DRUGI DIO 

Alkemija 

 

Najljepši sat u cijelom danu na Manhattanu je onaj u kojem se sumrak spušta na Veliki travnjak10. Plave sjenke postaju tamnije onog trena kad se i posljednje zrake blijedog svjetla probiju kroz trešnjeve grane i crne bagreme. U listopadu se livade pretvaraju u zlato; lozice vijugaju poput žutih i crvenih traka. Ali u parku je bilo sve više i više zločina. Djeca Owensovih su kao petogodišnjaci, šestogodišnjaci i sedmogodišnjaci, bez ikog odraslog uza se, vozila bicikle po svim stazama; sada se djeci ne dopušta ulazak nakon što padne noć. Događali su se napadi i pljačke; očajni ljudi koji nisu imali gdje otići spavali su po zelenim klupama pod tisama.

Ipak, za Franny je Central Park nastavio biti krasan, sasvim zaseban svemir, znanstveni laboratorij koji su imali odmah ispred kuće. Pokraj Jezerca azaleja bilo je skrovitih mjesta na kojima su bezbrojne gusjenice plele svoje čahure, pa bi u proljeće u jednoj noći oživjeli cijeli bagremovi šumarci, kada bi ih prekrili oblaci tek izleglih leptira. Na jesen bi ga prelijetala jata ptica selica, a neka bi se spuštala na stabla kako bi se odmorila prije puta prema Meksiku ili Južnoj Americi. Najviše od svega Franny je voljela blatni Ramble, najudaljeniji, divlji dio parka.

U tom bujnom gustišu stabala živjeli su miševi bijelih repova i sove. Iz grmlja su šuškale ptice, koje bi joj sve prilazile kad bi im se našla u blizini. Samo u jednom danu nad parkom su znali preletjeti valovi trideset različitih vrsta slavuja. Gnjurci, kormorani, čaplje, šojke, vjetruše, supovi, labudovi, divlje i obične patke, šest različitih vrsta djedica, noćni sokoli, čiope, kolibrići i stotine drugih ptica prolazile su tuda ili živjele tijekom cijele godine. Jednom je Franny naletjela na plavu čaplju visoku gotovo kao ona sama. Ptica se zaputila ravno prema njoj, nimalo uplašena, dok je njezino srce ubrzano udaralo. Ostala je nepomična i pokušavala što mirnije disati kada joj je naslonila glavu na obraz. Zaplakala je nakon što je čaplja otišla, odletjevši kao prekrasan plavi zmaj. Iako se uvijek ponosila svojim kontroliranim ponašanjem, uvijek bi je dirnula ljepota letenja.

Odmah do Ramblea nalazilo se Alkemičarsko stablo, drevni hrast skriven u udolini, tako da ga je malo posjetitelja parka ikada vidjelo, divovsko kvrgavo drvo čije se korijenje uzdizalo nad zemljom u obliku čvornatih izbočina. Govorilo se da je staro pet stotina godina i da je bilo tamo znatno prije nego što su radnici nekadašnju močvaru prema zamislima Fredericka 

10 Great Lawn, najpoznatiji dio Central Parka.

Lawa Olmsteda 1858. godine pretvorili u uredan park, dajući gradu djelić prirode prirodniji od onoga što je oponašao. Baš su se tu, jedne studene noći, sestre usudile iskazati sposobnosti koje su naslijedile. Bio je Samhain11, zadnja noć listopada, noć za vještice, kada jedno godišnje doba završava, a drugo počinje.

Njihovi su roditelji otišli na kostimiranu zabavu, prerušeni u Sigmunda Freuda i Marilyn Monroe. Te se večeri slavilo i gomile djece raspršile su se gradskim ulicama. Dvije od svake tri djevojčice bile su vještice, s crnim nakrivljenim šeširima i šuštavim plaštevima. Noć vještica u New Yorku je uvijek mirisala na slatkiše i lomače. Jet i Franny krenule su prečicom preko parka dočekati Vincenta nakon njegova sata gitare. Uranile su, pa su sjele na vlažnu travu. Tog su se ljeta počele pitati: ako nisu poput svih drugih, tko su onda? U posljednje ih je vrijeme zanimalo što su sve sposobne napraviti. Nikada nisu pokušale zajedno raditi stvari koje su možda mogle.

“Samo jednom”, rekla je Jet. “Da vidimo što će se dogoditi. Možemo probati nešto jednostavno. Poželimo nešto. Svaka po jednu želju. Vidjet ćemo možemo li ih ostvariti snagom volje.”

Franny je pogledom pokušala obeshrabriti sestru. Kada je prošli put rekla samo jednom, dvojicu je mladića spržila munja. Franny je bila sigurna da nešto osjeća: Jet je imala skriveni cilj. Postojalo je nešto što je očajnički željela. Ako je ikada bilo vrijeme da se nešto poželi, bilo je to sada.

“Možda saznamo što majka krije od nas”, predložila je Jet. “Provjerimo za što smo stvarno sposobne.”

Ako je postojao način da se Franny nagovori, to je bilo putem dokazivanja da je njihova majka u nečemu bila u krivu. Uhvatile su se za ruke, a zrak oko njih istog se trena zgusnuo i otežao. Franny je ponovila nešto što je čula od tete Isabelle kada joj je jedna od mušterija zatražila ispunjenje želje.

Tražimo samo to i ništa više. Tražimo samo jednom i nikad više.

S tla se digla blijeda izmaglica, ptice su prestale pjevati u grmlju. To je bilo to. Nešto se pokrenulo. Pogledale su se i odlučile pokušati.

“Svaka jednu želju”, šapnula je Franny. “Ništa veliko. Nikakav mir u svijetu ili kraj siromaštva. Ne želimo pretjerati, pa da se dogodi nešto sasvim suprotno.”

Jet je kimnula glavom. Odmah je poželjela svoju želju, zatvorenih očiju, sporo dišući. Žudnja i čarolije su je zanijele. Lice joj je bilo vruće i crveno. Što se Franny tiče, htjela je ono što je najčešće doživljavala u snovima. Biti kao ptica. Bile su joj draže od većine ljudi, onako skladne, udaljene od zemlje, 

11 Stari keltski blagdan od kojeg je nastala Noć vještica.

prekrasne. Možda su joj zato uvijek prilazile. Na neki je način govorila njihovim jezikom.

Nakon nekoliko minuta, kada se činilo da se neće dogoditi ništa, ali zrak je i dalje bio stvarno težak, Franny su se počele sklapati oči i Jet ju je povukla za ruku.

“Pogledaj.”

Na niskoj grani stabla sjedio je poveliki gavran.

“To je bila tvoja želja?” iznenađeno je prošaptala Jet. “Više-manje”, šaptala je i Franny.

“Od svih stvari na svijetu, ptica?” “Valjda.”

“Promatra te, to je sigurno.”

Franny je ustala, duboko udahnula i onda podigla ruke u zrak. Istodobno, podigao se hladan vjetar. Gavran je kliznuo s grane i spustio se na nju, baš kao onaj vrabac u kući tete Isabelle, kao što su joj dolazile ona čaplja i sve ptice iz parka u čijoj bi se blizini zatekla. Međutim, ovaj je put Franny bila iznenađena težinom ptice i načinom na koji ju je gledala, kao da se poznaju. Mogla bi se zakleti da je čula kako uz otkucaje srca iz njezinih grudi dolazi i glas. Neću nikada otići ako me ti ne potjeraš.

Onesvijestila se i srušila u travu.

 

***

 

Vincent je počeo stalno odlaziti u centar grada, najčešće u lokal u Ulici Christopher, poznat po tome da toči piće maloljetnicima, u jednu grubu i neurednu kremu po imenu Lakrdijaš, gdje su zalazili depresivni studenti i opijali se do besvijesti prije nego što će oteturati natrag u spavaonice fakulteta. Bježao je od sebe otkako se vratio, a piće je bilo jedan od načina na koji je to radio. U nekim od separea krčme bilo je ostataka davno izvedenih čarolija. Bilo je to dobro mjesto za utapanje u vrčevima piva.

Povremeno bi ugledao svoj odraz u zrcalu nad šankom i tada bi se zavukao dublje u separe. Nije bio spreman vidjeti tko je. U Magusu je postojala vradžbina za zaborav, koju je bacio na sebe. Ipak, nešto je sigurno izgovorio pogrešno, jer kada bi noću prolazio parkom, osjećao je iskrice onoga pravog sebe. Čuo bi otkucaje svog srca i osjetio kako mu krv brže kola. Pitao se kako bi to bilo otvoriti vrata drukčijem životu, u kojem se ne bi krio u krčmama i hodao po mraku.

Sada, čim je prešao Ramble, zapanjio se ugledavši Franny na travi, lica blijedog kao da je duh. Osvijestila se, ali još je bila slaba i vrtjelo joj se u glavi.

“Dobro mi je“, ponavljala je kada je Vincent dojurio do nje. “Savršeno mi je dobro.”

Savladala ju je snaga gavranovih riječi. Odmah joj je bilo jasno, pripadala je njoj. Nju, koja nije imala srca, Djevu od Trnja, sada je volio običan gavran, ali govoreći iskreno, susret s tako nevjerojatnim stvorenjem ju je uzbudio. Je li to ono što zovu osobnim demonom? Stvorenje koje te poznaje bolje nego što će te ikada upoznati neko ljudsko biće?

Odozgo se začulo graktanje. Vincent je primijetio da se ptica zaštitnički odnosi prema njegovoj sestri. “Izgleda da si dobila ljubimca.”

“Ja nikada ne bih poželjela ljubimca”, rekla je Franny. “Ne vjerujem u njih.”

“Što ste vas dvije radile?” pitao je Vincent, osjećajući da je propustio nešto važno. Zrak je još bio ljepljiv i vlažan, imao je neki sladak miris.

“Ništa”, rekle su Franny i Jet istodobno.

“Ma baš.” Vincent se nacerio. To što su obje poricale odmah ih je odalo. “Poželjele smo vidjeti što možemo ako pokušamo zajedno nešto poželjeti”, rekla je Franny.

“A ovo je rezultat?” pitao je Vincent. “Ptica? Stvarno ste me trebale pričekati. Ja bih smislio nešto mnogo bolje. Milijun dolara. Privatni avion.”

“Htjele smo nešto jednostavno”, rekla je Franny.

Njih se troje počelo uspinjati Cedar Hillom, iza Muzeja Metropolitan. Tamo je raslo divlje afričko drveće, iako je Peta avenija bila sasvim blizu, s druge strane muzeja. Kada se legne na leđa u travu i sasvim umiri, ljeti se tu mogu vidjeti kolibrići.

“Ma što da smo napravile, nije sasvim uspjelo”, priznala je Franny. “Ja sam htjela poletjeti.”

“Moraš znati kako nešto poželjeti”, rekao joj je Vincent. “Magus kaže da uvijek treba biti precizan.”

Kada su stigli do Pete avenije, Jet se zaustavila u mjestu. Iako je bila mrkla noć, dobro je vidjela što je pred njom. Njezina je želja bila potpuna i savršena. Znala je kako je poželjeti i bila je vrlo precizna: dovedi mi moju pravu ljubav. Sasvim jednostavno, nije se tu ništa moglo pogrešno shvatiti i sada je tamo bio Levi Willard, sjedio je na stepenicama muzeja. Bio je tako zgodan, nisu mu smetali ni pohabano crno odijelo, uska crna kravata i izlizane crne cipele.

“Jet”, rekla je Franny. “Jesi li dobro?”

Jet je prestala disati, ali samo nakratko. “To je on”, rekla je. “Moja želja.” Franny je primijetila mladića na stepenicama. Kada je ustao i mahnuo, suzila je oči. “Ozbiljno? On? A prokletstvo?”

“Nije me briga.”

“Možda bi te ipak trebalo biti briga”, rekla je Franny i sjetila se sprovoda na kojem je bila Jet.

Jet je uhvatila sestru za ruku. “Moraš mi pomoći.”

Franny je pogledala mladića na stepenicama i napućila usne. “To bi moglo biti previše za tebe”, rekla je sestri. “Kako ćeš se ušuljati u kuću? Što ako majka sazna? Osim toga, jesmo li rekle da ćemo baš to izbjegavati? Zar se nismo zaklele?”

“Franny, molim te. Znam da to mogu. I mene je Isabelle iskušala čajem”, rekla je Jet. “Nisi valjda mislila da si bila jedina?” Franny je iznenađeno upitala: “Oprez ili hrabrost?”

Jet je raširila svoj prekrasni osmijeh. “Trebaš li uopće pitati? Tko ne bi izabrao hrabrost?”

“Idi”, rekla je Franny. “Prije nego što se predomislim.” Vincent je zbunjeno stajao s rukama u džepovima gledajući Jet kako trči niz Petu aveniju.

“Što sam propustio?” upitao je. “Jet ima tajne.”

“Ma daj? Naša Jet? Zar ona nije izabrala oprez?” “Očito nije”, rekla je Franny.

“Jet koja nikad nije prekršila pravila?”

Oboje su se zamislili. Jet je bila svojevrsna tajna. “A tko je on?” pitao je Vincent.

“Mislim da joj je to dečko.”

“Onaj? Izgleda kao pogrebnik.”

“Baš on”, rekla je Franny. “To je taj.”

 

***