***

 

Mačka je uvijek slijedila Jet, ali jednog je dana Palčica nestala, a kada se vratila, slijedila ju je još jedna crna mačka, koja je uskoro dobila ime Vrabac. Nakon toga stigla je sljedeća, nazvana Guska, pa još jedna s nevjerojatno dugačkom dlakom, koju su nazvali Gavran jer ju je mnogo više zanimao Lewis nego druge mačke, iako je ptica malošto radila, samo se sunčala na trijemu. Ispostavilo se da Palčica nalazi mačke u skloništu za životinje u drugom dijelu grada,  u  koje  je  ulazila  kroz  razbijeni  prozor,  dovodeći  ih   u  Ulicu magnolija.

“Postaješ žena s mačkama”, primijetila je Franny. “Tjeraju kuniće”, odgovorila je Jet.

“Da”, osmjehnula se Franny. “Ali ih nikada ne uhvate. Kladim je da bi to stari Harry mogao. Kada bi htio. Ali očito ne želi.”

Pas je obično bio na trijemu pokraj Lewisa. Dva ostarjela stvorenja koja nikada nisu bila kućni ljubimci sada je trebalo hraniti razvodnjenim kašicama, koje su lakše probavljali. Pitala se sanja li stari pas Vincenta kao ona. Rado je zamišljala brata u nekom francuskom selu, kako pred zalazak sunca šeće šumom i poljima s Williamom. Njegovu bi pjesmu povremeno čula na radiju. U tom trenutku, Jet bi ga svaki put gasila. Za nju je Vincentov glas budio previše bolne uspomene. Ali Franny bi onda iznijela radio u vrt. Voljela je slušati Vincenta i bilo joj je drago što ga se ljudi sjećaju. Ponekad bi stizale razglednice, poslane iz Pariza. Sve ih je sačuvala i držala zajedno, omotane plavom vrpcom. Na njima je pisala samo njihova adresa, ali poruka je bila nedvosmislena. Još sam živ.

 

***

 

Svjetlo na trijemu bilo je pokvareno. Charlie Merrill ga je pokušao popraviti, ali bez uspjeha. “Negdje je kratki spoj”, rekao je. “Trebalo bi potrošiti cijelo bogatstvo da se promijene sve žice. Najbolje je ostaviti ga tako, ako mene pitate.”

Uvijek nervozna kada je novac u pitanju, Franny se odmah složila. Ulazna su vrata u mraku, pa što onda? Sasvim sigurno nisu očekivale posjete. Bila je jesen, njihovo omiljeno doba godine, mrak se spuštao sve ranije. Jet je bila u New Yorku, odlazila je jednom mjesečno nikome ne govoreći gdje, i nalazila se s Rafaelom u Oak baru. On joj je bio, nedvojbeno, najstariji i najbolji prijatelj.

“Izgledaš drukčije”, rekao joj je kada ju je posljednji put vidio. “Sretno.”

Stvarno, Jet je osjećala da se nešto sprema. Onda, dok je jednog dana brala ostatke ružmarina koji je rastao pokraj vrata i mislila na tetu Isabelle, svjetlo na trijemu se upalilo.

Jet je ustala držeći ružmarin. Bio je uvenuo i smeđ, ali u njezinim je rukama pozelenio. Njezine su se sive oči ispunile suzama. Ono što je izgubila se vratilo. Dvije djevojčice prošle su pokraj ograde, a ona je znala što misle, iako je bila previše pristojna da to ikada izgovori.

Opet je bila vidovita.

Bio je Samhain, zadnji dan listopada, kada su vrata između svjetova otvorena i događaju se nemoguće stvari.

Počela je raditi uz Isabellin grimorij, najprije lagane stvari: kamilicu za smirenje, napitke od miloduha i božikovine protiv negativne energije; nakon samo nekoliko tjedana stigla je do jedne od najsloženijih vradžbina, pravljenja ljubavne amajlije od srca grlice. Otišla je mesaru po srce, nakon čega se po glavnoj ulici svašta pričalo. Dok je hodala kući s krvavom papirnatom vrećicom, ljudi su je gledali vireći kroz prozore. Pažljivo je pripremila srce koje treba ubosti dok mušterija izgovara: U svom će srcu moj dragi osjetit iglu ovu, zadobit ću ljubav njegovu. Nemirno će spavati i nitko mu ne može biti drag dok ne dođe na moj prag. Tek kad pokaže mi svoju ljubav, bit će opet zdrav i prav.

Te je večeri na trijemu gorjelo svjetlo.

 

***

 

Za Noć vještica u kuću Owensovih nije dolazio nitko. Upozorenja roditelja i tradicija odbijali su djecu. Ali bilo je i drugih, koji su očajnički željeli proći kroz njihova vrata. Prva je žena stigla već u sumrak i oprezno pokucala.

“Vjerojatno nam netko pokušava nešto prodati”, rekla je Franny. “Ne obaziri se.”

Jet je ipak otvorila vrata. Bila je to žena koja je kupila kuću gospođe Rustler, na koju je Franny naletjela godinama prije, kada se Isabelle razboljela.

“Zaboga, što vi ovdje tražite?” željela je znati Franny.

“Gori vam svjetlo.” Žena nije bila sigurna treba li prijeći prag ili se povući. “Znam što to znači.”

Franny je mrko pogledala sestru. Jet je ipak pokazala susjedi da uđe, pa je ona, ogledajući se, krenula prema kuhinji.

“Valjda joj nešto treba”, gunđala je Franny.

“Svakome nešto treba”, odgovorila je Jet. “Čak i tebi.”

“Radi se o mojem mužu”, rekla je žena. “O bože, ne opet.” Franny je uzdahnula.

“Što je s njim?” Jet je već pristavila vodu za čaj.

Njihova je susjeda počela plakati. Muž joj nije bio vjeran, razarao im je obitelj. Tada je Franny shvatila da je djevojčica koju je srela na jezeru, ona s plavom bilježnicom, njezina kći. Franny se zapitala je li je zbog toga mala pitala je li ona vještica, tražeći rješenje za probleme kod kuće. Možda je ona predložila majci da im se obrati.

“Možda vam mogu pomoći”, rekla je Jet.

“Stvarno?” pitala je Franny Jet. “Time ćemo se baviti?”

“Otvori hladnjak”, rekla je Jet sestri. “Na drugoj je polici.”

Barem jednom, Franny je poslušala ono što joj je rečeno. Kada je na starinskom plavom tanjuriću ugledala srce grlice, glasno se nasmijala. To im je, dakle, budućnost i sudbina. Često je nalazila takve neugodne stvari u ostavi ili hladnjaku, gdje je njihova teta čuvala problematične sastojke. Ali, tako bi se mogle izvući iz besparice.

Franny je pogledala sestru, koja je u šalice točila čaj od kamilice, dobar za smirenje živaca. “Nemoj zaboraviti”, obratila se sestri. “Ove se stvari naplaćuju.”

“Platit ću koliko god treba”, javila se susjeda.

Franny se tada opustila. Možda to i nije sasvim besmislen pothvat.

Jet je otvorila jednu ladicu. U njoj je bila limenka sa zaručničkim prstenovima na koje su sasvim zaboravile. “Imate li i vi nešto ovakvo?”

Susjeda je skinula dijamantni prsten i predala joj ga. “Dobro”, rekla je Jet. “Počnimo.”

 

***

 

Kada je Haylin ranjen, smjestili su ga u improviziranu bolnicu u delti, gdje je zrak bio toliko vlažan da se pretvarao u tekućinu. Bio je tamo već tako dugo da je prestao brojati dane. Nije brojao ni pacijente. Jedan za drugim stizali su ranjenici, nekad tako gadno ozlijeđeni da je izlazio povraćati u gusto raslinje prije nego što bi se pobrinuo za njih. Kada je sam ranjen, isprva nije osjetio ništa, Samo navalu hladnog zraka, kao da je kroz njega prošao vjetar, zatim je stigla toplina krvi. Odmah su ga avionom prevezli u bolnicu u Frankfurtu, istu u kojoj je prije radio, a nakon operacije i oporavka na intenzivnoj njezi premješten je u Američku bolnicu u Parizu, na Bulevaru Victora Hugoa. Njegov otac tražio je najbolju privatnu bolnicu u Europi i vojska je popustila. Više nije bilo važno; Hay je svoje odslužio. Pročitao je sva Frannyna pisma, po tri puta, ali nije ju želio uznemiravati zbog ozbiljnosti ozljeda koje je zadobio. Umjesto toga, nazvao je zadnju osobu za koju bi itko očekivao da će je nazvati. Svojeg oca. Poslije, Franny ga je uvijek pitala: “Dakle, da si umro, meni bi se javio tvoj otac?” On bi uvijek odgovarao: “Nisam bio spreman umrijeti”.

Prolazili su mjeseci tijekom kojih nije čula ništa o njemu. Bila je ošamućena od brige, svakodnevno je pisala mornarici. Nazivala je i telefonom, ali nije uspijevala saznati ništa. Nazvala je stan Walkerovih, ali rečeno joj je da tamo nema nikoga tko bi želio s njom razgovarati. Pa, to i nije bila neka novost.

Napokon joj je Haylin pisao.

Ovo je nešto što nisam želio podijeliti s tobom. Ljudsko je tijelo tako krhko, ali što više mislim o tome, prave mogućnosti leže u duši.

Odmah je odletjela u Pariz i uzela sobu u hotelčiću pokraj bolnice. Nije mu ni zapamtila ime. Samo se na brzinu istuširala, presvukla i ostavila kovčeg. Ponijela je dobru odjeću, ne krpe koje je obično nosila. Diorovo odijelo koje je nekad bilo majčino. Torbicu koju su joj jednom za Božić poklonili roditelji, kupljenu u Saksu, nikad nošenu. Nije se namjeravala dugo zadržati u hotelu, možda čak ni spavati u njemu. Samo joj je trebalo mjesto na kojem će ostaviti stvari.

U bolnici su sestre bile jako ljubazne, možda i previše. Postala je oprezna, a sa svakim je korakom strah u njoj još više rastao. Svi su govorili prigušenim glasovima, ali prebrzo da bi ih Franny razumjela, koliko je god bila dobra u francuskom kao srednjoškolka. Onda su joj se obratili na engleskom, polako, kao da je dijete. Rečeno joj je da prije nego što vidi Haylina mora razgovarati s liječnikom, pa su je odveli u lijepo uređen ured. Ponudili su je kavom, zatim i pićem, ali odbila je oboje.

“Ovo stvarno nije potrebno”, rekla je koračajući sobom. Onda je stigao liječnik, a čim mu je vidjela lice, znala je da ne nosi dobre vijesti. Sjela je i ušutjela.

Mjesto na kojem je Haylin najprije sklonjen ne bi se moglo nazvati bolnicom; bio je to šator za kirurške operacije. Skrivalo ga je gusto raslinje, ali po vjetrovitom ga se danu moglo vidjeti, a kada se to dogodilo, puhao je vjetar. U ratu nitko nije siguran, rekao joj je liječnik, čak ni oni koji liječe ranjene. Kada je medicinski šator bombardiran, doktor Walker je svojim tijelom zaštitio pacijenta kojim se bavio. Napravio je to ne razmišljajući, jer je takav, uvijek misli na druge prije nego na sebe. I tako se dogodilo da je ranjen.

“Izgubio je nogu”, rekao joj je liječnik.

Franny ga je natjerala da ponovi kako bi bila sigurna da nije pogrešno čula. Ima i opekotine, dodao je liječnik, ali više nisu tako strašne.

Tada je ustala, zahvalila liječniku na vremenu koje joj je posvetio i zamolila ga da je na trenutak ispriča. Izišla je u hodnik, naslonila se na zid i zaplakala. U ušima joj je šumilo, nije čula ništa drugo, samo je željela da nije čula ni ono prije, da se ništa od toga nije dogodilo. Medicinska sestra odvukla ju je do zahoda, gdje se umila i pribrala. Onda je izvadila češalj iz torbice i sredila nemirnu kosu, a sestra joj je pomogla s nekoliko ukosnica, načinivši joj lijepu frizuru. Sada je bilo teško vidjeti koliko je slomljena.

“Mnogo bolje”, rekla je sestra. “Ne želimo uznemiriti doktora Walkera. On ne voli nered. Dok ste s njim, budite mirni.”

Franny je kimnula glavom, onda su je odveli na kat. Hay je imao sobu samo za sebe, s pogledom na razlistale krošnje i ulicu. Njegov otac nije žalio novca, pobrinuo se da uz njega uvijek bude plaćena njegovateljica. Zvala se Pauline i bila je stvarno lijepa. Kada se Franny rukovala s njom, osjetila je strašnu ljubomoru zbog te neznanke koja je tako intimno pazila na Haya dok je  ona, nemajući  pojma,  gubila  vrijeme  s  knjižnicom  i  vrtom  i svakakvim tričarijama.

Hay je obično stalno bio u pokretu, nečim zabavljen, pa je bio šok zateći ga u krevetu. Franny se sjetila svojeg posjeta Cambridgeu i bolnici Mass General, kada je ušla Emily Flood, krasna, mlada i prpošna, želeći uništiti njezin plan da ga opet pridobije. I tada je imala istu knedlu u grlu, na isti ju je način uhvatio strah. Sada ga ne smije izgubiti. Ovo je nezamislivo, kako se nešto takvo moglo dogoditi Haylinu, toliko sigurnom u sebe i cijeli svijet?

“Došla si”, rekao je kada ju je ugledao i razvukao lice u osmijeh. Ispružio je ruku prema njoj, ona je prišla i prihvatila je. Nagnula se kako bi ga poljubila, ali zaustavila se i upitala: “Je li to u redu?”

Privukao ju je i zastenjao. “Osamnaest mjeseci ništa nije bilo više u redu od toga.”

Sestra ih je zatekla u krevetu, pa su Franny poslali da pričeka u hodniku dok okupa Haylina. Franny je opet bila ljubomorna. Ali on je i dalje bio Haylin, i dalje je bio njezin, ma što da se dogodilo. Međutim, odbijao je razgovarati o bombardiranju, s njom i svima drugima. Dovoljno se toga nagledao kao liječnik da bi trpio sažaljenje, čak i sućut. Neko će vrijeme ostati u Francuskoj, dobit će protezu, naučiti se nositi sa svojim stanjem i brinuti se za sebe.

“Sva sreća da sam liječnik”, rekao je.

Nije bilo potrebe da joj priča što se dogodilo. Bila je vidovita. Sve se vidjelo u njegovim očima, i bol i užas koje je doživio. Vidjela je i da je još zabrinut za svoje pacijente, one koje je liječio, a više ih nikada neće vidjeti, niti im saznati sudbine. Franny se uvijek plašila onoga što bi se Vincentu dogodilo u Vijetnamu, a za Haylina je mislila da je siguran, posebno kada mu ona nije u blizini.

Vidio je njezinu tugu i rekao: “Nema to veze s prokletstvom. To je jebeni rat, Franny. To je ono što se u njemu događa.”

Prvog je dana ostala dokasna, morali su je zamoliti da ode i vrati se ujutro. Nije ništa jela, pa je otišla u mali restoran u kojem je hranu gutala uz suze, ali bio je to Pariz, nitko nije obraćao pozornost na nju. Poželjela je da je Vincent uz nju; on ju je uvijek najbolje razumio. Nije ona tako čvrsta kako izgleda. Željela je da može razgovarati s bratom. Kako pojma nije imala gdje bi mogao biti, otišla je na mjesto na kojem ga je posljednji put vidjela, njega i Williama. Uzela je taksi do groblja, ali bilo je zatvoreno noću.

“Možete te popeti preko stražnjeg zida”, rekao joj je taksist. “Svi to rade.

Naći ćete i ljestve. Ako vidite čuvara, bježite.”

I tako je ušla na groblje u sitne sate. Unutra nije bilo mračno koliko je očekivala. Bilo je i mjesečine i svjetiljki. Primijetila je nekoliko silueta kako se kreću među sjenama. Nisu to bili pljačkaši grobova, nego obožavatelji, dolazili su na grob Jima Morrisona. Tamo su ostavljali cvijeće i svijeće. Pitala ih je znaju li put do groba Vincenta Owena. Javila se jedna iz grupe, američka djevojka u poderanoj majici: “Koga?” A mladić do nje je odgovorio: “Znaš ga. Onaj koji pjeva Lutam noću.”

Onda je ponudio Franny kartu groblja da je pogleda. Našla je što je tražila i zaputila se prema Vincentovu grobu; pokraj grobnice Marcela Prousta, pa one Adolphea Thiersa, premijera iz doba kralja Luja Filipa iz devetnaestog stoljeća, za čijeg se duha govorkalo da povlači za odjeću sve koji mu se približe; pokraj ružem za usne prekrivenog groba Oscara Wildea.

 

***

 

Konačno je stigla do Vincentova nadgrobnog kamena. Agnes Durant ga je naručila jer su Franny i Jet onda bile previše potresene. Bio je jednostavan i lijep. Bijeli kamen s njegovim imenom i datumima rođenja i smrti. Franny se nagnula i poljubila kamen. Ostala je dok nije postalo mračno kao u rogu. Možda je mislila da će je on pronaći, samo ako ga bude dovoljno dugo čekala. Ali nigdje nije bilo nikog, pa se na kraju zaputila prema taksiju koji ju je čekao. Vincent je uvijek znao da će mu se život prekinuti u mladosti, a ona je bila zahvalna na tome što je negdje drugdje započeo novi. Rekla je vozaču da je vrati u bolnicu. Spavat će u čekaonici, dok ne dođe vrijeme za posjete.

Bila je ljubomorna na Pariz. Haylin se zaljubio u bolnicu. Kako mu se vraćala snaga, svakim se danom osjećao sve više kao kod kuće. Počeo se družiti s liječnicima i s njima raspravljati ne o sebi, nego o drugim pacijentima. Bio je odličan kirurg, i opet će to biti. Umjesto da prilikom operacije stoji, može sjediti u podesivoj stolici, da ne preoptereti zdravu nogu.

U dane kada je Hay bio zauzet, Franny je šetala gradom. Voljela je odlaziti u kafić u Tuileriesu, mjesto na koje je Vincent zalazio, kako joj je rekla madame Durant, i na Île de la Cite, gdje bi sjedila na zidu ispod katedrale i gledala rijeku i vrt Muzeja Rodin, u kojem su rasle nevjerojatno velike ruže. Jednog se dana zatekla na Trgu Vendome. Slijedila je nekog gavrana, ne razmišljajući, nemajući nikakav određeni cilj, ptica ju je dovela na to mjesto.

Ušla je u hotel Ritz i upitala može li se poslužiti telefonom. Kada su joj dopustili, nazvala je madame Durant, koja je živjela iza ugla, na Bulevaru de la Madeleine. Ona ju je pozvala na čaj. Samo nakratko, nije mogla ponuditi ništa više, jer spremala se za odlazak iz grada na seosko imanje. Na vratima ju je dočekala služavka i pokazala joj put. Bila je to visoka i lijepa zgrada, obrasla lozicom. Prozorski kapci bili su obojeni u crno, uz tako veličanstveno svjetlo. Kome je to palo na pamet?

“Dakle, tu si”, rekla je madame Durant i ovlaš poljubila Franny. “Kakvo iznenađenje.”

Ali govoreći istinu, znala je ona da će se jednog dana Franny pojaviti. Teško je nešto takvo sakriti kada je netko vidovit. Franny se povremeno činilo da vidi Vincenta u polju žutog cvijeća. Sada su ona i madame Durant sjedile pokraj prozora za mramornim stolom. Svjetlo je padalo išaravši sobu svijetlim prugama, tako da su se neke stvari vidjele, a druge ostale skrivene u mraku. Namještaj je bio prekriven svilom boje marelice, a na zidovima je bio zlatni brokat. Drvenarija je bila obojena u nijansu svjetloplave, gotovo bijele boje. Franny je pomislila kako bi se njezinoj majci ta soba svidjela.

“Dok je bila ovdje, bile smo cimerice. Imale smo stančić koji smo obožavale. Ali Susanni je tada sve bilo lijepo”, rekla je Agnes. “Dok je bila zaljubljena.”

“Da, u čovjeka kojeg je uništila.”

“Nije ga ona uništila, draga. Utopio se. Bili su na jedrilici, nije ga mogla spasiti, jer ona je jedna od nas i nije mogla zaroniti. Pokušala je. Završila je u bolnici, zbog hladnoće. Ali nije pomoglo.”

Franny je bila zaprepaštena time koliko su ona i majka bile slične, sjetila se buđenja iz dubokog sna kad je bila sasvim mala. Majka je sjedila pokraj kreveta i pazila na nju.

“Bila je slomljena, ali otišla je u New York i nastavila živjeti. Kada je dobila tebe, napisala mi je dugačko pismo o tome koliko si savršena.”

“Sigurno ste se zabunili”, rekla je Franny. “Ja sam joj uvijek pravila probleme.”

“Ma kakvi. Tako crvenokosa i znatiželjna, za nju si bila savršena. Rekla je kako zna da ćeš biti ljepotica kad odrasteš, ali teškog karaktera. Vidim da je bila u pravu.”

“Da, teškog”, rekla je Franny, posramljena jer nije znala ništa o onome što je majka stvarno mislila.

“Pa, ne možemo stvarno poznavati svoje roditelje, je li tako?” rekla je Agnes kao da joj je pročitala misli. “Čak i onima vidovitima, roditelji su nedokučiva stvorenja.”

Nakon što je sluškinja poslužila čaj u porculanskim šalicama, Franny je primijetila Vincentovu fotografiju iznad kamina. Na sebi je imao bijelu košulju, sjedio je pod šarenim suncobranom, s plavim nebom iza sebe.

“Kada je ovo snimljeno?” pitala je.

“Kada je stigao u Pariz. Sreli smo se u parku.”

“Bio je ovdje najesen. Ovo izgleda kao da je snimljeno usred ljeta.” Madame je promijenila temu  i vratila se  u sadašnjost. Razgovarale su o Haylinu i njegovu  zanimanju za bolnicu.  Onda je madame pogledala na sat.

Stigao je njezin automobil. Vrijeme za odlazak. Madame Durant je otpratila Franny do vrata.

“Ne smijem ga vidjeti? Niti znati gdje je?” pitala je Franny.

“Najbolje je zaboraviti”, bio je odgovor. “Tako on ostaje siguran. Uistinu je lakše pustiti da stari život sasvim nestane ako se želi započeti novi. A tu je i prokletstvo. Sada ga ni ono ne može naći. Ima novo ime i novi život. Dakle, ljubav je moguća.”

Bile su na vratima kada je Franny nešto spopalo, jednostavno nije mogla otići. Bez riječi se okrenula i zaputila stepenicama na kat. Tepih je bio debeo, kremaste boje. Zidovi lakirani i crveni. Iz hodnika se ulazilo u spavaću sobu, zatim u dnevni boravak, pa u raskošnu kupaonicu obloženu mramorom. Zadnja vrata u hodniku bila su zatvorena. Franny ih je naglo otvorila, srce joj je tuklo. Međutim, soba je bila prazna.

“Molim te, Franny, moram krenuti”, dozivala ju je madame Durant s ulaza. Onda ju je Franny ugledala. Gitaru, naslonjenu na policu s knjigama.

Madame se popela stepenicama i krenula za Franny. Srele su se u hodniku. Nije bila mlada, zapuhala se. “Moj je automobil stigao.”

“Da vas odvede na selo?” “Da.”

Žuto cvijeće. Kada se usredotočila, Franny je ugledala dva muškarca kako hodaju pod blijedim Sunčevim svjetlom. “Tamo su? On i William?”

Madame je slegnula ramenima. “Što želiš da ti kažem? Nije ovdje. Sama si se uvjerila. Nikada se neće vratiti, Franny. Moraš to prihvatiti.”

“Ovo je njegova gitara, zar ne?” pitala je Franny. Madame ju je pogledala i Franny je znala da je to istina. “Ovdje borave kada su u Parizu?” pitala je.

“Povremeno. Dugoročno, Pariz ne bi odgovarao Williamu. Tamo na selu su polja suncokreta. Divan, miran kraj. Franny, moraš shvatiti da je tamo siguran.”

“S obzirom na to tko je?” rekla je Franny. “S obzirom na to kakav je svijet.”

 

***