ČETVRTI DIO

Duh prirode 

 

Vidjela je Haylina kako joj prilazi puteljkom. Najprije je pomislila da je to otjelotvorenje njezinih želja, samo prikaza, ali ne, bio je to pravi Hay. Bio je toliko visok da ga je odmah primijetila, nosio je istu traper-jaknu koju nije skidao od petnaeste godine. Franny je sjela na stijenu i privukla koljena prsima. Bila je zbrkana i proklinjala se zbog toga. Kad ga je posljednji put vidjela, napravila je scenu u bolnici. Sada se zaklela da će biti hladna i pribrana. Izgubila ga je, srce joj ne bi trebalo udarati kao ludo. Među njima je gotovo, trebala bi biti sretna jer ga je spasila od prokletstva Owensica.

Na sebi je imala stare tenisice, traperice i prugastu bijelu majicu kratkih rukava, koju je pronašla u košari s odjećom od jednog dolara u onoj trgovini u kojoj su prodali majčinu prekrasnu odjeću. Tog se jutra nije ni počešljala.

Haylin ju je ugledao i mahnuo, kao da su se nedavno vidjeli. Prišao je i sjeo pred nju. “Nemoj mi reći da si me sve ove godine ovdje čekala?” Franny se glasno nasmijala. Hay se osmjehnuo, zadovoljan što ju je uspio nasmijati. Ali ono što ga je boljelo natjeralo ga je da nastavi. “Znam da me nisi čekala. Dolazio sam ovamo svaki put kada sam bio u gradu i nikada te nisam zatekao. Pa sam odustao od nas.”

Franny je rukom pokrila usta kao da želi zadržati jecaj. Oči su joj se punile suzama.

“Franny.” Nije ju stvarno želio povrijediti.

“Ne plačem, ako si to pomislio”, odgovorila je Franny i rukavom obrisala nos.

“Znam ja to. Zar misliš da sam idiot?” Oboje su se nasmijali. “Nemoj odgovoriti”, zafrkavao se Hay.

Upisao je medicinu na Yaleu, nekadašnjem sveučilištu Frannyna oca. Bilo je savršeno logično da postane liječnik. Uvijek je želio činiti dobro. A svidjelo mu se i kada je primijetio da ga je to udaljilo od obitelji.

“Više ne odlazim kući”, rekao je mrzovoljno, kao i uvijek kada bi pomislio na svoje porijeklo. “Postaje jebeni mauzolej, otac je još bogatiji zbog rata, majka pije da ne poludi jer se udala za njega.”

“Gdje spavaš kada si u New Yorku?” Kada je Hay pogledao u stranu, Franny je bilo jasno. “Ah.” Jedva je to uspjela izgovoriti. “Kod Emily.”

“Zapamtila si njezino ime”, iznenađeno je rekao. “Naravno da jesam. Emily Flood, tvoja cimerica.”

“Obično ne primjećuješ druge ljude.” Franny ga je opako pogledala, pa je pocrvenio. “Što je, pa to je istina!”

“Naravno da sam je primijetila, Hayline. Kako sam je mogla ne primijetiti?”

“Aha”, rekao je Hay, osjećajući se kao idiot više nego ikad.

“Onda, gdje je ona? Čudi me da te pušta iz vida. Možda je najbolje da otrčiš natrag do nje.”

“Ne shvaćam zašto si ti bijesna”, rekao je Hay, razočaran i nespreman na njezinu ljutnju. “Ti si ta koja nije htjela mene.”

“Nisam imala izbora! Morala sam paziti na brata i sestru. Trebalo je srediti život nakon nesreće. Ili me i za nju kriviš?”

Franny je ustala s namjerom da krene. Kada ju je Hay uzeo za ruku, pogledala ga je. Gledao ju je kao nekad, kada je bio jedina osoba na svijetu koja ju je stvarno poznavala.

“Nemoj još otići”, rekao je. “Zašto? Ti si s Emily.” “Jesam”, rekao je Haylin.

Nije imala srce. Djeva od Trnja.

Haylin je odmahnuo glavom. Kada bi je samo prestao tako gledati. Zato je nastavila.

“Pa, drago mi je da si s njom”, rekla je Franny. “Bit ćeš sretniji nego što bi ikada bio sa mnom. Ona je normalna!”

Iznad njih se smjestio Lewis, uvijek oprezan, uznemiren njihovom svađom. Hay je pozvao pticu i gavran je sletio na obližnju stijenu. Onda je dugo gledao Franny, a baš kada se činilo da bi mogao reći nešto što će im promijeniti sudbinu, trgnuo se. “Mislim da bi Lewis trebao ostati kod tebe. Zapravo, nemam vremena za kućne ljubimce.”

“Rekla sam ti već! Nije on kućni ljubimac! Dolazi i odlazi kad hoće. Kako ti to nije jasno? Izabrao je tebe, Hayline. I ne krivim ga zbog toga.”

“Pa, više ne može ostati kod mene. Emily se plaši ptica.” “Pa što onda?”

“Živimo zajedno, u New Havenu.” “Zašto si onda ovdje?”

Pogledao ju je, ali ona je šutjela. Željela je da to izgovori. “Ovdje sam zbog tebe.”

“Ali živiš s njom!”

“Što sam trebao napraviti? Nikada mi nisi odgovorila na pisma. Mislio sam da me mrziš jer bili smo zajedno kada se dogodila nesreća.”

“Dogodilo se što se dogodilo. Mislim da ni ti ni ja više ne bismo trebali dolaziti ovamo.” On je izabrao, pomislila je Franny. Emily. A trebalo ga je i zaštititi od prokletstva. Odbijala je preuzeti odgovornost za njegovu tugu. “Bili smo mladi, sada nismo.”

Haylin se nasmijao, kratko i tužno. Ramena su mu bila pogrbljena, kao uvijek kada bi se durio. “Tako ti boga, imamo dvadeset i četiri godine. Cijeli je život pred nama. Pustit ćeš me da je oženim? To želiš?”

“Očito je to ono što ti želiš.”

Dok je odlazila, činilo joj se da propada. Cijeli svijet kao da se pretvorio u staklenu kuglu ispunjenu snijegom koju je netko protresao i više nije znala gdje što počinje ili završava.

Kada je stigla do zoološkog vrta, Franny se zaustavila i sjela na klupu, a Lewis se smjestio pokraj nje.

“Valjda si moj”, rekla mu je. Odgovorio je na stvarno čudan način; sjeo joj je u krilo i pustio da ga miluje, što nije napravio nikada prije. Ispustio je neke čudne kliktave zvuke, a onda poletio u nebo. Je li joj želio reći da može stići Haylina ako potrči za njim? Znala je kojim je stazama krenuo kroz park. Ali njegov ga je život čekao i bit će mu bolje bez nje, koja još nije saznala ništa o tome kako se riješiti prokletstva, pa se Franny zaputila kući, udaljenoj sedam kilometara zračne linije. Kada je stigla do Avenije Greenwich 44 i ušla u kuću, samo je gavran znao da žena koja tvrdi da nema srca ipak može plakati kada je ono slomljeno.

 

***

 

Vincent i William su odletjeli u San Francisco, grad sazdan od snova. Bilo je to ljeto ljubavi. Slobodna ljubav i slobodno ponašanje u grad su doveli stotine tisuća ljudi. Cvijeće je stvarno bilo posvuda, cijeli je zaljev mirisao na pačuli i čokoladu. Dok su hodali Haight Streetom, grlili su ih sasvim nepoznati ljudi. Na Manhattanu se njihova veza morala skrivati, ovdje su  sva vrata  bila otvorena svima.

Boravili su u parku Golden Gate, ispod stabala eukaliptusa, a kada je počela gusta kišica, potrčali su u zaklon javne knjižnice. Tamo su među policama upoznali par koji ih je pozvao u svoj stan u četvrti Mission, gdje su noć proveli na deki bačenoj na pod, zagrljeni i ludo zaljubljeni. Bila je to istina, Vincent se zaljubio, upozorenjima usprkos, svijetu i sebi usprkos. Vidio je to još u zrcalu u tetinu stakleniku, prizor koji ga je užasnuo, jer od tada je znao što želi, život za koji je mislio da nikada neće imati, a sada ga je konačno dobio.

Ujutro su im poslužili doručak: tost, maslac i med, uz čaj od naranče.

“Jeste li uvijek tako ljubazni prema neznancima?” pitao je njihove domaćine William.

“Niste vi neznanci”, odgovorili su im, jer u tom gradu, u tom trenutku, prihvaćali su ih onakve kakvi su bili.

Vozili su se naokolo u Mustangu, kabrioletu koji su posudili od Williamova rođaka iz Mili Valleyja. Taj im je rođak objasnio da Kalifornija nije New York; nisu se morali kriti. Skupili su hrabrost i ljubili se na molu s pogledom na Alcatraz i bistro plavo more zaljeva. Odlazili su u klubove u oblasti Castro, u kojima su se osjećali kao kod kuće i plesali dok ne bi pali s nogu. Vozili su se kroz blijedo svjetlo zore, ispunjeni slobodom. Sve je bilo čarobno. Neki ljudi na planini Tamalpais i u kafićima North Enda nosili su na sebi perje i zvona, kao i u Ulici Divisadero, gdje su djevojke dijelile magične keramičke amajlije u obliku trokuta ili oka. Budite blagoslovljeni, govorile su, a Vincent i William su se u Kaliforniji stvarno tako i osjećali.

U Montereyu su spavali u kolibici nad oceanom i vodili ljubav pod blještavim žutim danjim svjetlom, osjećajući kako iz njih odlazi nešto mračno. Dok su bili u New Yorku, morali su se kriti i bacati čini oko sebe, sada to više nije bilo potrebno.

Gotovo je s tajnama, gotovo s lažima, počelo je sve ono što još nisu upoznali. Nešto se trebalo dogoditi:  obojica  su  to  predosjećala.  Vincent  se sjetio crnog zrcala u tetinu stakleniku. U njemu je vidio mnogo od tog prizora, ali njegova tadašnja budućnost postala je sadašnjost i počeo ju je prepoznavati.

William je poznavao novinara koji je radio za glazbenog producenta Loua Adlera, čija je zamisao bio Monterey Pop Festival, održan tijekom vikenda od 1 do 18. srpnja 1967. godine, na kojem su sudjelovali Grateful Dead, Jenis Joplin, Who, Jimi Hendrix, Otis Redding i mnogi drugi. Tri dana svirke, ljubavi i mira. William je svojeg prijatelja nekako nagovorio da nastupi i Vincent. Kada je to čuo, Vincent je oklijevao; bio je ulični pjevač, bez iskustva velikih koncerata, ali na kraju su ga nagovorili. Vincent je nekom tehničaru dao deset dolara i od njega posudio gitaru. Bio je odjeven u crno, skinuo je čizme i čarape. Prije nego što će izići na pozornicu, William mu je na glavu stavio vijenac od lišća.

Nije to bilo zgodno vrijeme, sumrak, nekakva mukla praznina kada se nitko nije htio popeti na pozornicu. I tako se na njoj zatekao on. Sasvim nepoznat. Vincent i posuđena gitara. Nitko nije znao tko je; nikoga nije bilo briga. Djelovao je smireno ako se niste izbliza zagledali u njegovo krasno zabrinuto lice. Kada je počeo, ljudi su mu bili okrenuti leđima, ali odjednom je netko uključio mikrofon, nesumnjivo William, i Vincentov je moćni glas poletio kroz mnoštvo; kao neka čarolija. Sve je utihnulo, iz krošnji drveća spuštao se mrak. 

Dok bio sam tvoj, tko sam bio tada? Slušao sam tvoj glas, ali bilo je to kada

Sam imao srce i harmoniku i tvoju ljubav i oštru britvu. Lutao sam noću, tražio bitku.

Nisam li te tako izdao? Nije li se tu strah začeo?

Jer kriješ tko si i odeš predaleko, jer želiš biti muško. 

Pred zidom sam anđele zvao, Ali kao i Jošuin, i on je pao.

Krvave sam plakao suze, iako strah me obuze. Nisam li te tako izdao? Nije li se tu strah začeo?

Lutao sam noću, predosjećaj slijedio i ipak te izgubio. Sada lutam noću i ne tražim bitku.

Sve sam probao, zaključavao vrata, griješio i pogađao. 

Uslijedio je trenutak tišine, praćen velikim valom pljeska. William je uzeo Vincenta za ruku kada je sišao s pozornice.

“Čovječe, začarao si ih”, rekao je jedan od organizatora, ali Vincent nije obratio pozornost na njega. U žutoj je travi stajala djevojčica sivih očiju. Gdje ju je već vidio?

Prepustio je pozdravljanje Williamu i prišao maloj. “Poznajem te”, rekao je.

“I ja tebe”, odgovorila mu je tankim glasićem.

Bila je to Regina Owens, sada šestogodišnjakinja. Iza nje stajala je njezina majka April, svijetle kose toliko dugačke da je mogla sjesti na nju, preplanula od boravka u pustinji. Izgledala je kao neko stvorenje koje nikako ne pripada ovom svijetu.

“Dragi moj rođače”, rekla je i zagrlila Vincenta. William je prišao, nimalo se ne ustručavajući, i predstavio se. April je pogledala njega, a zatim Vincenta. Sramežljivo se nasmiješila. “Sada kada si postao muškarac, vidim tko si. Da pogodim. Onaj sastanak koji nisi mogao propustiti. Bogami si me zavarao.”

“Mislio sam da to nitko ne može”, primijetio je Vincent.

“Uvijek si se zatvarao preda mnom”, rekla je April, pomalo tužno.

“Vi ste rođaci”, rekao je William, želeći razbiti napetost. “Vidim vam to po očima.”

“Daleki”, rekao je Vincent i uzeo tratinčice koje mu je ponudila Regina. “Nekoliko koljena. I tko zna čega još.” Osmjehnuo se i izmamio April osmijeh.

“Jaaako daleki”, rekla je ljupko. “Ništa polovično kod Owensovih.”

April i Regina su tada živjele u Santa Cruzu, u drvenoj kolibici koju je April dobila na korištenje kada se zaposlila kao vrtlarica i domaćica na imanju bogatih vlasnika iz San Francisca koji su se željeli približiti prirodi iako su rijetko odlazili iz grada. Namjeravala se vratiti u pustinju i nastaviti proučavati paukove, ali trenutno je Regini trebala škola i društvo druge djece. “Dođite k nama večeras”, pozvala ih je April. “Tako rijetko imamo zanimljive goste. Tu ste i mi smo tu. Očito je tako bilo suđeno.”

Regina je uzela Vincenta za ruku. Zadržao ju je, tako malenu i toplu. April je s kćerkom u Monterey stigla autostopom, pa su se natrag vozili u posuđenom otvorenom Mustangu. Dok su jurili vijugavom cestom, William je u kazetofon ubacio snimku koju je načinio.

“Snimio si me?” pitao je Vincent Williama.

“Želio sam sačuvati taj trenutak. Možda ću poslati nekoj radiopostaji.” “Nemoj”, rekao je Vincent. Znao je kuda bi ga odvela slava, prema njegovoj tamnijoj strani. Nije to bilo nešto što mu je trebalo.

April se nagnula naprijed i stavila ruke na naslon njihovih sjedala. Micala je kosu s lica, pažljivo slušajući pjesmu. 

Saul je krenuo drevnom cestom, do vještice iz Endora. Govorila je, ali on je slušao nije.

Sudbinu vidjela mu je, u njemu se strah ne krije.

Proricanje nije poslušao. Istinu je saznao, ali s puta nije skretao. Je li ljubav bila to? Kada pokušavaš ići dalje, a već je sve gotovo. Ideš, a rasipaš se kao pepeo, cijeli u prošlosti zaostao? 

Dok bio sam tvoj, tko sam bio tada? Slušao sam tvoj glas, ali bilo je to kada

Sam imao srce i harmoniku i oštru britvu i ljubav tvoju. Lutao sam noću, nudio ti svoju.

Nisam li te tako izdao? Nije li se tu strah začeo?

Jer kriješ li tko si i odeš predaleko, ni ljubav ne pomaže, Jer bio si muško.

“Tko je bila vještica iz Endora?” pitala je majku Regina. “Mudra starica koja je znala proricati budućnost.”

“Je li stvarno mogla vidjeti sudbine ljudi?”

“Sam krojiš svoju sudbinu, uvijek kaže moja teta. Možeš je iskoristiti ili pustiti da ona iskoristi tebe. Mojem je rođaku to poznato. On je volio iskorištavati druge.”

William je vozio i nije vidio zabrinut izraz na Vincentovu licu. April je zvučala kao da zna nešto što bi ga trebalo brinuti.

U Santa Cruzu su jeli ispred kuće, za starim drvenim stolom pod pergolom koja je bila u cvatu. Blijedi cvjetovi ispuštali su gorko-slatki miris badema i podsjetili Vincenta na tetin staklenik. “Sve mi je tako poznato”, rekao je.

“Oleandar”, odgovorila mu je April. “Otrovan je.”

I ona se sjećala staklenika u vrtu tete Isabelle i posadila je biljke koje inače ne rastu u Kaliforniji.

Kao djevojka, April je jedva čekala da pobjegne što dalje, ali sada joj je nedostajalo divlje cvijeće na koje je nailazila skićući se šumama Massachusettsa. Suncokret, divlji grah, polegnuti zimzelen. Sporiš, za glavobolje i vrućice, crvena lobelija, koju starosjedioci koriste za ljubavne napitke. Grozničica, za slabe živce.

Zamolila je Reginu da pokaže Williamu staklenik i sve što je u njemu. Ustao je i Vincent, kako bi im se pridružio, ali April mu je uhvatila pogled i dala mu znak da ostane. “Sjedni, rođače, dugo nismo razgovarali.” Nije mu preostalo ništa osim nasloniti se u stolici iako je osjećao određen strah. S April se nikada nije znalo na čemu si. Što bi mogla napraviti ili reći. Sada, na primjer, čim su se William i Regina dovoljno odmaknuli da  ih  ne  mogu čuti, okrenula se prema Vincentu. “Znaš, zar ne?”

“April, ostavi se igrica.” Vincent je ispružio svoje dugačke noge. Bio je potpuno odjeven u crno i bos. Shvatio je da se bolje osjećao dok je prije pjevao na postajama podzemne željeznice ili ljeti u parku nego u Montereyu. Koliko je samo vremena proveo uz Magus, misleći da traži slavu, a sada je ona bila zadnje što je želio. Festival ga je potresao, nije imao strpljenja za Aprilino podrugivanje. “Tvoja ti moć uvijek otkriva kako stvari stoje.”

“Pa, ti si uvijek znao koja je tvoja moć, posebno dok ti je bilo četrnaest godina, kada si jebao sve što ti je došlo pod ruku. Naravno, to je bilo prije negoli si shvatio što ti se više sviđa.” April je pogledom potražila Williama, koji se saginjao kako bi se provukao kroz naherena vrata staklenika. Bio je baš pristojan, pažljivo je slušao opširna Reginina objašnjenja o korištenju otrovnih biljaka. I Vincent je gledao Williama, njegovo kretanje. Bio je i muževan i gibak, na očaravajući način.

“Nije me briga što misliš o meni i Williamu, slobodno nastavi sa zlobnim primjedbama. Bit će nam kao nekad.”

April je ispružila ruku i uzela Vincentovu. “Nemoj mi reći da se ne sjećaš.” Blijedo ju je pogledao. Obitelj ga je oduvijek samo gnjavila. April je podigla obrvu, razočarana njegovom zaboravnošću. “Došla sam ti u sobu.

Uvukla ti se u krevet.”

Dogodilo se to jedne olujne noći, kada su vrapci tražili zaklon u grmlju jorgovana pod prozorom. Nisu nikome rekli, niti ikada razgovarali o tome.

“A, to”, rekao je Vincent. Sada se sjetio. Naravno. Brza luda jebačina, držali su jedno drugom ruke na ustima da nitko ne čuje strastvene uzdahe. Ujutro ih je teta ružno pogledala, ali njegove sestre, ma koliko bile vidovite, izgledale su kao da pojma nemaju što se dogodilo.

“Mi jesmo jako daleki rođaci”, nastavila je April. “Treći rođaci u drugom koljenu. Genetski je u redu.” Pogledala je njegovo zbunjeno lice i nasmijala se. Nije imao pojma na što cilja. “Stvarno ne znaš! A ti bi kao trebao biti vidovit. Uvijek je tako, svi vide samo ono što žele vidjeti.”

“April”, rekao je Vincent. “Daj me ne jebi.”

“Rekla bih da je sasvim obrnuto. Ti si jebao mene, dragi.”

Vincent je nezadovoljno ustao, htio je što prije krenuti za Williamom, ali April ga je preduhitrila i ispružila ruku prema njemu. Iako lagan, njezin ga je dodir zaustavio. Otvoreno je pokazivala osjećaje, a on je mislio da joj nešto takvo nije u naravi. Iako, bila je jako ranjiva kada ih je posjetila nakon onog ljeta, pobjegla je prije nego što su stigli razgovarati.

“Onda dobro”, rekla je April. “Možda nisi povezao. Zato slušaj, dragi moj.

Tvoja je.”

Vincent je zbunjeno pogledao djevojčicu u stakleniku. Brala je ljubičaste cvjetove ehinaceje za Williama. U vrtu tete Isabelle oni rastu gotovo divlji, a koriste se kao lijek za šarlah, malariju, proljev, običnu prehladu i trovanje krvi. Regina se nasmiješila kada je William prihvatio dar poklonivši se.

“Zar se ne prepoznaješ u njoj?” pitala je April. “Rekla si da se njezin otac utopio.”

“Što sam trebala reći? Da sam se jebala s dalekim rođakom koji je bio toliko glup da nije koristio kondom? Sada je tu. Naše nevjerojatno dijete. S dvostrukim naslijeđem u krvi. Problem je u tome što mi se čini da ona živi dvostrukom brzinom. Primijetila sam to još dok je bila mala, a mislim da je vidjela i Franny, kada smo vas posjetile.”

“Franny?” Osjetio je začetak panike.

“Ne brini se. Ona ne zna da si ti otac. Još traju one čini koje smo bacili na nju u knjižnici, da ne sazna što radimo. Ali zna njezinu sudbinu. Zna što je naša mala naslijedila. Od nas oboje. Žalosno kratak život.”

Vincent je bio uznemiren. “Sigurna si u to?”

April se rasplakala. “Pružam joj najbolji život koji mogu. Odrast će, toliko znam, a koliko će točno živjeti, nitko ne može biti siguran.”

“Što ćeš joj reći?” Vincent se nagnuo naprijed i na njega su pale posljednje zrake žutog svjetla. “O meni...”

“Da si stvarno poseban rođak.”

Vincent je kimnuo glavom. Na licu mu se vidjela bol.

“Sada je kasno za kajanje”, rekla je April. “Možda sam ti trebala reći, ali tebe takve stvari uopće nisu zanimale. Bio si klinac. Život je zbrkan, rekla mi je Isabelle kada sam odlučila roditi, sve što možemo je proživjeti ga. Bila je u pravu. Drago mi je da si se napokon zaljubio.”

“Ali znaš da je to nama nemoguće”, podsjetio ju je Vincent.

“Sranje”, rekla je April, jer ona je onog ljeta bila zaljubljena u njega. Zapravo, bila je to njezina prva i jedina ljubav, a nije se dogodilo ništa strašno. Umjesto toga, dogodilo se nešto čudesno. Njihova kći. “Samo se moramo jače boriti za ono što želimo.”

William i Regina su prilazili stazom kroz vrt držeći se za ruke i pjevajući svoju verziju pjesme Lutam noću. William je nosio buket grimizno crvenog cvijeća.

Imao sam vrt, imao sam grlicu, imao sam stablo, imao sam tvoju ljubav.

“Poslužimo slatko”, rekla je April. “Da sam znala da ćete doći, ispekla bih pijanu čokoladnu tortu tete Isabelle. Umjesto toga, tu je pjenica od malina.”

“Mislila sam da ćeš napraviti kolačiće s bademima”, rekla je Regina, jer njih je najviše voljela. “Svidjeli bi se Vincentu i Williamu.”

“Jest ćemo mi jednom te kolačiće u Parizu”, rekao je Vincent kako bi je utješio. “Ali danas će to biti pjenica, a roščići idu meni.”

Regina se smijala penjući mu se u krilo, to se dijete sasvim ugodno osjećalo u svojoj koži. “Pjevaj mi”, rekla je. “Želim te se sjećati kada odeš.”

Vincent joj je zagladio kosu. Bila je crna, kao njegova, potpuno ravna, a imala je osmijeh kojem se nije moglo odoljeti. Barem on nije mogao.

“Poslat ću ti kazetu”, uvjeravao je djevojčicu William. “Ili, još bolje, presnimit ću na ploču.”

Regina je veselo zapljeskala ručicama i rekla: “Onda ću je puštati svake večeri, čim kupimo gramofon.”

“I njega ćemo ti poslati”, ubacio se Vincent.

“Pripazi malo što govoriš”, rekla je April. Ušla je noseći kolač i kavu i čula što je rekao. Davno je upoznala Vincenta, dobro je znala koliko lako zaboravlja obećanja koja drugima znače strašno mnogo. Miris malina i šećera bio je toliko zarazan da su se počele okupljati pčele i April ih je morala tjerati mašući rukom. “Ne obećavaj ono što nećeš ispuniti.

 

***