Naslov izvornika

The Rules of Magic

Alice Hoffman

 

Pravila magije 

S engleskog preveo

Dražen Ćulić 

 

PRVI DIO 

Intuicija

 

Nekada davno, prije nego što se cijeli svijet promijenio, bilo je moguće pobjeći od kuće, promijeniti identitet i uklopiti se u pristojno društvo. Majka te djece učinila je upravo to. Susanna je bila iz bostonske obitelji Owens, tako drevne da im Društvo potomaka Mayflowera1 i Kćeri Američke revolucije2 nisu mogli odbiti pristup u svoje birano društvo, ma koliko da su im žarko željeli zalupiti vrata pred nosom i dobro ih zaključati.

Njihov najstariji predak, Maria Owens, stigla je u Ameriku 1680. godine, ali ostala je obavijena velom tajne, čak i za svoju obitelj. Nitko nije saznao tko je bio otac njezina djeteta niti shvatio kako je sagradila onako lijepu kuću iako je živjela sama i nije imala vidljivih prihoda. Porijeklo onih koji su stigli poslije Marije bilo je jednako sumnjivo. Muževi su nestajali bez traga. Kćeri su rađale kćeri. Djeca bi pobjegla i nitko ih više ne bi vidio.

U svakom naraštaju bilo je onih koji su napuštali Massachusetts, što je učinila i Susanna Owens. Pobjegla je u Pariz još kao mlada žena, zatim se udala i smjestila u New Yorku, ne govoreći djeci ništa o njihovu porijeklu, za njihovo dobro, zbog čega su stalno sumnjičavo pokušavala saznati tko su. Od početka je bilo jasno da nisu nimalo nalik ostaloj djeci, pa Susanni nije preostalo ništa drugo osim da odredi pravila. Nema šetnji po mjesečini, nema ploča za vračanje, nema svijeća ni crvenih cipela, nema cvijeća koje cvate noću ni čitanja romana o magiji, nema mačaka, gavrana i odlazaka niže od Četrnaeste ulice. Ali, ma koliko se Susanna trudila nametati ta pravila, djeca su ih nastavljala zaobilaziti. Uporno su bila neobična. Frances je bila najstarija, puti bijele poput mlijeka, krvavo crvene kose, odmalena kadra razgovarati s pticama, koje su se u jatima okupljale pred njezinim prozorom još dok je bila u kolijevci. Onda je stigla Bridget zvana Jet, s pletenicama crnim kao noć, djevojčica sramežljiva koliko zgodna, koja kao da je znala što drugi misle. Posljednji je bio Vincent, obožavano najmlađe dijete, iznenađenje u svakom pogledu, prvi i jedini dječak ikad rođen u obitelji, nadaren glazbenik koji je zviždao prije negoli je progovorio, tako karizmatičan i neustrašiv da  

1 Mayflower je bio brod koji je 1620. godine dovezao engleske doseljenike na obale Amerike, postavši simbolom stvaranja nove vlasti. General Society of Mayflower Descendants je društvo osnovano 1897. godine, u koje se mogu učlaniti samo dokazani potomci nekog od 102 putnika na Mayfloweru.

2 Daughtcrs of the American Revolution okuplja ženske potomke boraca za neovisnost Sjedinjenih Američkih Država.

ga je zabrinuta majka morala držati na uzici kada je počeo puzati kako ne bi pobjegao tko zna gdje.

Djeca su brzo rasla krajem pedesetih godina, s vremenom se ponašajući sve čudnije. Nisu pokazivala nimalo sklonosti prema igrama ili drugoj djeci u parku. Iskradala su se kroz prozore oronule obiteljske kuće u Osamdeset devetoj ulici na Upper East Sideu nakon što bi im roditelji otišli u krevet, trčkarala po krovu, jurila niz požarne stube i uskoro počela lutati Central Parkom u bilo koje doba dana. Pisala su crnom tintom po zidovima  dnevnog boravka, čitala misli  jedna  drugoj  i  krila  se  u  praonici  posuđa  u podrumu, gdje ih majka nikada nije uspijevala pronaći. Kao da im je to sveta dužnost, kršila su pravila, jedno za drugim. Franny se odijevala u crno i na svojem prozoru uzgajala jasmin koji cvate noću, Jet je pročitala svaku knjigu koju je napisala Edith Nesbith i hranila sve mačke lutalice u kraju, a Vincent je počeo odlaziti u centar grada još kao desetogodišnjak.

Sve troje imalo je sive oči po kojima je obitelj bila poznata, ali sestre su se u svemu drugom razlikovale. Frances se često durila i bila sumnjičava, dok je Jet bila dobrodušna i tako osjetljiva da bi se osula po koži zbog jedne ružne riječi. Jet je pratila modu, imala je stila po uzoru na majku, dok je Frances obično bila zgužvana i nepočešljana. Bila je najsretnija kad bi blatnjavih čizama bazala parkom, najčešće po Ovčjoj livadi3. Dovoljno  bi  bilo  da  samo podigne ruku i ptice bi dolazile k njoj. Gledana izdaleka, dok bi jurila kao da leti, činilo se da razgovara s njima i da joj je njihov svijet bliži od onog u kojem se rodila.

Sto se Vincenta tiče, on je bio tako nezemaljski privlačan da ga je tek nekoliko sati nakon što je rođen jedna medicinska sestra pokušala ukrasti iz rodilišta Prezbiterijanske bolnice Columbia, krijući ga ispod kaputa. Na suđenju je rekla da nije kriva za otmicu. Bila je omađijana, nije mogla odoljeti. Kako je vrijeme prolazilo, sve ih se više žalilo na isto. Vincent je bio bolesno razmažen, Jet se prema njemu ponašala kao prema lutki, Frances kao prema znanstvenom pokusu.

Ako ga uštipnem, pitala se Frances, hoće li zaplakati? Ako mu ponudim kutiju keksa, hoće li mu biti slabo nakon što ih sve pojede? Odgovor je bio da, ispostavilo se, i još jednom da. Kada se Vincent loše ponašao, što je bilo često, Frances je izmišljala priče pune kazni za neposlušne dječake, što se njega uopće nije dojmilo. Ipak, ona je bila njegova zaštitnica, što je ostala i kada ju je dobrano prerastao.

Školu koju su pohađali mrzilo je sve troje djece, iako se Susanna Owen morala stvarno potruditi da ih u nju prime, priređujući koktel zabave za 

3 Sheep Mcadow, poznata livada u Central Parku.

upravno vijeće škole Starling u njihovoj obiteljskoj kući. Iako je zgrada zbog nedostatka novca bila oronula - njihov je otac bio liječnik koji mnogima nije želio naplatiti pregled - uvijek je iznova impresionirala posjetitelje. Susanna bi  za školska  okupljanja  salon  napunila  srebrnim  pladnjevima   i   svilenim jastucima koje bi kupila u Tiffanyju i Bendelu samo da bi ih idućeg dana vratila natrag. Starling je bio snobovska škola za određeno društvo, pred čijim je vratima u Sedamdesetosmoj ulici stajao stražar. Svi su učenici morali nositi odore, iako je Franny uvijek podizala sivu suknju i spuštala čarape koje su je greble, pokazujući gole pjegave noge. Njezina se crvena kosa kovrčala za vlažnog vremena, a koža bi joj pocrvenjela nakon samo petnaestak minuta na suncu.

Stršala bi među ostalom djecom, što joj je neizmjerno smetalo. Bila je visoka, nastavila je rasti sve dok u petom razredu nije premašila zastrašujućih stotinu i osamdeset centimetara. Oduvijek je imala posebno dugačke i vitke ruke i noge. Zbog svega je toga njezina nezgrapna faza trajala deset godina, od vremena kada je bila natmurena djevojčica u vrtiću, viša od svakog dječaka, sve dok nije navršila petnaestu. Često je nosila crvene čizme koje bi kupovala rabljene. Čudna djevojka, pisalo je za nju u školskim knjigama. Možda je treba poslati psihologu? Sestre se nisu uklapale među djecu u školi, a posebno je Jet bila laka meta. Oni iz njezina razreda tjerali su je u plač bezobraznim porukama i namjernim guranjem. Kada se po cijeli dan počela skrivati u ženskom zahodu, Franny se brzo umiješala. Uskoro su učenici naučili da se ne treba zamjerati sestrama Owens ako ne žele da im se noge sapliću ili ih spopada mucanje baš kada trebaju odgovarati pred pločom. Nešto u sestrama djelovalo je opasno, čak i kada bi nevino jele sendvič u blagovaonici ili tražile knjigu iz knjižnice. Zamjeri im se i dobit ćeš gripu ili ospice. Naljuti ih i vjerojatno ćeš završiti kod ravnatelja, optužen za bježanje s nastave ili varanje. Iskreno, sestre Owens najbolje je ostaviti na miru. Jedini Frannyn prijatelj bio je Haylin Walker, sedam centimetara viši od nje i jednako nedruštven. Njemu je bilo suđeno upisati se u školu Sterling onog trenutka kada je rođen. Gimnastičku dvoranu službenog naziva Walkerova dvorana donirali su njegovi baka i djed, a Franny, koja je prezirala sport, nazvala ju je Paklenom dvoranom. Kada je bio u šestom razredu, Hay je pokrenuo zloglasni  prosvjed, u blagovaonici se vezao za stol s kolačima    i zahtijevao bolje plaće za radnike kantine. Franny se divila njegovoj borbenosti, iako su ga ostali učenici samo zapanjeno gledali i odbijali mu se pridružiti kada je zapjevao: “Jednako za sve!” Nakon što je domar pilom za metal nevoljko prerezao lanac, Haylin je dobio jezikovu juhu od ravnatelja, kao i zadatak da napiše rad o pravima radnika, što je on shvatio kao nagradu, a ne kaznu. Trebao je napisati deset stranica, ali kada je predao rad, bilo ih je gotovo pedeset, s urednim fusnotama i raznim citatima, od Thomasa Painea do FDR-a.4 Nije mogao dočekati novo desetljeće. Sve će se promijeniti u šezdesetima, govorio je Franny. A, uz malo sreće, i oni bi tada mogli biti slobodni.

Haylin je prezirao svoje bogataško porijeklo, nosio je poderanu i pohabanu odjeću i čizme s rupama na potplatima. Sve što je želio bili su pas i dozvola za pohađanje državne škole. Roditelji mu nisu dopustili nijedno ni drugo. Otac mu je bio najveći dioničar u globalnoj banci sa središtem na Manhattanu od 1824. godine, čega se Hay strašno sramio. Kao gimnazijalac razmišljao je o promjeni prezimena u Jones ili Smith, tako da ga  se  ne  može povezati s obitelji poznatoj po pohlepi. Jedan od razloga zbog kojih je vjerovao Franny bilo je to što nju stvarno nije zanimalo ništa izvanjsko. Nije ju bilo briga živi li netko na Petoj aveniji i ima li osobnog slugu koji je diplomirao na Oxfordu, a za doručak odijeva sako i ulaštene čizme.

“Koja gnjavaža”, uvijek je govorila Franny.

Još je važnije bilo to što su oboje voljeli znanost. Haylin je trenutno proučavao učinak kanabisa na unos kalorija u organizam. Do tada je dobio dva i pol kilograma za manje od mjesec dana, stvorivši ovisnost ne o marihuani, nego o bogato nadjevenim krafnama. Djelovao je opušteno, osim kada bi govorio o biologiji i nepravdi ili svojoj zaluđenosti Franny. Svuda je hodao za njom, nije ga bilo briga ispada li pritom ponekad budala. Kada su bili zajedno, oči bi mu tako intenzivno sjajile da je Franny bila zbunjena. Kao da je u njemu postojalo nešto skriveno, tako nabijeno osjećajima da ni on ni ona nisu bili spremni suočiti se s time.

“Ispričaj mi sve o sebi”, često bi je molio Haylin.

“Već si me upoznao”, odgovarala je Franny. Poznavao ju je bolje nego bilo tko drugi. Ponekad se plašila da je poznaje bolje i od nje same.

Za razliku od Franny i Jet, Vincent je s lakoćom prolazio kroz školu. Uhvatio se gitare i učas prestigao svojeg učitelja, a nije trebalo dugo da ga po hodnicima škole počnu slijediti jata zaljubljenih djevojaka. Vrlo se rano počeo zanimati za čarolije. Iza ušiju drugih učenika pronalazio je novčiće, palio šibice puhanjem u njih. S vremenom se njegova vještina poboljšavala. Samo bi jedan pogled bio dovoljan da električni uređaji u kući Owensovih polude, počnu treperiti i zatim se gasiti. Otključavao bi vrata ne dodirujući ih, prozori u njegovoj blizini otvarali su se i zatvarali sami od sebe. Na Frannyno pitanje kako mu to uspijeva, nije želio odgovarati.

“Shvati sama”, govorio bi sa smiješkom.

Na vrata svoje spavaće sobe Vincent je postavio natpis ULAZITE NA VLASTITU ODGOVORNOST, ali to nije spriječilo Franny da je odmah krene 

4 Thomas Paine (1737.-1809.), britansko-američki filozof, i Franklin Delano Roosevelt (1882.-1943.), 32. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

pretraživati. U ladicama i ormaru nije bilo ničeg zanimljivog, ali kada je posegnula prema prostoru punom paučine pod bratovim krevetom, otkrila je priručnik za okultne pojave Magus. Franny je znala njegovu povijest jer bio je na popisu zabranjenih knjiga njihove majke. Kada je tiskana 1801. godine, knjiga je bila toliko popularna da je odmah razgrabljena. Ljudi su se upuštali u pljačke kako bi došli do nje, a sretnici koji su je imali, skrivali su ju ispod dasaka poda. Vincentov često upotrebljavan primjerak još je bio u punoj snazi. Mirisao je na sumpor, Franny je počela kihati čim ga je ugledala. Bila je alergična na njega, činilo joj se.

Magus je bio toliko vruć na dodir da je opekla prste kada je uzela korice u ruke kako bi ga izvukla iz skrovišta. Nije to bilo nešto čime se moglo površno baviti. Treba znati što tražiti i imati hrabrosti nositi se s time.

Franny je tresnula knjigom o stol kada je Vincent sjeo za njega kako bi ručao. Salate od krumpira i ribanog kupusa poletjele su u zrak. Hrbat knjige bio je crne i zlatne boje, ispucan od starosti. Knjiga je zajaukala kada je pala na stol.

“Odakle je ovo stiglo?” pitala je.

Vincent se netremice zagledao u nju. “Iz onog kioska sa starim knjigama kod parka.”

“To nije istina”, odlučno je nastavila Franny. “Ti nisi kupio nijednu knjigu u životu!”

Vincent je mogao smuljati gotovo svakog, čak je i Jet bila slaba na njegov šarm, ali Franny je znala prepoznati takve stvari. Istinu je vidjela kao zeleno svjetlo, a laži su tonule na pod, teške kao olovo, zbog čega ih je izbjegavala; činilo joj se da grade kavez oko nje. Ipak, Vincent je lagao najbolje od svih i Franny je osjetila ljubav prema bratu dok je slijegao ramenima i prelazio na istinu.

“U pravu si. Ne može se to nigdje kupiti”, priznao je. “Još je izvan zakona.” Svi primjerci koji su se pojavili na prijelazu stoljeća spaljeni su na lomači, na trgu Washington, a jedan je slabo poznati zakon zabranjivao knjižnicama New Yorka čuvanje te knjige, kao i njezinu prodaju u knjižarama. Knjiga je sada ležala otvorena na stolu i Franny je mogla vidjeti sliku na kojoj su vještice vodili prema brdu s vješalima. Ispod nje je bio datum, 1693. godina. Sjetivši se što se tada dogodilo, osjetila je trnce. Nedavno je iz povijesti pisala rad o procesima u Salemu, znala je da su te godine mnoge od onih koje je čekalo suđenje pobjegle na mirnije mjesto, koje se sada zove Manhattan.

Lov na vještice bjesnio je u Novoj Engleskoj, potpirivan politikom, pohlepom i vjerom, nakon što su ga pokrenuli Cotton Mather5 i zloglasni 

5 Cotton Mather (1663.-1728.), puritanski ministar Nove Engleske.

surovi sudac John Hathorne, ali u New Yorku su održana samo dva suđenja vješticama, 1658. i 1665. godine,  prvo  u  Queensu,  drugo  na  Long  Islandu, tada zvanom Yorkshire, u gradu Setauket,  a  oba  su  puta  optužene bile povezane s Bostonom.

Franny je otkrila da je u New Yorku bilo moguće biti slobodan.

“Što će ti uopće to?” Vrhovi Frannynih prstiju su pocrnjeli, osjetila je nešto čudno u dnu želuca.

Naravno, to je baš nalik Vincentu, zanimati se za okultno umjesto za nešto uobičajeno, kao što su nogomet ili atletika. U školi su ga stalno kažnjavali zbog ponašanja, krivili za kante prolivene vode i poludjele protupožarne aparate. Njegovo je ponašanje stvarno sramotilo njihova oca, koji je nedavno objavio knjigu o adolescentskim poteškoćama pod naslovom Stranac u kući. Bila je namijenjena djeci, koja nisu pokazivala nikakvu namjeru čitati je iako se knjiga dobro prodavala.

Franny je mogla naslutiti odakle je stigao Magus. S nekog od mjesta na popisu njihove majke, na koja ne smiju odlaziti. Iz centra grada. Pričalo se da se sve što je izvan zakona u drugim dijelovima Manhattana može nabaviti tamo. Srca zvijeri, ljudska krv, vradžbine koje mogu imati smrtonosne posljedice.

Glavni razlog zbog kojeg im je majka zabranjivala Greenwich Village bila je njegova reputacija okupljališta boema, narkomana, homoseksualaca i ljudi koji se bave crnom magijom. Vincent je ipak odlazio tamo.

“Vjeruj mi, nemaš se zbog čega brinuti”, promrmljao je i brzo pokupio

Magus. “Stvarno, Franny, to je samo blesava knjiga.” “Pazi se”, upozorila ga je Franny.

Možda se nije obraćala samo njemu, jer često su je uznemiravale sposobnosti koje je i sama pokazivala. Nisu to bile samo ptice koje je privlačila ili ledene sige koje bi se otopile čim bi ih dodirnula. Obje te stvari mogle su se znanstveno objasniti. Ptica se nije plašila i mirno ih je dočekivala, a njezina je tjelesna temperatura bila viša od uobičajene, logično je da joj se led topi pod prstima. Ali jedne je večeri stajala na požarnim stepenicama ispred svoje sobe i tako jako mislila na letenje da joj se na trenutak učinilo kako se podignula i ostala visjeti u zraku. Empirijski gledano, znala je, to nije bilo moguće.

“Mi zapravo ne znamo u što se petljamo”, tiho je rekla bratu.

“Ali ima tu nečeg, zar ne?” rekao je Vincent. “Nečeg u nama. Znam, mama želi da se pretvaramo da smo isti kao i svi drugi, ali znaš da nismo.”

Razmišljali su o tome. Cure su imale određene sposobnosti, kao i Vincent. Na primjer, on je mogao maglovito nazirati ponešto iz budućnosti. Znao je da će tog dana Franny pronaći Magus i povesti razgovor o tome. Zapravo, to je i zapisao plavom tintom na ruci. Sada ju je ispružio i pokazao joj. Franny nalazi knjigu.

“Slučajnost”, brzo je odgovorila Franny. Nije bilo drugog objašnjenja.

“Jesi li sigurna? Kako znaš da nije nešto više?” Vincent je stišao glas. “Možemo pokušati saznati.”

Sjeli su jedno pokraj drugog, dovukavši kuhinjske stolice sasvim blizu, nesigurni u ono što je raslo u njima. Usredotočili su se, a stol se podigao i ostao lebdjeti nekoliko centimetara iznad poda. Franny je bila toliko zapanjena da je udarila dlanovima po njegovoj površini ne bi li zaustavila dalje dizanje. Stol se odmah uz tresak vratio na pod.

“Pričekajmo”, rekla je, crvena i vruća nakon tog čudnog događaja.

“Pričekajmo što? Što prije saznamo o čemu se radi, to bolje. Želimo imati stvari pod kontrolom, a ne da to kontrolira nas.”

“Nema toga”, bila je uporna Franny, kao i uvijek logična, svjesna da njezin brat misli na čarolije. “Za sve postoji racionalno objašnjenje.”

Nakon svega što se dogodilo u kuhinji, stol je ostao vječno nagnut, tanjuri i čaše stalno su klizili s njega, kao da ih žele podsjetiti daje Vincent bio u pravu, ma što da jesu i ma kakva povijest stajala iza toga.

 

***