

“Jer sam izgubio čovjeka kojeg sam volio.”

“Ah.” Agnes je kimnula glavom. To je mogla shvatiti. “Mnogi od nas izgubili su čovjeka kojeg su voljeli. I bilo im je užasno. Poznato mi je.”

Vincent je uzdahnuo i nagnuo se naprijed, praznog izraza lica. Ta je žena bila u godinama u kojima bi sada bila njegova majka, no sebi usprkos osjetio je povezanost s njom. “Nije mi ništa ostalo.” Oduvijek je znao da će se njegov život završiti dok još bude mlad.

Madame je odmahnula glavom. “Vincente”, rekla je toplim glasom. Očito je bila vidovita. “Jedan je život možda gotov, ali drugi može početi.”

Vincent se zagledao u narančasto svjetlo. Mogao je vidjeti svaku molekulu zraka, i svaka je bila puna mogućnosti. Osjećao je slatki miris trave iz parka, čuo zvono s koze i zadrhtao od prvog vala večernje hladnoće.

“U Parizu si”, rekla je Madame. “Mogao bi se i provoditi.”

 

***

 

Kako bi počeo slobodno živjeti, savjetovala mu je madame Durant, najbolje je da umre. Mora to biti javno i neupitno. Onda ga više nitko neće tražiti. Vlada će zaboraviti na njega, kao i svi ostali. Moći će i dalje biti on, ali s novim imenom i novim životom, a kao takav, izbjeći će i prokletstvu Owensovih.

Odjavio se iz hotela u Maraisu. Nije imao mnogo novca, ali od velikodušnog Frannyna dara ostalo je dovoljno gotovine da se zaputi u prodavaonicu glazbenih instrumenata pokraj Sorbonne. U njoj je proveo cijelo poslijepodne tražeći nešto što bi moglo zamijeniti njegova vjernog Martina, kojeg je ostavio u Americi.

Pred kraj dana našao je gitaru. Selmer, kakvom se služio sjajni romski gitarist Django Reinhardt. Treći i četvrti prst Reinhardtove ruke bili su oduzeti i spojeni nakon što je stradao u požaru, ali on je nastavio svirati i stvorio osebujan stil. Gitara koju je Vincent izabrao bila je izrađena od daščica ružina drva, s vratom od orahovine i hvatištem od ebanovine.

Načinjena je početkom pedesetih godina i očito je bila često korištena, ali kada ju je Vincent uzeo u ruke, nije ju mogao ispustiti. Nije svirao nakon što je slomio prste, pa je u početku bio oprezan, ali sjetio se Djanga i onoga što je on morao proći da bi postao jedan od najvećih gitarista svih vremena, pa se prestao sažalijevati.

Nije bio vješt kao nekad; ipak, prebiranje po gitari imalo je čaroban učinak. Zvuk je bio tako jedinstven, toliko blizak ljudskom glasu kada bi podrhtavao da mu se učinilo da je u toj prašnoj trgovini pronašao dušu. Bio je u Parizu i osjećao se živim. Možda je Agnes bila u pravu: uvijek ostaješ ono što jesi. Vincent se cjenkao, ali ne dugo, previše ju je želio. Onda je u kutu ugledao maleni gramofon, koji se mogao sklopiti  u  ružičasti  kožni kovčežić. Kupio ga je odmah, po punoj cijeni, i odnio ga pod rukom.

Otišao je u papirnicu, gdje je kupio avionsku kuvertu. Onda je sjeo u kafić i napisao pismo sestrama. Jet je otkrio kako mu se jedna od najboljih stvari u životu dogodila kada su stigli u bolnicu nakon nesreće i shvatili da je ona preživjela. Franny je podsjetio na priču koju mu je ona ispričala, o putujućem sviraču koji je izgubio glas.

Napisao im je koliko se često sjeti njih troje, na kuhinjskom podu, kako prisluškuju očeve seanse s pacijentima. Bili su djeca zarobljena u kući iz koje su jedva čekali pobjeći, a sada mu svaki dan nedostaje. 

Vas ste me dvije uvijek spašavale kada mi je to bilo potrebno. Nadam se da sam vrijedan tog truda.

Bili smo u krivu što se tiče Marijina prokletstva.

Svijet je jednostavno takav, sve što se voli mora se izgubiti. Po tome se ne razlikujemo od drugih ljudi. 

Dok je bio u pošti kako bi poslao pismo, ubacio je gramofon u paket i poslao ga April u Kaliforniju. Dodao je i poruku na komadiću tankog bijelog papira. Dragoj Regini, kojoj sam ispunio obećanje.

Nije morao pisati Williamu. Za to se već pobrinula gospođa Durant.

 

***

 

Bacio je svoj ruksak u kantu za smeće u parku, da se može pronaći nakon njegova nestanka. Unutra je bilo nagurano sve što je imao, osim gitare, uključujući ključeve kuće na broju 44 na Aveniji Greenwich. Taj dio života više mu se nikada neće vratiti, Prijatelji madame Durant okupili su se u Tuileriesu. Polijepili su obavijesti po svjetiljkama i ljudi su se već počeli okupljati. Na ulicama vladala atmosfera iščekivanja. Za Vincentovu se pjesmu u Francuskoj znalo, snimka s koncerta često se puštala na radiju.

Vincent je bio odjeven u crno. U džepu je imao Williamovu fotografiju, onu načinjenu u Kaliforniji, kada je svijet ležao pred njima. Stajali su na molu u San Franciscu, zamolili su nekog neznanca da ih snimi, isprepletenih ruku, sa žarko plavim nebom u pozadini. Te je večeri popio malo tinkture drijenka koju mu je dala madame, kako bi mu se vratio glas.

Za dan koncerta izabrao je Samhain, večer prije Svih svetih, noć smrti i preobražaja. Nebo je bilo crno, puno zvijezda, lišće kestena skvrčilo se nakon što se na grad iznenada spustio val hladnoće. Stajao je na mostiću u blizini Louvrea, okrenut prema mnoštvu. Svjetiljke u parku žmirkale su kao krijesnice. To je bio trenutak koji je kao četrnaestogodišnjak vidio u trostrukom ogledalu. Kada su svi utihnuli, zapjevao je pjesme koje je napisao u New Yorku, počevši i završivši s Lutam noću. Imao je svoje obožavatelje, ali većina prisutnih za njega nikada nije čula. Dok je pjevao, uranjao je u riječi sve dublje i dublje, sve dok mu glas nije postao rijeka u kojoj bi se rado bio utopio. 

Je li ljubav bila to?

Kada pokušavaš ići dalje, a već je sve gotovo.

Ideš, a rasipaš se kao pepeo, sav u prošlosti zaostao? 

Osjetio je kako se jedić koji je popio ranije te večeri širi njegovim tijelom. Tonuo je u njega dok mu je biljka usporavala srce i otežavala disanje. Vrijeme se usporavalo, mogao je vidjeti sve ono što prije nije primjećivao. Svjetlucanje svijeta. One koje je volio kako mu uzvraćaju ljubav. Nadarenost koju je imao. Godine koje je proživio. U tom je trenutku bio tako lijep. Oni koji su ga gledali uzdahnuli su i zaboravili gdje su. Svi su bili začarani i samo su stajali, nijemi. Iz trave su se pojavili bijeli moljci. Vrtjeli su se naokolo, stalno se dižući, a onda su nestali na nebu.

Vincent je bio zahvalan na tome što će moći ostaviti za sobom sve što je do tada bio. Srušio se, a kada ga nisu mogli oživjeti, liječnik koji je bio prijatelj madame Durant u 11.58 sati je potpisao smrtovnicu. Još nisu bili Svi sveti. Temperatura je pala. Počele su padati i kapi kiše, rasprskavajući se po pločnicima. Pozvali su privatnu hitnu pomoć. Već su bili pozvani i novinari, kako bi prisustvovali njegovoj smrti. Lišće se kovrčalo od hladnoće, činilo  se da nitko nije u stanju progovoriti. Sve se umirilo, osim sirene hitne pomoći, a kada je otišla, malo nakon ponoći kiša se pretvorila u led koji je udarao po tlu i smeđem lišću kestena.

Madame Durant uredila je sve oko ukopa, toliko brzo da je nitko nije stigao ništa pitati. Kada se Vincent srušio na pod, prebacila je preko njega jako staru vradžbinu nestajanja. L'homme invisible. Od tog trenutka nitko više nije mogao otkriti osobne podatke iz njegova života. Ipak, novine su bile pune priča s izvještajima o toj čudnoj smrti. Bilo je nagađanja, neki su bili uvjereni da  je sam  sebi  oduzeo  život,  drugi  da  je  tu   bilo   nečeg   sumnjivog.  Pred hotelom u kojem je boravio u Maraisu okupilo se nešto ljudi na bdijenju, neki su donosili cvijeće koje je stvorilo mirisnu blatnu gomilu, vosak s upaljenih svijeća cijedio se u odvode kanalizacije. Radiopostaje su puštale Lutam noću i mnogi koji Vincentu nisu znali ni ime, uhvatili su se kako pjevuše riječi njegove pjesme vraćajući se s posla.

Pogreb je obavljen na groblju Pere-Lachaise, koje je otvorio Napoleon, još 1804. godine. Avion s Franny i Jet kasnio je satima, zbog oluje u New Yorku. William je putovao s njima, u crnom odijelu, noseći samo kožni ruksak. Govorio je malo, bio tako odsutan da su se sestre pitale je li zahvaljujući svojoj vidovitosti već znao što ga čeka. Odlazak u Francusku na sprovod.

Taksijem su stigli do glavnog ulaza groblja, na Bulevaru Menilmontant. William je vozaču obećao platiti dvostruko ne bude li se obazirao na crvena svjetla.

“Moramo stići”, rekao je William. “Hoćemo”, uvjeravala ga je Jet.

Franny je samo buljila kroz prozor. Ona ga je trebala zaštititi i nije uspjela u tome. Njezini su se planovi izjalovili, izgubili su ga. Kada su stigli na groblje, brzo su zalutali medu anđelima i kipovima, a onda se pojavio mladić kojeg je Agnes Durant poslala da potraži izgubljene Amerikance i dovede ih do svježeg groba.

“Nije se lako ovdje snaći”, rekao je mladić vodeći ih pošljunčanim stazicama.

“Da”, složile su se sestre. Nikada nisu bile zbunjenije u životu. Zašto im se misli zamagljuju čim pokušaju misliti na brata?

“Ovo je mjesto vrlo staro, prepuno mrtvih”, objasnio im je njihov vodič, čija je odjeća bila onakva kakvu bi nosio Vincent, tamni kaput, američke crne levisice i čizme od jelenje kože.

Bilo je nezamislivo da Vincent u tim godinama dobije srčani udar, ali tako je pisalo u liječničkom izvještaju. Sestre nisu mogle ni zamisliti svijet u kojem njega više nema. Odlučile su se za bijele haljine koje je Jet kupila u trgovini rabljenom odjećom pokraj hotela Chelsea. Tog dana nisu željele odjenuti crninu. Franny je tek tada shvatila što je Jet izabrala.

“Ovo su vjenčanice!” šapnula je, neugodno iznenađena. “Htjela si bijele. Imali su samo ove”, ispričavala se Jet.

Iako je studeni bio hladan, iz poštovanja su skinule cipele. Ostali prisutni bili su Agnesini prijatelji, a ispostavilo se da su poznavali i njihovu majku. Ceremonija je bila prigodno kratka. Vincent nije volio previše emocija, osim ako se nije radilo o pravoj ljubavi, kada ništa nije previše. Agnes je zagrlila sestre, a Williama poljubila dva puta. “Zadovoljstvo je upoznati te”, srdačno mu je rekla. “Toliko sam slušala o tebi, a sada si ovdje.”

Svi su se zaputili prema obližnjem restoranu, na laganu večeru. Bio je malen, osvijetljen svijećama, iako je još bio dan, ukrašen zidnim trompe l’oleil23 tapetama i baršunastim jastucima za sjedenje.

“Susanna i ja često smo dolazile ovamo kada smo bile mlade”, rekla je Agnes Durant. “Često smo sjedile i u kafiću u Tuileriesu, gdje sam prvi put srela Vincenta. Susanna i ja bile smo toliko slične da su ljudi mislili da smo sestre.” 

23 Iluzionističko ili arhitekturno slikarstvo u kojem se ostvaruje privid trodimenzionalnosti.

“Pa, nas dvije nismo nimalo slične, a jesmo sestre”, rekla je Jet i uzela Franny za ruku. Činilo joj se kao da im je ta neznanka koja ih je znatiželjno gledala tamnim očima na neki način oduzela Vincenta.

“Samo sam htjela reći da se osjećam kao da smo u rodu”, rekla je madame Durant, pokušavajući smiriti očito narogušenu Jet.

“Hvala vam”, rekla je Franny. “Molim vas, shvatite da smo upravo izgubile svojeg najrođenijeg.”

“Naravno. Ne želim se nametati. Želim vam samo dobro.”

Franny to nije bilo lako progutati, ali pozornost joj je odvukla hrana koja je stigla za stol; predjelo se sastojalo od kamenica i raznih sireva. Vlasnik restorana imao je malog jazavčara, koji se smjestio na jednom od baršunastih jastuka.

Tek je tada Franny shvatila da William nije među njima. Pomislila je da je još na groblju, ne mogavši se odvojiti od svojeg voljenog. Kako su mogle biti tako grozne i zaboraviti ga kada mu je najteže?

“Odmah se vraćam”, rekla je Franny Jet i izjurila van, nadajući se da će znati pronaći put do groblja. Već je bilo kasno, počela se spuštati noć. Dok je jurila slabo osvijetljenim ulicama, osjećala je sve veću paniku u dnu grla. Napokon je pronašla ulaz za pješake, Porte du Respos, i požurila unutra.

Na puteljcima se hvatao led, dah joj je izlazio iz usta u obliku hladnih oblačića, a njezina bijela haljina bila je pretanka, slaba zaštita od hladnoće toga dana. Radnici su zatrpavali otvoreni grob. Franny se zaustavila. Srce joj je postalo preteško u grudima.

Vidjela je obris visokog muškarca.

“Williame!” viknula je, ali ako je to bio on, nije odgovorio.

Franny je jednom rukom zaklonila oči od posljednjih zraka sunca, narančasto joj je svjetlo smetalo. Lišće na stablima je šuštalo, s tla se podigao vrtlog prašine.

“Jesi li to ti?” viknula je Franny.

Nije bila sigurna vidi li sjenke jednog ili dva čovjeka. Onda je shvatila. Osjetila je blizinu svojeg brata, baš kao kad bi se igrali skrivača u podrumu, a majka ih nikada ne bi uspijevala pronaći. Nastavila je hodati stazom., ali narančasto ju je svjetlo zaslijepilo, pa se sudarila s nekom ženom koja je nosila cvijeće na grob, morala se ispričavati. Shvatila je da plače tek kada je progovorila.

Njezina je isprika primljena slijeganjem ramena, nakon čega je opet ostala sama. Zaustavila se, gledala kako se svjetlo gasi, a sjene izdužuju, te postala svjesna da ih više ne može stići, pa se zaputila istim putem natrag.

***