Ona ulazi u godinu tiho, gotovo stidljivo, ali s onom tihom sigurnošću žene koja zna da će, čim zakorači, poromijeniti boju neba.
Samo jedna među dvanaestoricom braće, Veljača.
I uvijek se čini kao da je pogreškom došla među njih, a zapravo je jedina koja zna da se svijet ne drži reda, nego želje.

Kosa joj miriše na mokri snijeg i izgubljene večeri, na dim baklji i trag parfema koji ostaje na koži dugo nakon dodira. U očima joj treperi neodlučno svjetlo, između odlaska i ostanka, ali pogled joj je topao, vlažan, zavodljiv, kao da te bira, iako zna da te neće zadržati. Gleda te kao sudbinu, a već tada osjetiš, ti si samo prolazna stanica u njezinu kalendaru.

Prevrtljiva je, da.
Ali ne kao ljudi.
Ona je prevrtljiva kao žena koja zna svoju moć.

Jednog jutra probudi te suncem razlivenim po kapcima, toplim i gustim poput meda. Njezini prsti, nevidljivi ali prisutni, klize ti niz lice poput zrake koja miluje. Pomisliš: ovaj put ostaje. A već sutradan dah joj postane leden, oštar, usne hladne na tvom vratu i šapne ti uz osmijeh:
Sutra ću biti drugačija.

I znaš da hoće.
Jer ona se mijenja kao što žena mijenja ton glasa, nijansom, pogledom, šutnjom.

Veljača nikada nije cijela.
Ona je uvijek između.

Između čipke i leda.
Između rumenila i pepela.
Između dodira koji obećava i ruke koja se već povlači.

Voli se maskirati.
Navuče crvenu haljinu od karnevalskog satena, pripije je uz bokove, stavi masku od perja i zlata, i smije se preglasno, onim smijehom koji miriše na vino, cimet i nešto opasno. Na fašniku te zavrti tako blizu da osjetiš toplinu njezinih bedara kroz tkaninu, srce ti udara kao bubanj u povorci, a ti vjeruješ da si je uhvatio.

A onda, usred plesa, zastane.
Polako skine masku.

I ispod nje, druga ona.
Mekša. Tiša. Nedodirljiva.

Oči joj više nisu vatrene, nego duboke i tamne, kao da te gledaju izdaleka. Kao da ti priznaje: Ne znam ni ja tko sam, a ipak zna da si ti već njezin.
I shvatiš da nisi plesao s njom, nego s vlastitom gladi za njezinom blizinom.

A ona ne zna ostati.
Zna samo zavesti i nestati.

Zaljubljiva je do samouništenja.
Zaljubi se u pahulju na tvom dlanu, u prvi pupoljak, u tvoje ime izgovoreno tiše nego što treba. Ljubi svijet kao da ga želi progutati, a onda ga pusti da klizne niz njezine prste. Njezina ljubav traje koliko i uzdah na hladnom zraku, vidiš ga kako izlazi iz njezinih usana, bijel i nježan, i već ga nema.

I možda je upravo zato volimo.

Jer nas ne uči sigurnosti.
Uči nas čežnji.
Ne daje nam mir, daje nam drhtaj pod kožom, onu tanku granicu između užitka i boli.

S njom naučiš da ljubav nije tvrđava nego svila preko oštrice. Kliziš po njoj svjestan da ćeš se porezati, ali ipak ostaješ. Ne zato što si hrabar, nego zato što te njezina blizina opija.

Ona te nauči plesati dok ti se noge tresu.
Nauči te disati ispod maske.
Nauči te da je ljepota najopasnija kad je nestalna.

Zato joj svake godine dopuštamo da nas pronađe.
Da nam uđe pod kožu poput toplog daha, da nas ugrije pa naglo ohladi, da nas poljubi pa se nasmiješi dok odlazi.

Jer prije nego što ode, približi se sasvim tiho, privije se uz tebe i poljubi te duboko, gotovo nježno, tako da taj poljubac ostane iza prsne kosti, kao mala zima i mala vatra u isto vrijeme.

A kad nestane, ne zalupi vratima.
Samo se rastvori u ožujku, kao žena koja zna da ćeš je opet čekati.

Ostane miris mokre zemlje.
I trag parfema u zraku.
I šum vjetra kroz gole grane.

I negdje u tom šumu čuješ njezin glas:
Vidimo se… možda ovaj put ostanem.

A ti, već naučen njezinoj prevrtljivosti, ipak šapneš:
Čekat ću.

Ne zato što vjeruješ.
Nego zato što znaš da bez nje ne bi znao koliko te može zavesti ono što nikada ne ostaje.

Matija Gerić