ŠESTI DIO

 

Lijek

Trideset godina nakon Vincentova nestanka njegove su unuke imale tri i četiri godine i živjele s majkom i ocem u kući u kalifornijskom gradu Forestville, okruženom tako starim i visokim drvećem da je bilo nemoguće vidjeti nebo. Regina Owens izrasla je u krasnu ženu dugačke crne kose i sivih maglovitih očiju. Imala je dobar glas i često pjevala, toliko ljupko da su joj ptice prilazile dok bi vješala rublje na uže za sušenje. Znala se zabavljati. Nije vjerovala u mrzovolju i dosadu, znala je i kako natjerati metlu da radi sama kada je trebalo očistiti kuću. Njezine kćerke Sally i Gillian rođene su u razmaku od trinaest mjeseci, ali razlikovale su se kao dan i noć, što ih nije spriječilo da budu najbolje prijateljice. Druge djece ionako nije ni bilo u blizini.

Njihov je svijet bio prekriven mahovinom i zelen, u njemu je često pljuštala kiša. Otac Daniel bio je ribar i vodič po rijeci Russian; majka je bila slikarica koja je slikala drveće, nimalo iznenađujuće s obzirom na mjesto na kojem su živjeli. Djevojčice su se rado penjale po stablima oko kuće, na čijim bi granama često za svoje plišane igračke priređivale čajanke, pretvarajući ih u stolove i naslonjače. Kada bi se potrudile, mogle su niotkuda dozvati vjetar i zanjihati krošnje, a onda bi se smijale i čvrsto držale, spašavajući život. Sally bi samo otvorila šake i dolazile bi joj ptice, a Gillian se bez imalo straha penjala na najviše grane i visjela s njih, puštajući vjetru da je njiše.

Baka April, njima najdraža osoba na cijelom svijetu, nedavno je iznenada i neočekivano preminula od ugriza smrtonosnog smeđeg pauka koji se sakrio u grozdu banana kupljenih na tržnici. Nakon toga prestale su jesti voće. Prestale su se penjati na drveće i smijati se. Bile su u žalosti, a još i više njihova majka, koja je pala u krevet. Uopće nije bilo nalik Regini da bude tužna, ali sada je plakala prostirući rublje na sušilo i ptice su bježale od nje. Rođendan je provela pod pokrivačem, a onda je, kao i uvijek toga dana, stigla kutija iz Laduree Royalea u Parizu, a djevojčice su već znale da su u njoj slasni kolačići. Sjećale su se onih blijedih narančastih s marelicom, zelenih s pistacijama, kao i onih čokoladnih, naravno, i najboljih, ružičastih, s okusom ruža. Regina se razvedrila, kao i uvijek kada bi nešto stiglo iz Pariza. Ponekad je to bila samo razglednica bez riječi, samo s nacrtanim srcem. Jednom je stigla prelijepa kutija s pastelama.

Jele su kolačiće uz mirisni čaj, od kojeg bi se uvijek osjećale posebno hrabro. “Uvijek birajte hrabrost”, govorila je djevojčicama Regina. Nije bila zabrinuta za Gillian, koja je voljela hodati po užetu rastegnutom između stabala, ali oprezna Sally bila je druga priča. “Ne suzdržavaj se”, šaptala bi Regina starijoj kćeri dok bi je uspavljivala. “Živi život.”

Regina se zaljubila u oca djevojčica dok su oboje studirali na sveučilištu Berkeley. Napustili su studij kako bi živjeli u prirodi i prvu su godinu proveli u kolibi, spavajući zajedno u istoj vreći za spavanje, ludi jedno za drugim. Još su bili toliko zaljubljeni da nijednu noć nisu proveli odvojeno. Žaliti za bilo čime, nije im bilo u prirodi. Tako da je na kraju otac djevojčica rekao njihovoj majci kako je krajnje vrijeme da odu na izlet. Iznenadio ju je planovima za drugi medeni mjesec.

Regina, moja lijepa kraljice, rekao je, proslavimo naše živote.

Poljubio ju je u usta i nasmijao je, nakon čega je postala nešto više nalik onoj staroj sebi, koja se znala zabavljati, a kada bi padala kiša, izvodila bi kćeri van da plešu. Spakirali su se i obećali da će se vratiti s darovima i čokoladama. Djevojčice su im mahale s prozora, gledajući kako njihovi roditelji plešu po travi, nakon čega su i oni njima mahnuli i krenuli na put.

Ali dogodilo se nešto loše. Odmah im je bilo jasno. Djevojčice je usred noći probudila djevojka koja je pazila na njih, tinejdžerica tako histerična da sestre nisu shvaćale ništa od onoga što im je govorila. Samo su se zagrlile i pokušavale pronaći neki smisao u bujici riječi. Spomenula je šerifov telefonski poziv, zatim govorila o vatri i vodi, za koje su njih dvije znale da se nikada ne smiju miješati. Nazvala ih je nesretnim jadnicama i pitala se što će sada biti s njima. Kada je stigla do njihove budućnosti, djevojka je bila toliko očajna da je počela nekontrolirano plakati.

Vani je pljuštalo, kiša je lijevala kao iz kabla i bockala poput osica. Nitko ne bi mogao plesati po takvom vremenu. Krošnje su se tresle, iako ih na to nisu natjerale djevojčice. Lišće je padalo nalik crnom pokrivaču. Nestalo je ptica koje su se uvijek okupljale na Sallynu prozoru. Djevojčice su čekale da djevojka dođe do daha i prestane plakati. Nikada nisu bile budne usred noći, ali znale su prepoznati nesreću kada se pojavila. Kucala je na vrata, isprva tiho, a onda je počela lupati, zahtijevala ući unutra.

Gillian, koja je bila odvažna i obično neustrašiva, sada je grlila plišanog medvjedića i stajala u kutu, osjećajući kako joj se užas penje uz leđa. Sally, mrka i ozbiljna, sjedila je na krevetu i držala djevojku za ruku ne bi li je umirila. Bio je to trenutak kakvog se Sally užasavala, u kojem će se njihovi lijepi životi okrenuti naglavce. Baka joj je u povjerenju rekla kako se to dogodi svakome, prije ili kasnije. Sally je uvijek mislila da će se njima dogoditi kasnije, ali ispostavilo se da se upravo događa.

Njihovi su roditelji krenuli kanuom niz rijeku Russian, natovareni očevom opremom za pecanje, majčinim platnima, bojama i pastelama koje je dobila iz Francuske. Kada je počela kiša, naglo i bez upozorenja, kanu se prevrnuo. Daniel je zamalo potonuo pod naletom vode, ali uspio se uhvatiti za trup čamca. Njihova majka nije mogla potonuti i plutala je pokraj njega, ohrabrujući ga i ne dopuštajući mu da se prepusti sudbini. Kada su napokon stigli na obalu, bili su zahvalni sreći. Našli su mali motel i smjestili se u njemu, očekujući kraj oluje, ali zaspali su i nisu primijetili da se ona pojačala. Kada je grom pogodio zgradu, bili su zagrljeni u krevetu, u dubokom snu, gluhi i slijepi na prokletstva ovog svijeta, i ostali su isprepleteni kada je počeo požar, a dim ušao u njihovu sobu.

Djevojka koja ih je čuvala rekla je djevojčicama da će uskoro stići netko iz šerifova ureda. Kako nemaju rodbine, sestre će dobiti skrbnike. “Naći će vam neko mjesto za život. Možda nećete biti zajedno, ali nećete ostati same.”

“Ali gdje će biti mamica i tatica?” pitala je Gillian. Glas joj je drhtao, a oči su joj bile ispunjene suzama. “Kada će se oni vratiti kući?” nastavila je Gillian.

Sallyne su oči bile izrazito tamnosive, kao i njezino raspoloženje. “Zar ne shvaćaš?” pitala je sestru. “Neće se vratiti.”

“To je nemoguće”, rekla je Gillian. “Moramo imati roditelje.” Sally se okrenula djevojci. Ona je bila ta koja je uvijek uzimala stvari u svoje ruke, a u tom joj je trenutku bilo jasno da je sada krajnje vrijeme za to. “Možeš li nazvati jedan broj?”

Djevojka je stavila vlažnu maramicu na otečene oči i rekla: “Možda kasnije. Sada sam previše uznemirena.”

Sally je ustala, uzela Gillian za ruku i povela je prema dnevnom boravku. “Nitko nas neće razdvojiti.” Prišla je telefonu i otvorila majčinu bilježnicu. Brzo ju je listala. Na sreću, znala je čitati. Sjećala se golemog buketa divljeg cvijeća koji je iz Massachusettsa stigao na bakin sprovod. Na papiriću uz njega pisalo je: Bridget i Franny Owens, s ljubavlju. Što je značilo da imaju rodbinu.

“Što tražiš?” željela je znati Gillian.

Djevojčice su bile u pidžamama, bosonoge. Obje su osjećale drhtavicu. “Baka je rekla da, ako se išta dogodi, treba zvati rodbinu.”

“Imamo rodbinu?”

Sally je donijela telefon djevojci koja je još bila na kauču i natjerala je da okrene broj.

“Spakiraj nas”, šapnula je Sally Gillian dok je uzimala slušalicu. “Uzmi naše najbolje haljine. One koje nam je baka kupila.”

“Što ćemo sa stvarima iz sobe?”

Sally je odmahnula glavom. Ubuduće neće imati mnogo prtljage. “Možeš ponijeti Arthura i Pip.” Gillianina plišanog medvjedića i miša igračku. “A ja ću uzeti Maxine.” Sally je imala plišanog psa.

Sally je čekala da se netko javi. Slušalicu je podignula neka zla starica. “Znate li vi koliko je sati”, ljutito se oglasila.

“Ne znam gledati na sat”, priznala je Sally. “Tko je to?”

“Sally Owens. A tko je tamo?”

“Frances Owens”, rekla je starica iznenađeno.

“Vi ste poslali cvijeće. Baka je rekla da nazovem rodbinu ako se nešto dogodi.”

Uslijedila je stanka. “Nešto se dogodilo?”

Patrolni policijski automobil ulazio je u dvorište. Prednja svjetla bila su tako jaka da je Sally zaklonila oči. Kada su se ugasila, Sally je zatreptala. Morat će reći onima iz pogrebnog poduzeća da roditelji trebaju biti odjeveni u crninu i bosi. Tako je pokopana njihova baka. Ona i Gillian imat će na sebi najbolje haljine, a iz poštovanja će također biti bose.

“Hvala bogu”, čula je Sally djevojku kako govori kada su policajci pokucali na vrata.

Sally je čvrsto držala slušalicu telefona. “Dolazimo živjeti k vama”, rekla je zloj starici. Tako će ona i Gillian barem ostati zajedno. Gilly se vratila iz sobe noseći njihove svečane haljinice. Njezina je bila ljubičasta, Sallyna ružičasta, obrubljena čipkom. “Bravo”, rekla je Sally. “To su one prave.”

“Što si rekla?” čuo se uznemireni glas iz slušalice. “Što se dogodilo?”

Policajci su ukočeno prišli djevojčicama. Skinuli su kape i jedan je kleknuo kako bi se spustio u razinu njihovih očiju. “Mislim da bi trebala spustiti slušalicu, drago dijete”, rekao je.

“Ali ne”, odgovorila je Sally. Pružila mu je slušalicu. “Ovo je moja teta.

Dogovorit će sve što je potrebno da odemo živjeti kod nje.”

 

***

 

Prvi su put letjele avionom i bilo je užasno. Na sredini puta uletjeli su u oluju, munje su parale nebo i prestravile obje djevojčice. “Grom nikada ne udara dva puta na isto mjesto”, odlučno je rekla Sally, hrabreći sebe i sestru. Ipak, Gillian je dvaput povraćala u papirnatu vrećicu koju je Sally predala stjuardesi. Na sebi su imale tanke svečane haljinice, pod noge su gurnule kožne kovčežiće. Sally je ponijela praktične stvari, četkice za zube i zubnu pastu, fotografije roditelja, češalj, pidžame i papuče. Gillian je natrpala sve svoje haljinice, toliko njih da je jedva zatvorila kovčeg.

“Zar vas dvije nemate nikakve toplije odjeće?” pitala ih je stjuardesa kada su napokon počeli slijetati. “Mislim, stižemo u Boston. Može biti i snijega.”

Nijedna od njih nikada nije vidjela snijeg. Kad su kroz prozor ugledale velike bijele pahulje, na trenutak su osjetile uzbuđenje.

“O, Arthure”, rekla je Gillian svojem medvjediću. “Mislim da će ti se svidjeti ovdje.”

Sally je samo sjedila i brinula se. U Bostonu je bilo mračno, kovitlao se snijeg, njihovi se roditelji neće vratiti, a ona starica s kojom je razgovarala sigurno je zla.

Stjuardesa ih je izvela iz aviona i otpratila kroz terminal. Još nisu niti izišle iz zgrade, a već je bilo hladno. Na prozorima se hvatao led. Ljudi su glasno govorili grubim glasovima. Netko je rekao kako je te večeri vrijeme baš gadno. Sestre su se držale za ruke. Nije im se svidjelo ono što su čule.

“Zapravo, nisam sigurna da će se Arthuru ovdje svidjeti”, šapnula je Gillian neveselim glasom.

“Naravno da hoće. Što misliš, odakle su medvjedi?” pažljivo je rekla Sally.

I ona sama je drhtala. “Oni vole hladnu klimu.”

“I u Kaliforniji ima medvjeda”, pobunila se Gillian. “Tata nam je pričao da je sreo jednog.”

“Mislim da su vam ono tete”, rekla je stjuardesa i pokazala rukom.

Sestre su se brzo okrenule pogledati. Dvije žene u crnim kaputima, jedna vrlo visoka, druga niža, snježnobijele kose. Obje su oko ruke vezale crvene balone da ih djevojčice lakše primijete. Ona niža imala je crni štap sa izrezbarenom glavom gavrana na vrhu. Mahnula je i uzviknula njihova imena. Sally i Gillian stale su kao ukopane. Te im žene sasvim sigurno ne mogu biti u rodu.

“Ne sviđaju mi se”, rekla je Gillian.

“Uopće ih ne poznaješ”, razumno ju je upozorila Sally.

“Ne želim ići kod njih.” Gillianin je glas zvučao kao da će zaplakati. “Stare su.”

“Baka je bila stara.”

“Nije. Bila je lijepa. Zato se zvala April.” “Malene, idemo”, požurivala ih je stjuardesa.

Stigle su do izlaznih vrata. Više nisu mogle natrag. Ono što ih čeka nalazilo se s druge strane tih vrata. Mogu pobjeći, ali kamo? Policija bi ih vratila u Kaliforniju i razdvojila, dali bi ih ljudima koje ne bi bilo briga plaši li se Gillian mraka i želi li Sally svaki dan za doručak isto, zobenu kašu sa žličicom meda.

Djevojčice su se pogledale i onda prišle tetama.

“Stigle ste!” veselo je uzviknula ona koja se predstavila kao teta Jet. “Baš ste različite! Mislim da ću vas zvati Dan i Noć. Kasnite, ali kada se kasno krene, na kraju se stigne u pravo vrijeme.”

Tete su mirisale na lavandu i sumpor. Imale su čizme i rukavice i pletene šalove, a sa sobom su donijele i jakne za djevojčice, od vune koja ih je grebla. Kada su ih stavile na sebe učinilo im se da im se po rukama i leđima penju pauci, a djevojčice nisu voljele niti pomišljati na pauke.

“Što sam ti rekla?” obratila se visoka onoj ljubaznoj. “U Kaliforniji se odijevaju kao budale.”

“Mi nismo budale”, uvrijeđeno je rekla Sally.

Visoka teta očito je bila zla. Hladno je odmjerila Sally. “Ti si ona problematična, je li tako?” pitala je.

“Nije ona, nimalo!” javila se zaštitnički Gillian.

“Onda si to ti, dakle”, obratila se teta Frances mlađoj sestri.

“Pa što ako jesam”, odgovorila je Gillian, stavivši ruke na bokove. “Onda ćeš sama sebi praviti probleme, što mi neće biti drago gledati.” Gillianine su se oči raširile. Malo je nedostajalo da zaplače.

“Pa, vi ste vjerojatno slijepi, ionako to ne biste vidjeli!” priskočila je sestri u pomoć Sally.

“Nisam ja ni slijepa ni gluha, ali ako imate imalo soli u glavi, slušat ćete što vam govorim”, rekla je Franny. “Uvijek ću pokušati napraviti ono što je najbolje za vas.”

“Trebamo krenuti”, javila se Jet, kojoj je bilo dosta svađe. “Pada snijeg.”

Pahulje snijega padale su po njima dok su hodale prema slupanom Fordu karavanu. Teta Frances izvadila je ključeve i probila balon koji joj je bio vezan za ruku. Prasak je natjerao Gilly da rukama prekrije uši.

“Daj, Franny”, rekla je Jet. “Baš moraš?”

“Pa, ne bi stao u auto.” Franny je probušila i Jetin balon, a onda osjetila grižnju savjesti zbog svojih očito preplašenih nećakinja pa zavukla ruke u džepove i izvukla crveni sladić i gumene bombone kako bi djevojke imale što cuclati za vrijeme dugog puta od aerodroma do kuće. “Valjda djeca to vole”, rekla je. “Meni su se uvijek više sviđale kriške limuna.”

Vozile su se cijelu noć, a kada su stigle u Glavnu ulicu, rudila je zora. Dočekale su ih hrpe snijega koji se sporo topio. Na mnogim su kućama čučali gavranovi, a u Glavnoj ulici skoro da i nije bilo dućana. Drogerija, pekarnica, jedna trgovina namirnica. Kada bi prošli pokraj njih, ulična bi svjetla zatreptala pa se gasila.

Odjednom, stigle su na cilj. Na stražnjim sjedalima karavana djevojčice su se još držale za ruke. Kada su izišle iz auta, snijeg im je u trenutku promočio cipele.

“Naravno”, rekla je Franny. “Nemaju čizme. U Kaliforniji ljudi vjerojatno ne vjeruju u njih.”

Krenule su puteljkom prema kući Owensovih. Vrapci su svili gnijezda među isprepletenim granama glicinije. Sally je ispružila ruku i jedan od njih dolepršao je do nje, smjestivši se na sredinu njezina dlana. “Zdravo”, rekla mu je, utješena toplinom i bistrim pogledom ptice.

“Baš neobično”, rekla je Jet i značajno pogledala Franny. Još jedna Owensica kojoj ptice dolaze same.

“To se stalno događa”, ponosno je rekla Gillian. “Ne mora niti zafućkati.” “Stvarno?” rekla je Franny. “Onda je ona stvarno vrlo nadarena djevojčica.”

Lozica je bila tako gusta da su djevojčice jedva mogle vidjeti vrata. Vrt je bio pripremljen za zimu i neki su grmovi bili omotani jutom, pa su izgledali kao čudovišta. Glicinija se uvijala oko stupova trijema, nalik prstima goblina. Sama kuća bila je visoka i nakošena, imala je zelene prozore i ogradu koja je vijugala oko vrta poput zmije. Gillian nije voljela zmije, kao ni biljke penjačice i grmlje nalik čudovištima, ali teta Jet  ju  je  uzela  za  ruku  i  rekla: “Pripremila sam ti nešto posebno za doručak.”

“Kolačiće? Naša ih je majka najviše voljela. Uvijek je iz Pariza dobivala kutiju, za svaki rođendan.”

Jet i Franny su se pogledale.

“Stvarno?” rekla je Jet. “Pa, ovaj se put radi o čokoladnoj torti. Najboljoj koju si ikad probala. A ako si žedna, imamo sokova.”

Popele su se uz trijem kao da se godinama poznaju.

I tako su Sally i teta Frances ostale same ispred kuće. “Živiš li ovdje samo ti?” pitala je Sally.

“Naravno da ne. Tvoja teta Jet živi sa mnom.” “Nemaš muža?”

“Imala sam. Nekad.”

Sally je gledala tetu. “Žao mi je”, rekla je.

I Franny je gledala nju, pomalo potresena spominjanjem Haylina. Hay bi se toliko bolje snašao s djecom. Da su ikada imali svoju, već je mogla biti baka. Bila bi drukčija, mekša, ne bi tako lako plašila mališane.

“I meni je žao, zbog onoga što se dogodilo tvojim roditeljima”, uspjela je reći Franny. “Upoznala sam tvoju majku kada je bila sasvim mala. Još imam jednu sliku koju je nacrtala dok nam je bila u posjetu. Visi odmah tu blizu, u dnevnom boravku.”

Sally je gledala tetu Frances i čekala što će još reći.

“Bila sam prijateljica tvoje bake, znaš. I tvog djeda. On mi nedostaje svaki dan”, rekla je Franny prije nego što je stigla bolje promisliti.

“Nemamo mi djeda”, rekla je Sally, usprkos tome što se sama sebi zaklela da neće otkriti ništa o njima.

“Imale ste, ali on je otišao i sada sretno živi u Francuskoj.”

Franny je bolje pogledala djevojčicu. “Ti si mu nalik. Na tvoju sreću. “Da je to istina, on bi imao ime.”

Sally je bila tvrdoglava i nije se plašila odgovoriti. Podignula je bradu, kao da je spremna na to da joj Franny kaže nešto užasno. Odjednom, Franny je osjetila nešto što nije osjetila nikada prije. Osjetila je tuđu bol zbog gubitka drage osobe.

“Ima on ime”, rekla je Franny. Sada je zvučala drukčije. Tužnije. Bez imalo zla u glasu. “Vincent.”

“Sviđa mi se to ime”, rekla je Sally.

“Kako ti se ne bi sviđalo?” rekla je Franny. “Krasno je to ime.”

“Ako on živi sretno, ti ne bi trebala zvučati toliko tužno”, rekla je Sally svojoj teti.

“Potpuno si u pravu.”

“Je li on taj koji šalje kolačiće?” pitala je Sally. “Koje prave u Parizu, od ruža?”

Franny je pogledala u bistre sive Sallyne oči. Bilo je to iskreno i nevino pitanje. Osjetila je veliko olakšanje, ali i tugu zbog svih izgubljenih godina. “Da. Sigurna sam da je to on.”

“Hoće li se ikada vratiti?”

Franny je odmahnula glavom. “Malo je vjerojatno.”

Sally je kratko razmišljala, a onda je uzela tetu za ruku. “Nešto želiš?” iznenađeno je pitala Franny.

“Vincent. Što će se dogoditi kada pošalje kolačiće u Kaliforniju? Zabrinut će se za nas.”

“Kada mu ih vrate u Pariz, on će shvatiti da sada živite kod nas, ne brini se.”

Tu, na trijemu na kojem se svjetlo nikada ne gasi, Sally je osjetila tugu svoje tete. Franny je spustila pogled kako joj djevojčica ne bi vidjela suze u njima. Ona je smatrala da se djeca bolje ponašaju ako im se ulije nešto straha i poštovanja. Ali nije se tu nikada radilo o pravilima. Važno je da shvate tko su. U kuhinji ih je čekao doručak, pijana čokoladna torta. Neka djevojčice odmah shvate da ta kuća nije nalik drugima. Nitko se neće brinuti zbog toga hoće li predugo biti budne noću, koliko će knjiga pročitati za kišnih popodneva, niti hoće li skakati s najviše stijene u Jezero pijavica. Ipak, neke će stvari trebati naučiti. Mlijeko se ne pije nakon grmljavinske oluje jer sigurno se ukiselilo. Pred kuću uvijek treba bacati sjemenke za ptice nakon što padne prvi snijeg. Kosa se pere ružmarinom. Kada se ne može zaspati, pomaže čaj od lavande. Jedini lijek za ljubav je voljeti još više. 

 

ZAHVALE 

Duboku zahvalnost dugujem svojoj urednici, Marysue Rucci. Hvala i Jonathanu Karpu i Carolyn Reidy.

Hvala i opet hvala svima vama: Zacku Knollu, Dani Trocker, Anne Pearce, Elizabeth Breeden, Wendy Sheanin, Miji Crowley-Hald, Susan Brown, Carly Loman, Lauren Peters-Collaer i Jackie Seow.

Zahvalna sam i Suzanne Baboneau iz S&S-a u Velikoj Britaniji.

Amanda Urban i Ron Bernstein vjerovali su u ovu knjigu, na tome im velika hvala.

Mnoge zahvale zaslužuju Kate Painter i Pamela Painter, zbog pomoći pri usuglašavanju činjenica i mašte. Zahvalna sam Madison Wolters, koja mi je uvijek bila od pomoći u svemu.

Na njegovu znanju povijesti, zahvaljujem Alexanderu Bloomu. Sue Standing, hvala ti.

Moji su prvi čitatelji bili Gary Johnson, Kyle Van Leer i Deborah Thompson i na tome sam im zahvalna.

Hvala svima koji su ikad prekoračili prag kuće broj 44 na Aveniji Greenwich, posebno Elaine Markson, koja je snove pretvorila u stvarnost. 

 

O AUTORICI 

Alice Hoffman napisala je više od trideset proznih djela, uključujući Čarolije za svakodnevnu upotrebu, Na ovome svijetu, The Red Garden, The Dovekeepers, The Museum of Extraordinary Things, The Marriage of Opposites i Faithful.

Živi u okolici Bostona.