***

 

Cijele je zime Vincent odbijao reći Williamu datum početka obuke. Želio je izbjeći emotivne scene, pa se počeo povlačiti. Odlazio je iz Ulice Charles odmah nakon seksa. Govorio je malo. Često je promatrao ulicu, kao da želi upamtiti taj prizor, za slučaj da ga više nikada ne vidi. Nije se želio boriti u ratu za koji nije mislio da je pravedan. Nije bio borac i nije imao vještine potrebne vojniku.

“Ljutiš li se na mene?” želio je znati William.

“Naravno da se ne ljutim.” Ali Vincent je zvučao ljutito, čak i sebi. Ljutila ga je situacija u kojoj se osjeća kao izdajnik i kukavica.

Polako je počeo seliti stvari iz Williamova stana. Svake je večeri otvarao ormar u kojem je držao odjeću i vadio poneku majicu, traperice ili par čarapa. Uzeo je lončić za kavu, četku za kosu i zdjelu u kojoj je psu davao vodu.

“Misliš li da ne vidim što radiš?” pitao ga je William.

“Rješavam se stvari koje mi ne trebaju. Nema tu ničeg lošeg.”

“Spremaš se za odlazak. Znam ja kada muškarac nešto krije. Odrastao sam uz jednog takvog. Pravi sam stručnjak. Više niti ne ostaješ noću. Razmišljaš o tome da me napustiš.”

Vincent se nagnuo kako bi poljubio Williama, ali on se izmaknuo. “Ne vjeruješ mi”, rekao je Vincent.

“Potpuno si u krivu”, odgovorio je William. “Ne vjeruješ ti meni.”

Vincent nije želio nastaviti taj razgovor. Neće dopustiti da tuga koja je samo njegova muči i Williama. Je li to bilo njegovo prokletstvo, koje će ga sada konačno slomiti? Otišao je u Lower East Side, na mjesto gdje je nekada vodio posao. Sa sobom je ponio Magus, gurnuvši ga u unutarnji džep kaputa. Činilo mu se da osjeća kucanje dvaju srca, svojeg i onog koje je pripadalo knjizi.

Dugo mu je vremena ta knjiga bila najvjernije društvo. Zapravo, od dana kada ju je našao, više mu nitko nije bio potreban, sve do nedavno. Tamo, u tom napuštenom stanu išaranom grafitima, iz džepa košulje izvadio je fotografiju koju je William snimio prvog dana kada su se sreli. Neke ljubavne vradžbine okrutne su i brze, onom drugom ne daju nikakav izbor. Radi se o mračnim i neopozivim stvarima, ali Vincent je smatrao da  je  najbolje svojeg voljenog sačuvati od boli i žalosti. Poderao je sliku tako da s nje ukloni Williama. Ponio je i sastojke potrebne za poništavanje njihove međusobne privlačnosti. Vlastitu krv, crnu boju, pribadače, slomljeno ptičje krilo i tanku olovnu žicu. Može to izvesti tako da ga William više nikada ne pogleda. Osjećaji se mogu oslijepiti. Onoga koga se voli, više se ne može prepoznati. Njegov glas ne zvuči poznato, niti njegov dodir, kao ni  ono  što  je  doživljeno zajedno. I ne znajući zašto, William će  pobacati  sve  što  ga  može podsjetiti na Vincenta, njegova pisma i vrpcu sa snimkom Lutam noću. Otvorit će knjigu koju mu je Vincent poklonio i neće znati odakle mu. Bacit će drugi jastuk s kreveta.

Ali kada je Vincent zamislio Williama koji ga više ne prepoznaje, nije mogao nastaviti dalje. Kako bi se osjećao kada bi se mimoišli u Ulici Bleecker, a William bi ga pogledao kao da je potpuni neznanac? Kakav bi to bio svijet bez ljubavi?

Prolazeći pokraj otvora kanalizacije, Vincent je u njega pobacao sve čarobne sastojke, pustio ih niz vode koje teku duboko pod gradom. Onda je uzeo knjigu koja ga je pratila od četrnaeste godine. Krenuo je do Trga Washington i ostavio Magus na klupi, da ga pronađe onaj tko prvi naiđe. Bilo je to pravo mučenje za njega. Toliko je pazio na tu knjigu; obraćala se njegovoj mračnoj strani, bila njegov glas kad nije imao drugog. Ali ta su vremena prošla, preostale su samo čarolije koje je nosio u sebi.

Upoznaj sebe, rekla, mu je teta Isabelle. Bili su zajedno u vrtu dok je bio sasvim izgubljen. Nije znao kako isplivati na površinu, sve što je znao bilo je da se utapa. Ipak, onog jutra kada ih je teta stavila na probu, izabrao je hrabrost. Krenuo je prema Ulici Charles, gdje ga je čekao William, u svojem stanu s pogledom na zelenilo drveća i otvoreno nebo, u samom središtu grada u kojem je sve moguće, za one koji se usude pokušati.

 

***

 

Prije nego što će se pojaviti u Ulici Whitehall,22 Vincent je pozvao sestre u kuhinju. “Ovo vam moram reći, za slučaj da mi se nešto dogodi.”

“Neće”, uvjeravala ga je Jet. “Sve će dobro proći.”

“Ali, ako se nešto ipak dogodi”, nastavio je Vincent, “morate znati za mene i April.”

Franny se namrštila. “Jeste li se posvađali? Nisam ni znala da ste u kontaktu.”

“Nitko se ne može svađati s April. Ona je uvijek u pravu.” Zastao je. “Povremeno smo u kontaktu. Moramo biti.” Kada ga je Franny pogledala, nastavio je: “Jet zna o čemu govorim.”

“Stvarno?” rekla je Franny, ljutita jer nije bila uključena. “Ona više nije vidovita, znači da si joj ti rekao.”

“Davno je to bilo”, brzo se ubacila Jet.

“Nisam joj se ja povjerio”, objasnio je Vincent Franny. “Nego April. Dogodilo se to onog ljeta kada smo prvi put bili kod tete Isabelle. Kada nisam znao tko sam ni što želim. Na trenutak sam mislio da želim April.”

“Ozbiljno?” Franny je odmahnula glavom. “Teško je zamisliti taj prizor.” “Pa, taj prizor stvorio je Reginu.”

Franny je bila u šoku. “Ozbiljno?” pogledala je Jet. “Ozbiljno”, rekla je Jet. “Pa, mislim da je to čudesno”, zaključila je Franny. “Krasan dar. Očekivala sam da ćeš nam reći nešto užasno, ali to je zapravo dobra vijest. Ne volim djecu, ali nju volim. Još imam njezin crtež.

“Franny, govorim vam to sada za slučaj da se dogodi najgore. April i ja smo odlučili, ako oboje umremo mladi, da će Regina biti s vama.”

Franny za to nije htjela niti čuti. “Bila bi to greška. Ne bih dobro utjecala na nju. Zapravo, obje bismo loše utjecale na nju.”

“Govori u svoje ime”, suho je rekla Jet. 

22 Ulica na Manhattanu na čijem je kućnom broju 39 bio regrutacijski centar kroz koji su prošli milijuni Amerikanaca.

“Ne možete se izvući. April i ja smo se davno dogovorili. Vi ste Reginine kume. Bit ćete i njezine skrbnice.”

Sjeli su za stol, pa je izvadio ovjerene dokumente koje je sastavio obiteljski odvjetnik Jonas Hardy. Još prije ih je bio poslao April, a sada su svoje potpise stavile i sestre.

“Ovo je tako službeno”, rekla je Franny. “Ali i ja imam nešto službeno, zahvaljujući Haylinu.”

Dala je Vincentu liječničku potvrdu. “Imam astmu?” pitao je.

Jet mu je dala već spremnu ampulu. “Sada imaš.”

 

***

 

Objašnjavao je Williamu da želi biti sam, ali William za to nije htio ni čuti. “Mislio sam da ćemo si zajedno uništiti živote.”

William je mahnuo taksiju, pa su se vozili u centar, potajno se držeći za ruke. Vincent je rekao taksistu da se zaustavi na uglu Ulice Whitehall. William je bio toliko pošten i otvoren da mu Vincent nije mogao povjeriti plan koji su smislile njegove sestre. Bio je pomalo opasan, a znao je kako William ne bi odobrio izlaganje riziku, zbog čega ga je Vincent još više volio.

“Vratit ćeš se ti”, rekao je William i nagnuo se prema njemu. “I ja sam vidovit. Znam da ćemo biti zajedno.”

Vincent je ostatak puta do regrutacijskog centra hodao. Ponio je sa sobom službenu potvrdu voditelja Odjela za plućne bolesti bolnice St. Vincent, u kojoj je pisalo da ima tešku astmu i ne može služiti domovini. Bila je ispisana na bolničkom papiru, ukradenom iz voditeljeva ureda dok je on bio na ručku, ali sve je drugo bilo lažno, napisano rukom stažista koji je nešto jednako radikalno posljednji put  učinio  kada  se  kao  srednjoškolac  vezao  za  stol u kantini. Vincent je bio uznemiren i nervozan; jedva se uspijevao zadržati na stolici ordinacije dok je čekao liječnika koji će ga pregledati. Bio je tako dobar lažac, najbolji od najboljih, zašto mu je onda jezik tako zadebljan i težak u ustima? Zašto je zamuknuo čim je liječnik ušao u sobu?

 

***

 

Franny i Jet su se dogovorile da će otići pred regrutacijski centar i čekati Vincenta. Obje su bile nervozne kao leptiri. “Tko jebe Richarda Nixona”, rekla je Jet.

“Slažem se”, rekla je Franny.

“Radimo ispravnu stvar, je li tako?”

“Naravno da je tako. On ne smije u vojsku. Oduvijek sam osjećala da će imati kratak život. To mu i na dlanu piše. Moramo napraviti sve što možemo da ga zaštitimo.”

Dale su Vincentu pripravak od žutog jedića, koji je rastao u njihovu malom stakleniku. Rekle su mu da ga uzme oprezno, jer ta je biljka opasna, može smrtno nauditi srcu ili plućima, zaustaviti disanje. Samo mrvicu, upozorila ga je Franny. Ne želimo da stvarno umreš. Na nesreću, njegov je rastanak s Williamom bio toliko ispunjen osjećajima da je zaboravio ampulu na stražnjem sjedalu taksija, što je shvatio tek kada je već bio u ordinaciji.

Njegova su pluća izgledala sasvim zdrava dok ga je liječnik pregledavao. “Čista kao sunce”, rekao mu je. “Koliko ste dugo imali astmu?”

“Najmanje pet godina”, odgovorio je Vincent. Kako je stalno negdje jurio, nije stigao dobro proučiti potvrdu, u kojoj je pisalo da mu se astma pojavila u desetoj godini.

“A koje ste lijekove koristili?” pitao ga je liječnik. “Razne”, odgovorio je Vincent. “Uglavnom organske.” “Ali niti jednome ne znate ime?”

“Znate, moja se sestra brine za moje zdravlje. Ona zna sve o mojim lijekovima.”

Ali vaša sestra sada nije ovdje, je li tako?” rekao je liječnik.

Vincent je u donjem rublju čekao liječnika koji je izišao iz sobe. Kada se vratio skoro pola sata kasnije, s njim je došao vojnik u uniformi. Telefonom su nazvali specijalista iz bolnice St. Vincent. On nikada nije čuo za Vincenta Owensa, niti je bolnica imala ikakvih podataka o tom pacijentu. Želi li gospodin Owens promijeniti priču? Ili mu je draže otići u zatvor? Kad me već pitate, rekao je Vincent, radije bih otišao psihijatru.

“Želite reći da ste mentalno bolesni?” pitao je liječnik.

“Nije na meni da o tome odlučujem”, odgovorio je teška srca Vincent, ali nije vidio drugu mogućnost. Očajnički se želio izvući od služenja vojske.

Jet i Franny su se satima smrzavale na pločniku. Muškarci koji su ušli u Whitehall kada i Vincent davno su izašli. Nisu imale pojma da im brata ispituju u psihijatrijskom odjelu, gdje je objasnio kako je homoseksualac i ne može u vojsku, a također je i vještac, koji nikome ne može nauditi, pa bi ga bespotrebno slali preko oceana.

U šest sati Franny je odlučila ući unutra. Njezini su koraci odjekivali praznom zgradom. Na tom su se mjestu odlučivale sudbine, u hodniku se osjećao miris straha, tuge i hrabrosti. Vani je nebo bilo tamnomodro, prošarano oblacima. Svaki je udah ledio pluća. Jet je ostala na ulici i drhtala.

Tog je dana poželjela da je još vidovita. Počela se bojati gužve i držala se podalje od javnih mjesta.

Na recepciji je Franny rečeno da joj nemaju što reći. Njezin brat više nije u zgradi, koja se noću zatvara.

“To nije moguće”, bila je uporna. “Čekala sam ga cijeli dan pred ulazom.

Da je izišao, vidjela bih ga.”

“Postoji stražnji izlaz”, rekli su joj, “za hitne slučajeve.”

 

***

 

Sestre i William bili su nasmrt zabrinuti. Vincent kao da je nestao s lica zemlje. Franny ga je otišla potražiti u Lakrdijašu dok je William obilazio Trg Washington, a Jet čekala kod kuće, za slučaj da se javi telefonom.

“Možda bismo trebali nazvati policiju”, rekla je Jet kada ga nigdje nisu pronašli.

William je nazvao oca, pa se vratio i rekao: “Bez policije. Samo ćemo čekati.”

Sljedećeg je tjedna konačno stigla službena obavijest. Njih je troje sjedilo za stolom u kuhinji, istim onim koji je nekada bio u obiteljskoj kući, nakrivljen još od prvog pokusa koji su Franny i Vincent izveli iskušavajući svoje moći. Jet je bila ta koja je na kraju otvorila pismo i pročitala ga tankim glasom koji se tresao od osjećaja. Nakon pregleda zaključeno je da je Vincent psihotičan i ima priviđenja. Poslan je u bolnicu Pilgrim State. To im je bilo dovoljno. Trebao im je odvjetnik, pa je Franny nazvala jedinog kojeg je poznavala, Jonasa Hardyja iz Bostona, koji se oduvijek bavio obiteljskim poslovima Owensovih. Učinit će sve što može, rekao je, ali nakon što je dobio papire iz bolnice, priznao im je da će vađenje Vincenta biti problematičan i dug proces. Njihov je brat sam sebe optužio potpisujući izjavu da je homoseksualac i vještac koji je imao namjeru prevariti vladu i izbjeći služenje vojske.

“Idemo redom”, rekao je William. “Meni neće dozvoliti da ga vidim jer nismo u rodu.” Okrenuo se Franny. “Idi ti. Pustit će te unutra.”

“Mene?” pitala je Franny.

“Ti si otvorena i iskrena”, bio je uporan William. “I nećeš briznuti u plač.” “U pravu si”, složila se Jet. “To mora biti Franny.”

“Kada se vratiš, sjest ćemo s mojim ocem i skovati plan”, rekao je William. “Izvući ćemo ga.”

Franny je uzela taksi i istog dana otišla na Long Island. Prije nego što je krenula, morala je zaključati psa i provjeriti jesu li prozori zatvoreni, da Harry ne bi izjurio u potragu za Vincentom. Bio je uznemiren otkako je Vincent nestao, stalno u pokretu, odbijao je hranu i cvilio. “Idem ga pronaći”, rekla je Franny psu. “Ti samo čekaj.”

Dan je bio maglovit i bolnica je uronila u bjelinu. Bilo je to sablasno mjesto koje je ulijevalo strah, zgrada nalik tvornici, sagrađena od cigle, između dvije autoceste. Okružena masivnim ogradama, imala je prozore na kojima su se vidjele rešetke. Unutra su treperava svjetla slabo osvjetljavala zloslutne zelenkaste zidove. Franny se nije ugodno osjećala na recepciji.

Osjećala je metal, za nju je to mjesto bilo opasno, načinjeno od metala koji umanjuje njezine moći. Nitko vidovit tu nije mogao ništa osjetiti.

Konačno se pojavila jedna socijalna radnica. Bila je dobronamjerna žena, ali nije joj mogla pomoći. Vincent se nalazio na vojnom odjelu, na kojem nisu dozvoljeni posjeti.

“Zašto je tako?” pitala je Franny. “Sve što želim je vidjeti brata. Kome to može naškoditi?”

“Tamo smiju ući samo vojnici i medicinsko osoblje”, objasnila joj je žena. Bila je dobrog srca, potapšala je Franny po ruci. “Vjerujte mi, potreslo bi vas kada biste ga vidjeli.”

“Što bi to trebalo značiti?”

To je značilo da više nije u luđačkoj košulji i ne udara glavom u žičanom mrežom zaštićen prozor, ali je drogiran i sam je po sebi uznemirujući prizor. Bio je previše divlji da bi ga se smjestilo s drugim pacijentima, pa je premješten u samicu. Rastresen je i jedva svjestan, potpuno zbunjen, trese se na svaki glasniji zvuk. Krajem mjeseca piše se izvještaj o njegovu stanju.

“Tek za nekoliko tjedana?”

“Nažalost, da. Takva je ovdje birokracija. Sve je usporeno, ponekad traje mjesecima.”

Franny je izišla svjesna da njezin brat neće toliko dugo izdržati.

 

***