***

 

Jedne mirne noći ljudi su naišli na jelena kako leži na tlu u parku kod Trga Washington. Nitko nije znao odakle je stigao, iako se govorilo da u Bronxu ima jelena, pa se taj možda spustio niz rijeku. Bio je to albino jelen, koji navodno donosi nesreću. Sklupčao se uz drvenu klupu, a idućeg su ga jutra sva djeca iz okolice došla vidjeti. I dalje je bio tamo, spavao je u parku, pa su čak i nevjerna djeca povjerovala u bajke. Stajala su na betonskim stazicama, preneražena stvorenjem iz šume.

Bio je tako tih, nije djelovao nimalo uplašeno. Djeca su mu ostavljala sijeno i travu, nekolicina ih je donijela šećer i pokrivače.

Za mnoge, bilo je to vrijeme u kojem se svakodnevno događaju čuda. Ljeto prije Neil Armstrong i Buzz Aldrin postali su prvi ljudi koji su hodali Mjesecom, nakon što su sletjeli na More tišine s Apollom 11. Udaljenost između Zemlje te zvijezda i planeta kao da se smanjivala, pa možda cijeli svijet, ta plutajuća plava kugla, postane bolji nego što je ikada bio. Ali mir nije stizao; umjesto njega, u gradovima su se događali nemiri, pakleni poput paklenih vrućina. U parku su se skupljali rojevi pčela, bilo ih je toliko da je Franny počela nositi šal dok bi sjedila ispod Krvnikova brijesta. Donijela je jelenu zdjelu hladne vode, ali odbijao je piti. U očima mu je vidjela da je odustao.

Netko je te noći pogodio jelena strijelom, kao da je u Manhattanu otvorena sezona lova. Ljudi su bili bijesni i počeli se okupljati, a među prosvjednicima je bilo mnogo djece koja su pokušavala spasiti jelena. Gradonačelnik je uzeo stvar u svoje ruke i prikupio novac da se jelena pokopa u blizini Met Cloistersa.20

Danima nakon što je jelen ubijen, na betonskoj stazici na kojoj je ležao bilo je tragova njegove krvi. Pokraj tog mjesta djeca iz obližnje škole jednog su tmurnog popodneva posadila grm ruže. Tijekom noći je procvalo bezbroj bijelih cvjetova, sasvim izvan sezone. Bilo je to čudo, govorili su svi, a neki i mislili da je time sve riješeno, ali oni vidoviti i dalje su osjećali da se u parku sprema nešto loše. Franny je prestala odlaziti na Trg Washington. Umjesto toga, sjedila je u njihovu malom vrtu i smrzavala se, čekajući da se dogodi ono što su najavili jelen, preko noći procvjetale ruže i pčele koje su je slijedile do kuće i napravile košnicu pod krovom, ma što to bilo.

Nije se dogodilo ništa, sve do listopada. Jedne nedjelje popodne u kuću na Aveniji Greenwich 44 stiglo je pismo, u vrijeme kada pošta inače ne dolazi. Na njemu nije bilo marke ni povratne adrese, ali nakošeni rukopis i boja omotnice bili su lako prepoznatljivi. Bilo je naslovljeno samo na Franny.

“Baš imaš sreće”, suho je rekao Vincent. Navratio je na kavu, što je često činio kada bi William držao nastavu.

Franny je pogledala omotnicu koja je kroz otvor za poštu pala na pod. Nije ju željela uzeti, zapravo se sledila od straha. Na kraju je Jet podignula pismo. Pogledala je sestru, a Franny je kimnula glavom. “Ti ga otvori.”

Palčica je skočila Jet u krilo kada je sjela da bolje pogleda pismo. Mačka je spustila šapu na njega i začulo se zujanje pčele.

“Bolje ga iznesi van”, rekla je Jet Franny. “Ipak je na njemu tvoje ime.”

Franny je izašla na klimavi stražnji trijem. Grad je mirisao na mogućnosti i konzervu goveđeg gulaša. Franny je pismo otvorila tupim nožem, pa gledala kako se pčela diže prema oblačnom nebu. Kada su prethodni put vidjeli pčele, navijestile su smrt.

Poruka je bila kratka.

Dođi danas. 

20 Dio Muzeja Metropolitan posvećen umjetnosti, arhitekturi i vrtovima mediteranske Europe, smješten u parku Tryon.

Isabelle je rijetko išta zahtijevala, ali kada bi to činila, bilo ju je najbolje poslušati. Tako je mislila još Susanna Owens, a njezina se kći s time slagala. Franny je spakirala kovčeg i uhvatila autobus za Masschusetts za manje od jednog sata. Jet joj je pripremila sendvič od rajčice, zelenu jabuku i termosicu crnog čaja za sretan put, s narančinom korom, metvicom i ružmarinom. Vozeći se kroz bogati krajolik Nove Engleske, Franny se prisjećala onog ljeta kada su prvi put tuda prolazili, kada joj je Haylin svaki dan pisao. Pomislila je da je mogla dobiti ono što je željela; činilo joj se da cijeli svijet vidi odozgo, kao udaljenu plavu kuglu čiji jadi s njom nemaju ništa. Željela je biti ptica, ali sada je shvatila, gledajući kroz prozor Lewisa kako je slijedi, da su i ptice prikovane za zemlju svojim potrebama i željama.

Zrak je bio hladan, Franny je nosila majčin kratki proljetni kaput i visoke čizme s vezicama, uz traperice i košulju koje je Vincent odbacio. U trbuhu je imala neki užasan osjećaj. Kratke poruke nikada nisu dobra stvar. Značile su da nema lijeka za nešto što je krenulo krivo. Kada se nešto može popraviti, postoje stotine načina. Kada lijeka nema, ne pomažu ni riječi.

Franny je sve izgledalo nepromijenjeno dok je hodala Ulicom magnolija, jedino Rustleri više nisu živjeli u njoj. Kuća je iznova obojena, u vrtu su se igrale dvije njoj nepoznate djevojčice. Franny je zastala, znatiželjna.

“Što se dogodilo s obitelji koja je tu živjela prije vas»?“ pitala je. “Smrdjeli su”, rekla je jedna djevojčica.

“Morali smo kaditi kaduljom u svim sobama”, potvrdila je starija sestra. Mogla je imati deset godina. “Loša karma. Kadulju smo nabavili kod zle starice s kraja ulice.”

Isabelle.

“Zašto je zla?” pitala je Franny.

“Uvijek je u crnom i u nekim starim čizmama”, rekla je starija sestra. Djevojčice su se odjednom prestale igrati i bolje pogledale Franny. Njezin crni kaput, čizme, krvavo crvenu kosu podignutu na vrh glave. “Ah”, zamišljeno su izgovorile obje sestre.

Na vratima se pojavila njihova majka i sumnjičavo je pogledala. “Ručak”, pozvala je djevojčice i pljesnula rukama. Kada su utrčale u kuću, izašla je na trijem s rukama na bokovima, netremice gledajući Franny. “Mogu li vam kako pomoći?”

Franny je uočila mrlju na trijemu, pokrivenu sivom bojom. Grimiznu mrlju. Osjetila je kako joj se lice zacrvenjelo. Znala je što je to, nije slutilo na dobro. “Što se dogodilo s gospođom Rustler?”

“Vi ste joj u rodu?”

Ponekad je istina najbolji način da se sazna nova istina. “Ja sam Franny Owens. Mislim da ste od moje tete kupovali kadulju.” Susjeda je i dalje bila oprezna. “Pa što i ako jesam?”

“Ako jeste, drago mi je da vam je pomogla.” Žena se opustila i prišla nešto bliže. Više nije djelovala toliko zatvoreno, pa je Franny nastavila. “Gospođa Rustler imala je nešto s mojim bratom”, objasnila je. “Zato me zanima.”

“Pa, dobro je da nije bio u blizini kada se to dogodilo. Njezin muž. Onaj šutljivi tip. On ju je ubio. Mislim da je ona stalno švrljala naokolo. Dobili smo kuću jeftino, zbog zločina, ali morala sam više puta odlaziti vašoj teti da se riješim aure ovog mjesta. U podrumu još smrdi na zapaljenu gumu.”

“Probajte s vrećicama lavande. Stavite ih u sve sobe, a jednu zapalite ispod trijema.”

“Iskreno, dobro je što ste došli”, rekla je susjeda. “Vaša teta već tjednima nije zapalila svjetlo na trijemu. Ljudi u gradu već su zabrinuti za nju, ali svi znamo koliko ona voli biti sama.”

Franny je zahvalila susjedi i nastavila dalje. Listopad je tako nezgodan mjesec. Danas, na primjer, hladno je kao zimi iako je sunčano. Prognoza za sutra najavljuje temperature iznad petnaest stupnjeva. Lozice koje se uvijaju oko stare kuće još su bile zelene, ali na njima nije bilo lišća, samo trnja. Kada je Franny otvorila ulazna vrata, primijetila je da vrt nije spremljen za zimu, kao obično u to doba godine. Gredice nisu bile pograbljane, a nježnije biljke prenesene u staklenik, gdje im je malo sunca dovoljno da prezime. Nova je susjeda bila u pravu: svjetlo na trijemu, koje je više od tri stotine godina gorjelo kao poziv svima kojima treba lijek, sada je bilo ugašeno. Moljci uhvaćeni u njemu bespomoćno su lepršali.

Vrata nisu bila zaključana i Franny ih je širom otvorila. Unutra je bilo hladnije nego vani. Znak da dolazi smrt. Franny nije skinula kaput. Hodala je kućom stisnuta grla, slušajući odjek svojih peta po drvenom podu. U sudoperu je bilo neopranog posuđa, namještaj je prekrivala prašina. Isabelle je uvijek bila bolesno uredna. Sada je kamin bio pun pepela. Po njezinu su krevetu bile razbacane enciklopedije biljaka. Među njima i knjiga pjesama koju joj je Jet jednom poklonila za Božić. Sabrane pjesme Emily Dickinson.

Franny je vidjela da su stražnja vrata otvorena. Na pragu je stajala nekakva buba. Šareni drvotočac dobio je ime po tome što se probija kroz drvo; kada doziva mužjake, čuje se iz greda, kao sada, odnekud ispod stropa. Franny nije mogla učiniti ništa protiv njih dok su visoko, ali tog jednog je zgazila i sravnila sa zemljom pa produžila u vrt. Jorgovani su bili goli, ali mogla se zakleti da im osjeća miris. Dok ima jorgovana, jednom joj je rekla teta kada su šetale vrtom, bit će i sreće. Bodljikava biljka u stražnjem dvorištu Avenije Greenwich 44 bila je jedan od razloga zbog kojih je odlučila da im ta kuća odgovara.

Krenula je prema stakleniku, misleći na noć u kojoj je naučila praviti crni sapun i istodobno shvatila tko je. Vrata su bila odškrinuta, pa je zavirila unutra. Tamo, u pletenoj fotelji, bila je teta Isabelle.

“Dobila si moju poruku”, rekla je sasvim hrapavim glasom Isabelle kada joj je Franny prišla. Koža joj je bila žućkasta i očito se smrzavala jer na sebi je imala džemper, kaput i šal. Pa ipak je drhtala. “Neću okolišati. Rak gušterače. Ne može se pobjeći baš svakom zlu na ovom svijetu.”

Franny je potonula u pleteni kauč i uzela tetinu ruku u svoju. Preplavili su je osjećaji, pretvarajući se u paniku. “Ne postoji lijek?”

“Još ne.” Isabelle je bila nadasve iskrena, zbog čega joj se Franny divila. Radilo se o važnom pravilu. Prirodu se može mijenjati, ali ne i kontrolirati. “Ne za mene”, rekla je Isabelle. “Ali ti, draga, ti sebe možeš izliječiti. Svakako sam htjela o tome s tobom što prije razgovarati.”

Franny se nježno osmjehnula. Bilo je to toliko nalik njezinoj teti, da se brine za nju i dok umire. “Ja nisam bolesna.”

“Bit ćeš”, rekla je Isabelle. “Ako ne zavoliš nekog.”

Franny se nagnula naprijed i naslonila glavu na tetina koljena. “Znaš da ne mogu. To u našoj obitelji nije moguće.”

“Maria Owens imala je razlog za ono što je napravila. Bila je mlada i mislila je da će nas, proklinjući sve koji se u nas zaljube, zaštititi. Ali to što je ona imala s onim užasnim čovjekom nije bila ljubav. Nije shvatila da kad nekoga stvarno voliš i on voli tebe, ne može se uništiti samo jedno. Nije to prokletstvo, mala moja, nego život. Svi ćemo mi umrijeti i pretvoriti se u prah, ali ono što ostaje je onaj kojeg volimo.”

“Ja se možda plašim ljubavi”, priznala je Franny. “Previše je moćna.” “Ti?” narugala joj se Isabelle. “Ti koja si izabrala hrabrost? Jača si nego što misliš. Zato tebi ostavljam ono najvažnije. Knjigu.”

Franny je podignula glavu, dirnuta tetinom velikodušnošću. Oči su joj bile pune suza. “Možemo li promijeniti to što ti se događa? Jednom si rekla da se sve razbijeno, baš kao što se moglo razbiti, može opet sastaviti?”

Isabelle je odmahnula glavom. “Sve osim ovoga. Smrt ima zasebnu kružnicu.”

“Koliko ti je ostalo?” pitala je tetu. “Deset dana.”

Tu i tada započele su poslove za koje će im trebati deset dana da ih dovrše. Zaštitile su namještaj od danjeg svjetla i prašine prekrivši ga bijelim plahtama. U vrtu su napravile sapun, i to najbolji koji je ikada načinjen. Dovoljno ga je koristiti jednom tjedno da bi se izgledalo godinama mlađe. Umotale su portret Marije Owens u smeđi papir i vezale ga konopčićem, stavile lovorovo lišće i klinčiće u ladice da rastjeraju moljce. Nazvale su Charlieja Merrilla, kojem se moglo vjerovati da neće pričati naokolo, i rekle mu da se pobrine za potkrovlje i oslobodi kuću kukaca. Prije negoli je otišao, zamolile su ga da načini jednostavan kovčeg od borovine, ali brzo. Stajao je i treptao, u grlu ga je gušilo, nije znao što bi rekao gospođici Owens.

“Ne mogu ja to”, zbunjeno je izgovorio.

“Naravno da možeš. I bit ću ti zahvalna, baš kao što sam ti zahvalna na svemu što si za mene napravio ovih godina”, rekla mu je Isabelle.

Dala mu je ček na deset tisuća dolara, jer pedeset mu je godina plaćala manje nego što je zasluživao, a kada se pobunio, jednostavno ga nije htjela slušati.

“Imamo previše posla da bismo se svađali”, rekla je i s Franny krenula u grad, gdje su naručile sladoled s preljevom od bijelog sljeza.

“Udebljat ćemo se od ovoga”, rekla je teta Isabelle. Ruka joj se tresla svaki put kada bi podignula žličicu.

“Ali baš nas briga”, odgovorila je Franny, iako je primijetila koliko malene zalogaje uzima Isabelle, ne stižući pojesti sladoled prije nego što bi se rastopio.

Posvršavale su kućne poslove, uredile i vrt, a osmog dana, kada je teta Isabelle već jedva hodala, pozvale su Charlieja da ih odveze u odvjetnički ured u Bostonu, koji je oduvijek zastupao Owensove. Izvađena je oporuka. Napisana je nakon onog ljeta koje je Franny provela kod tete. Isabelle joj je rekla da je još tada znala. Franny će je naslijediti.

Uveli su ih u poseban ured, gdje su sjele u kožne fotelje okrenute prema odvjetniku, Jonasu Hardyju, mladiću tužnih i zamišljenih očiju. Njegov otac, djed i pradjed, svi su radili za Owensove. Sramežljivo se obratio Franny. “Vi ste skrbnica svom bratu i sestri po pitanju kuće, koju dijelite na jednake dijelove. Međutim, ostalo ide izravno vama. To uključuje sve stvari: namještaj, posuđe, srebrninu. Za uzdržavanje kuće postoji poseban fond, tako da se oko toga ili poreza nikada nećete trebati brinuti. Ali jasno vam je da se kuća nikada ne smije prodati.”

“Naravno da joj je jasno”, rekla je Isabelle. “Nije ona blesava.” Franny je potpisala potrebne papire, pa su dobile čaj i kolačiće. “Kada sam je prvi put upoznao, vaša mi je teta dala ovaj čaj”, rekao je Jonas Hardy. “Svake godine šalje nam novu količinu u ured.” Podigao je svoju šalicu. “Hvala vam, gospođice Owens!” Franny je popila gutljaj. Hrabrost.

Nakon što je sve potpisano i čaj ispijen do zadnje kapi, rukovali su se, pa su se Franny i teta vratile u auto u kojem ih je čekao Charlie. Vozili su se neravnim ulicama Bostona, kojima su u vrijeme kada je Maria Owens osnovala fond za svoju kćer i unuku, i sve njihove kćeri koje će stići poslije, prolazile krave. Teta Isabelle je zabacila glavu i zadrijemala. Probudila se kada su naletjeli na neku rupu, vidno zbunjena. “Jesmo li u New Yorku?”

“Nismo. Idemo kući”, uvjeravala ju je Franny.

Kada su stigle u Ulicu magnolija, Franny je unijela tetu u kuću i stavila je u krevet. Pomogla je Isabelle da se razodjene i nježno joj preko glave navukla spavaćicu. Teta je i dalje drhtala, pa je Franny našla neke vunene čarape i pleteni šal. Donijela je lavor tople vode i mekom krpom oprala teti lice i ruke crnim sapunom. Ujutro je nazvala Jet i Vincenta i rekla im da dođu. Unajmili su auto i stigli istog popodneva, devetog dana, jureći autocestom stotinu i pedeset kilometara na sat, plašeći se da će zakasniti. Uletjeli su u kuću i, ne skidajući odjeću, sjeli u podnožje Isabellina kreveta. Svi su šutjeli, ne shvaćajući što osjećaju. Sve troje bili su napola uvjereni da će teta Isabelle živjeti vječno. Ono što se događalo izgledalo im je nemoguće. Stvari završavaju, a onda opet počinju, samo što će sada morati počinjati bez Isabelle.

U sobu je uletio vrabac i lepršao po njoj. Franny je iz ormara za posteljinu uzela ljestve, popela se na njih i ispružila ruku. “Ne dolazi ovamo prvog dana ljeta”, rekla je ptici. “Neće te imati tko spasiti.”

 

***