***

 

Ljudi u gradu govorili su o nesreći, objašnjavali koliko su munje nepredvidljive, a dječaci ludi kada su tako trčali po kiši u najboljoj odjeći. Ali Franny je znala bolje od njih. Radilo se o prokletstvu.

Odjenule su crne haljine pronađene u potkrovlju, koje su ih greble i mirisale na kuglice protiv moljaca, ali pazile su da se drže podalje od mnoštva ožalošćenih i stale ispod nekih starih brijestova.

Jet je plakala, a Franny je samo stisnula usta; krivila je sebe za ono što se dogodilo. April je dobro zaključila. To je ono do čega dovodi ljubav, čak i u svojem najblažem obliku, nađe li se u njihovim rukama.

Kada su se djevojke vratile kući, oznojene pod vunenom odjećom, Isabelle im je uz limunadu sa sporišem ponudila i savjet. “Izbjegavajte mještane”, jednostavno je rekla. “Nikada nas nisu razumjeli, i nikada neće.”

“To je njihov problem”, javio se Vincent sa svojim komentarom.

Možda je bio u pravu, ali sestre su nakon toga rijetko izlazile iz vrta. Željele su se pobrinuti da ne bude novih tragedija, ali bilo je prekasno. Ljude nije zanimala Franny, onako mrka i crvenokosa, ali Jet je postala legenda. Ljepotica za koju je vrijedilo umrijeti. Mladići su je dolazili gledati. Kada bi je vidjeli pokraj udaljene stare ograde od kolaca, s dugačkom crnom kosom i srcolikim ustima, u njima se budila strast, usprkos sudbini onih prije njih, ili možda baš zbog nje. Vincent bi ih gađao rajčicama i tjerao u bijeg pucnuvši prstima, ali time nije ništa postigao. Samo u jednom danu dvojica zaluđenih mladića upustila su se u mahnite, bezumne pothvate zbog ljubavi prema djevojci s kojom nikada nisu progovorili ni riječ. Jedan je svoju strast dokazao tako što je stao pred vlak  koji  je  jurio  prema  Bostonu.  Drugi  si  je  za noge vezao željezne šipke i skočio u Jezero pijavica. Obojici je sudbina bila zapečaćena.

Kada su čule vijesti, djevojke su, u posvemašnjem šoku, pobjegle na tavan. Nisu večerale niti željele razgovarati s tetom. Kada je pala noć, iskrale su se iz sobe i popele na krov. Na noćnom su nebu sjale tisuće zvijezda. Dakle, to je prokletstvo Owensovih. Bilo je jače nego ikad, možda zato što ga nitko nikada nije uspio skinuti. Ispod njih je bio cijeli svijet, ali pripadao je svima osim njima.

“Moramo biti oprezne”, rekla je Franny sestri.

Jet je kimnula glavom, zaprepaštena onim što se tog ljeta događalo. Tada i tamo, zaklele su se da se nikada neće zaljubiti.

 

***

 

Franny je rekla Jet da ne ide na sprovod mladićima kojima nije znala ni imena. Nije ona odgovorna za tuđe gluposti, ali Jet se iskrala kroz prozor i ipak otišla. Stajala je u visokoj travi, skupljene kose, očiju punih suza. Nosila je crninu iako je bilo pakleno vruće. Lice joj je bilo bijelo kao snijeg. Na sva četiri sprovoda isti je svećenik govorio nad grobovima. Jet je mogla čuti njegov glas nošen vjetrom, citirao je Cottona Mathera.

Obitelji su kolijevka svakog društva: njihovim je stvaranjem nastao ljudski rod.

Iz šume je stigao dječak u crnom kaputu. Bio je ozbiljan, držao ruke u džepovima. Kao i Jet, bio je neprilično odjeven za ljetnu žegu.

Priroda je privremeno stanje kroz koje prolazimo na putu u Obećanu zemlju.

Jet je najprije pomislila kako bi trebala pobjeći jer neznanac bi mogao biti novi udvarač, spreman na neku ludost kojom bi pridobio njenu ljubav, ali visoki, zgodni mladić samo je gledao prema okupljenima, ne skidajući oči s govornika. Na nju nije obraćao pozornost.

“To je moj otac”, rekao je. “Velečasni Willard.”

“Ubili su se zbog mene”, izlanula je Jet. “Mislili su da su zaljubljeni u mene."

Mladić se zagledao u nju ozbiljnim sivo-zelenim očima. “Ti nisi imala ništa s tim. Nije to ljubav.”

“Nije”, zamišljeno je rekla Jet. “Ne bi trebala biti.” “I nije”, uvjeravao ju je mladić.

“Da”, rekla je Jet i osjetila se nekako čudno. Njegova su je staloženost i ozbiljnost smirivali. “U pravu si.”

“Voljeni ne mogu umrijeti jer ljubav je besmrtna”, rekao je mladić. Kada je vidio kako ga je Jet pogledala, nasmijao se. “Nisam to ja smislio, nego Emily Dickinson.”

“Sviđa mi se”, rekla je Jet. “Volim Emily Dickinson.” “Ne i moj otac. Misli da je pokvarena.”

“To je sasvim pogrešno.” Tog je ljeta Jet prilično zavoljela pjesnikinju. “Ona je stvarno velika spisateljica.”

“Ne razumijem mnoge stvari u koje vjeruje moj otac. Nemaju smisla. Na primjer, nastradao bih da me uhvati kako razgovaram s tobom.”

“Sa mnom?”

“Ti si od Owensovih, zar ne? To mu se sasvim sigurno ne bi svidjelo. On bi volio da je obitelj Owens davno nestala. Opet isto, jer je pokvarena.”

Možda ih je ta tema navela da se povuku dublje u šumu, dalje od pogleda. Njihov je razgovor odjednom postao tajanstven i važan. Svjetlo je padalo kroz lišće, sve je bilo zelenkasto. Mogli su čuti kako ožalošćeni pjevaju Will the Circle Be Unbroken.9

“Mi smo u rodu s Hawthorneom”, nastavio je mladić, “ali nikada mi nisu dopustili da čitam njegove knjige. Ne poslušam li, više nikada neću smjeti izići 

9 Popularni kršćanska pjesma koju je 1907. godine napisao Ada R. Habershon i uglazbio Charles H. Gabriel,

iz kuće. Barem dok sam u ovom gradu, što neće biti još dugo, vjeruj mi. Moj otac provodi svakakva pravila.”

“Kao i moja majka!” povjerila mu se Jet. “Govori da je to za naše dobro.” Mladić se osmjehnuo. “To sam već čuo.”

Zvao se Levi Willard i imao je velike planove. Pohađat će teološki fakultet, nada se na Yaleu, zatim krenuti na Zapadnu obalu, što dalje od grada i obitelji i njihove uskogrudnosti. Kada je dopratio Jet do Ulice magnolija, već je o njemu znala više nego o većini drugih ljudi koje je poznavala. Ljeto se bližilo kraju, čuli su se cvrčci. Odjednom je shvatila kako ne želi da ljeto završi.

“Ovdje živiš?” rekao je Levi kada su stigli do kuće. “Nikada nisam prošao ovom ulicom. Čudno, a mislio sam da sam bio baš svagdje u gradu.”

“Zapravo, ne živimo ovdje. Tu smo samo tijekom ljeta. Morat ćemo se vratiti u New York.”

“New York?” rekao je. “Tamo sam uvijek želio otići.”

“Onda to i napravi! Možemo se naći u Muzeju Metropolitan. Na stubama. To je odmah iza ugla, kada se izađe iz naše kuće.” Već je zaboravila na dogovor sa sestrom. Možda je ipak i za njih postojao svijet. Možda prokletstva vrijede samo za one koji u njih vjeruju.

“Za prijateljstvo”, rekao je i rukovao se s njom, ozbiljnog izraza lica.

“Za prijateljstvo”, složila se iako je, dok su dugo oklijevali ispustiti jedno drugom ruku, točno znala što je mislio - ovo mora biti sudbina - jer i ona je mislila isto.

 

***

 

Sestre i brat spakirali su kovčege. Ljeto je bilo gotovo. Odjednom ga je nestalo, svjetlo koje se probijalo kroz krošnje poprimilo je zlatnu boju, a lozica pokraj stražnje ograde postala grimizna, uvijek prva u cijelom gradu. Vincent se dosađivao i bio nervozan, bilo mu je dosta života u malom gradu i jedva je čekao potrpati stvari u torbu i zabaciti gitaru preko ramena. Čeznuo je za Manhattanom i nekadašnjim životom. Onog dana kada  su  trebali  otići, doručkovali su rano i zajedno. Padala je kiša, bubnjajući po zelenim staklima prozora. Sada kada je došlo vrijeme odlaska, bili su iznenađujuće nostalgični, kao da je s ljetnim praznicima završilo i njihovo djetinjstvo,

Teta Isabelle dala im je karte za autobus. “Lijepo ćete putovati. Poslije jutarnje kiše bit će više sunca.” Naravno, kiša je jenjala još dok je teta izgovarala te riječi.

Kada je Franny pokupila stvari i spustila se u prizemlje, Isabelle ju je čekala s dva vrča tek skuhanog čaja. Franny se nasmiješila. Znala je da je to test. Vincent i Jet vjerojatno su ga već prošli, ali Franny je uvijek blistala u takvim trenutcima. Nije se bojala izabrati.

“Da vidimo što ćeš uzeti”, rekla je teta. “Hrabrost ili oprez?” “Hrabrost, hvala.”

Isabelle je natočila šalicu mješavine zemljana mirisa. “Unutra su sve trave za koje si se ljetos brinula.”

Franny je popila jednu šalicu i zatražila još. Očito, bila je prilično žedna.

Teta joj je natočila iz drugog vrča.

“Zar to nije oprez?” pitala je Franny.

“Ne, isti je to čaj. Ti nikada ne bi izabrala oprez. Ali dat ću ti jedan savjet.

Ne pokušavaj kriti ono što jesi, Franny. Nemoj to nikada zaboraviti.” “Ili ću se pretvoriti u kunića?” htjela je biti pametna Franny.

Isabelle je zagrlila svoju omiljenu nećaku. “Ili ćeš biti vrlo nesretna.”

 

***

 

Vrata i prozori u ulicama kojima su prolazili idući prema autobusnoj postaji zatvarali su se pred njima.

Riješili smo ih se, čuo se šapat. Vratite se tamo odakle ste došli.

Jet se vukla na začelju. U vrtu Ulice magnolija osjećala se kao kod kuće, a još više kad god bi se našla s Levijem Willardom, čije je postojanje zadržala za sebe, kao tajnu koju nije mogla otkriti ni sestri ni bratu. Ma koliko vidoviti bili, nisu se ni potrudili saznati kamo to Jet odlazi svake večeri. Rekla im je da ide brati trave, što im je bilo dovoljno. Draga Jet, tko bi uopće posumnjao u nju? Kako su mogli znati da je nešto naučila od Franny i podigla zid oko tvog uma?

Franny je bila sprijeda, pokraj Vincenta. Držeći ga pod ruku, govorila je o testu s čajevima. “Što si ti izabrao? Hrabrost ili oprez?”

“Kakvo je to pitanje?” Vincentu je gitara visjela preko ramena. Tog je ljeta imao više djevojaka nego što ih je mogao upamtiti, pa ipak nije osjetio potrebu pozdraviti se ni s jednom od njih. “Oprez je za one druge, Franny. Ne za nas.”

Sjedili su u stražnjem dijelu autobusa. Ljudi su ih izbjegavali, s dobrim razlogom. Owensovi su bili namršteni i mrzovoljni, odjeveni u crno, okruženi prtljagom kojom su zauzeli veći dio prolaza između sjedala. Dok su jurili autocestom, Franny je osjetila nostalgiju prema Manhattanu.

Bilo joj je dosta ponašanja susjeda i nepotrebnih tragedija kojih su bili svjedoci. Nedostajao joj je Haylin, čija je sva pisma nagurala na dno kovčega.

Nije bila sentimentalna; željela ih je sačuvati za slučaj da poželi komentirati nešto što je napisao.

U Massachusettsu je sve blago mirisalo na zeleno, na mješavinu krastavca, glicinije, drijenka i metvice. Ali u gradu se miris mijenja svakog dana. Nikada se ne može predvidjeti kakav bi mogao biti. Ponekad vonja na kišu koja pada po asfaltu, katkad na hrskavu slaninu ili slatko-gorku usamljenost, po curryju ili kavi, a kada se u studenom osjeti miris kestena, sigurno stiže hladan val.

Kada se autobus približio Manhattanu, Franny je otvorila prozor da udahne topao prljavi zrak. I dalje je sanjala crnu pticu koja joj se obraća. Da nije mislila kako je psihoterapija potpuno besmislena, mogla je pitati oca kojeg bi vraga mogao značiti taj san. Je li željela letjeti ili samo naći nekoga tko govori njezinim jezikom i u stanju je shvatiti njezine zbunjujuće osjećaje?

“Oprezno”, rekao joj je uz osmijeh Vincent vidjevši njezin zamišljen izraz lica. “Predviđam ljubavne peripetije.”

“Ne budi smiješan”, frknula je Franny. “Nemam ja nikoga.”

“O, božice uma racionalna”, zapjevušila je Jet, “jesi li načinjena od slame?”

Vincent je prihvatio šalu. “Nije. Načinjena je od trnja i igala. Dodirni je i ogrepst ćeš se.”

“Ja sam Djeva od Trnja”, rekla je Franny drsko, udišući miris Manhattana kroz otvoreni prozor autobusa.

Večeras ja mirisao na ljubav.