PETI DIO 

Ozbiljnost 

 

Došlo je s vjetrom, kako već dolazi zlo, jer njegova ga težina obično drži prikovanog za tlo, pa se nema snage pokrenuti samo. Prvog dana prosinca 1969. godine izvlačeni su brojevi. Mladići stari između osamnaest i dvadeset šest godina slat će se u Vijetnamski rat ovisno o datumu svojeg rođenja. Mnogima je život prekinut, sudbina promijenjena. Padala je ledena kišica kroz koju su se kovitlali zapusi snijega. Ovaj put nikoga nisu kamenovali ili udavili, pribili na stup srama ili spalili. Sve je bilo automatizirano, sudbinu je određivala slučajnost.

Usprkos toj lutriji, život je tekao dalje: Broadway je bio pun automobila, muškarci i žene išli su na posao, djeca na igrališta. Svijet je udisao i izdisao, ljudi su se zaljubljivali i vjenčavali i prestajali razgovarati jedni s drugima. Ipak, izvučeni brojevi imali su moć da unesreće i rastuže; mladići bi se u trenutku pretvarali u starce. Udahneš, i netko je poslan na put koji nikada nije očekivao. Izdahneš, a pred njim je životna odluka.

Neki će napustiti zemlju, neki otići u zatvor, neki su bili spremni uzeti oružje i umrijeti za državu koju su voljeli, iako su im se srca slamala dok su napuštali obitelj i prijatelje. Svi su bili rastrzani. Kaže se da sudbinu ništa  ne može promijeniti osim jedne stvari, a to je rat.

Vincent je bio rođen četrnaestog rujna i njegov je broj izvučen prvi, 258. dana u godini. Nalazio se u baru u Lower East Sideu kada se to dogodilo, na bezimenom mjestu za izgubljene ljude, gdje je piće bilo jeftino, a ljudi grubi. Nije želio na taj dan biti pokraj Williama ili svojih sestara i svjedočiti njihovu šoku jer je znao što će se dogoditi. Oduvijek je znao što ga čeka i želio je biti sam kada izvuku njegov broj. Imao je četrnaest godina kada je vidio svoju sudbinu, jer bio je dovoljno blesav da zaviri u crno ogledalo u stakleniku. Teta ga je upozorila da to ne radi, ali on je želio znati što budućnost nosi, a onda je požalio, kao i svi drugi koji su učinili isto. Život je tajna, a takav i treba biti jer su tuga koja prati čovjeka i odluke koje mora donositi težak teret, pretežak za one koji znaju što će se dogoditi.

Vratio se kući pijan, gotovo obeznanjen, do vrata su ga dovukla dvojica malo manje pijanih muškaraca, koji su mu odlučili pomoći kad su ga izbacili na ulicu. Bili su veterani, unaprijed su žalili svakog vojnika. Njihov je rat bio užasan, ali pravedan i vrijedan žrtve. Franny im je svakom dala po novčanicu od pet dolara i zahvalila im, pa pustila Vincenta da spava u dnevnom boravku. Izgledao je usamljeno i smrznuto, koža mu je imala plavkasti odsjaj.

Nakon dobivenog poziva slijedi liječnički pregled, a ako ga prođe, obuka počinje u svibnju.

 

***

 

Franny nije imala velikog izbora. Nakon toliko vremena, Haylin je i dalje bio jedini kome se mogla obratiti. Krenula je taksijem u gornji dio grada, u bolnicu Beth Israel, mahnita, požurujući vozača i tjerajući ga kroz žuta svjetla.

“Poginut ćemo zbog vas, gospođo!” uzviknuo je vozač.

Franny se osjećala krivom jer ga je dovela u opasnost, pa mu je dala dvadeset dolara napojnice kada ju je u tren oka dovezao do bolnice. Na šalterima su je vozali lijevo-desno, dok u potrazi za doktorom Walkerom nije stigla do hitne pomoći i naletjela na medicinsku sestru kojoj je bilo jasno koliko je uznemirena, pa ju je povukla u stranu.

“On više nije ovdje, dušo.”

Sestra je ponudila Franny papirnatu maramicu jer očito je mislila da će uslijediti suze. “Napravio je isto što i mnogi drugi stažisti i mladi doktori. Ušao je u mornaricu kao liječnik, kako ga ne bi regrutirali.”

“Što li je njegova žena rekla na to?” pitala je Franny. Emily Flood. Odmah ju je zamislila, onako veselu i prijateljski raspoloženu, tako prokleto dobrodušnu.

“Nije on oženjen”, obavijestila ju je sestra. “Da, jest”, bila je uporna Franny.

“Ja sam mu ispunjavala prijavnicu. Vjerujte mi, nema suprugu.”

Franny je nazvala iz javne govornice. Domaćica je rekla da nije kod kuće, ali može ostaviti poruku.

“Recite mu da je hitno”, zamolila je Franny i ostavila telefonski broj i adresu. “Moram ga vidjeti. Hitno, znate li što to znači?”

“Znam”, odgovorila je domaćica. “To znači da hoćete da bude po vašem.”

Što je bilo točno, ali imala je dobar razlog. Franny je otišla kući i čekala uz telefon. Kada je ušla Jet s čajem, rekla je samo: “Nećemo ga pustiti”.

“Naravno da nećemo”, odgovorila je Jet.

U sumrak se začulo kucanje na vratima. Sestre su se pogledale. Znale su tko je to.

“On će ti pomoći”, rekla je Jet. “Sve što trebaš napraviti je dozvoliti mu.”

 

***

Padala je ledena kišica, ali Haylin nije imao ni šešir ni kišobran. Franny je tako brzo otvorila vrata da se iznenadio, iako je čekao da se to dogodi. Za njom se dogegao Harry i zaštitnički stao na prag.

“Mogu li ući?”

Hay je bio služben, nije se ni pomaknuo kako bi je zagrlio. Ipak, prošlo je mnogo vremena, a njihov je zadnji rastanak bio užasan. Kada je Franny kimnula glavom, ušao je u predsoblje i otresao vodu s cipela pa skinuo mokru kabanicu. Ispod nje je imao mornaričku odoru. Zaprepaštena, Franny je ustuknula jedan korak. Znala je da se prijavio u vojsku, ali kada je to vidjela svojim očima, nije mogla povjerovati. Hay kojeg je ona poznavala otišao bi u Kanadu, vezao se lancima ispred Pentagona ili možda čak završio u zatvoru. Ali pred njom je bio odrastao muškarac, liječnik, netko koga je jedva poznavala.

“Nemoj me pitati kako sam mogao”, rekao je kada je vidio njezin izraz lica. “Ovako je bolje. U svakom slučaju, bolje nego da su me regrutirali. Idem kao liječnik, možda uspijem nekome pomoći.”

Ušli su u kuhinju i Franny je pripremila čaj za hrabrost po svom receptu jer oboje će ga trebati.

“Nisi se oženio”, rekla je Franny što je ležernije mogla. Osjetila je kako joj crvenilo nadire na lice, ali prisilila se ostati mirna. “Onom Emily.”

Slegnuo je ramenima. “Ta Emily nije zaslužila nekoga tko je ne voli.” “Ah.”

“Ne brini se ti za nju. Udala se za nekog drugog. Nekog boljeg.” “Sumnjam.”

“Želiš razgovarati o ljubavi i braku? Zato si me nazvala nakon toliko vremena? Rekla si da je nešto hitno.”

“Ako sada tako stvari stoje među nama, molit ću te za pomoć, neće mi biti teško”, rekla je. Onda je dodala: “Jesi li za komad čokoladne torte?” Ispekla ju je tog jutra, mirisala je zarazno. Oboje su se osjećali opijeni njezinim zamamnim mirisom.

Hay se nasmijao. “Dakle, moraš me podmititi da ti pomognem. Franny, jednostavno mi reci.”

“Vincent. Njegov je broj prvi izvučen.” “Sranje.”

“Naravno, on ne može ići.”

“Tisuće njih mogu i idu, Franny.”

“Ne i Vincent. Njega bi to slomilo.” “Toliko je različit od svih drugih?”

“Da”, rekla je Franny. Sjetila se onog dana kada je medicinska sestra otela Vincenta iz rodilišta. Kako je bio miran kada su ga pronašli, kako su mu samo oči bile raširene. Te je noći prvi put sjela uz njegov krevet i čuvala ga.

“Zato što je homoseksualac? Mnogi homoseksualci služe svojoj zemlji i hrabriji su od većine.”

Franny je bila osupnuta.

“Naravno da znam”, rekao je Hay. “Kako i ne bih? Ti si znala, pa sam znao i ja. Nekada sam uvijek znao što ti je u glavi. Barem sam vjerovao da je tako.”

“Ti onda možeš čitati misli?”

“Ja sam mornarički liječnik koji nema nikakve ovlasti da mu pomogne.” “Ali nije to razlog zbog kojeg ne može u vojsku. Vincent nije u stanju nikome  nauditi.  To je neupitno.” Radilo  se o prvom  pravilu  magije. “A ako ode, neće se vratiti.” Svatko tko je imao dobar predosjećaj mogao je osjetiti koliko je kratak život suđen njezinu bratu. “Možeš mu pomoći, a znam i kako. Da postoji bilo koji drugi način, ne bih to tražila od tebe.”

“Hoću li završiti u zatvoru ako napravim to što želiš?” “Mislim da nećeš.”

“Misliš da neću? Krasno. Tako to uvijek biva. Je li ti uopće stalo do mene ili me samo koristiš kao pijuna?”

Tada je zaplakala i rukama prekrila oči.

“Samo to ne”, rekao je, a njezina mu je uznemirenost bila slaba utjeha. Tako je rijetko plakala. “U redu, neka ti bude. Upadam. Ako baš želiš, utopit ću se.”

Sjela mu je u krilo. Znala je da se treba držati podalje od njega, ali nije ju bilo briga.

“Franny”, zastenjao je. “Ne počinjimo sve ispočetka.”

“Još se ljutiš na mene jer nisam skočila u jezero za tobom. Jer te nisam otela sa zaruka.”

“Sada to više nije važno”, rekao je oštro. “Vjerojatno ću završiti u zatvoru zbog onoga što želiš da napravim, ma što to bilo, zato nemojmo razgovarati o prokletom jezeru.”

“Želim objasniti! Ja fizički ne mogu potonuti. Ne mogu se utopiti. Ne može nitko iz moje obitelji, osim ako nam se čizme ne napune kamenjem.”

Hay se nasmijao. “Vi ste vještičjeg roda?”

Vjerojatno nije povjerovao ni riječ od onoga što mu je rekla, ali ipak ju je poljubio i rekao da njega nije briga jesu li vještice, vješci, zombiji ili republikanci. On je racionalan čovjek, liječnik, spreman odbaciti život i karijeru zbog nje, dakle, zašto bi to bilo važno? Imaju pravo raditi što žele, makar u krevetu. Suznih mu je očiju objasnila koliko je to važno jer ono što oni naprave ima velike posljedice, svatko kome odgovori na ljubav bit će uništen ako ne uspije pronaći način da razbije kletvu.

“Zato si uvijek bježala?” Haya je dirnula njezina bol. “Trebala si mi reći, Franny. Prevarit ćemo kletvu. Nećemo se vjenčati i nećemo živjeti zajedno. Nikada nećemo spominjati ljubav. Tako ćemo se boriti. Jednostavno ćemo nadmudriti prokletstvo. Nikada nećemo naglas izgovoriti riječ ljubav. Nikada nećemo ni pomisliti na nju. Napravimo li sve to, ništa nam ne  stoji  na  putu.” Onda je slegnuo ramenima. “Pa, gotovo ništa.”

Otišli su na kat, u njezinu sobu. Prije nego što će se skinuti, Haylin je iz unutarnjeg džepa jakne izvukao svoj vojni raspored. Za nekoliko tjedana kreće u Njemačku. Tamo se dovoze najteži ranjenici iz Vijetnama, a on je bio kirurg, pa će imati pune ruke posla.

U krevetu je Franny shvatila da se, bez obzira na kletvu, više ne može boriti protiv onoga što osjeća, iako to nikada nije naglas izgovorila. Sjetila se jednog jutra kod tete Isabelle, kada je sama otišla u vrt. Bilo je mirno i mračno, s istoka se tek probijalo svjetlo. U travi je bio kunić. Franny mu je prišla najbliže što je mogla kako bi pred njega spustila tanjurić s mlijekom. Nikada neću biti kao ti, rekla je. Neću se praviti da sam nešto što nisam. Barem je to bila istina. Prepustiti se onom što jesi, bio je sjajan osjećaj, postala je žena koja zna kako voljeti nekog. Jednostavno će se pred svima pretvarati, osim kada su sami. Franny je Haylinu šaputala što je sve bila i radila. Rekla mu je da je oduvijek znala kakva će biti budućnost, a on je odgovorio da je onda, ako je to istina, davno trebala znati što im je bilo suđeno.

 

***