Vjeruješ li u anđele!

Ja ne vjerujem.

Znam da postoje.

Previše je sitnica u životu pogođeno baš tamo gdje treba da bi sve bilo slučajno. Nitko me neće uvjeriti da se rukav sam od sebe zakači za kvaku baš onda kad u obje ruke nosim nešto što ne smijem ispustiti. Ta ista kvaka cijeli dan šuti. Prođeš kraj nje deset, sto puta i ništa. Ali donesi pun lonac. Odjednom te poznaje.

Tu negdje počinju anđeli.

Ne rade velika zla.

To im nije zanimljivo.

Veliko čovjek zapamti. Za veliko se nekako pripremi, makar poslije. Njima su draže one sitnice koje ne zaslužuju ni pravo psovanje, a ipak ti pokvare dvije minute života.

Oguliš naranču. Odvojiš onu savršenu krišku, bez koštice, bez bijele kože i baš kad je prineseš ustima ona prsne ravno u oko. Sok peče. Zažmiriš. Jednom rukom tražiš rub sudopera, drugom brišeš obraz koji odjednom sav miriše na naranču. Oko suzi kao da se dogodilo nešto veliko.

Nije.

Ne znam tko im je napravio tako dobru reklamu. Krila, bijelo, mir, nježna lica. Stoljećima ih peru od svake sumnje. Ja ih zamišljam malo drukčije. Bosi, neuredni, s mrvicama po stolu, dovoljno blizu da vide što radiš i dovoljno daleko da im ne možeš ništa. Jedan noktima struže nešto osušeno sa stola i uopće ne gleda prema tebi dok ti se druga ruka već hvata za kvaku. Drugi čeka opranu majicu. Pasta za zube mu je očito draža od svega što su mu pripisali na slikama.

Mislim da posebno vole ljude koji nekamo žure. Tada nekako živnu. Zatvarač jakne koji je cijelu zimu radio bez riječi baš tog jutra zagrize tkaninu i ne pušta. A kad njega konačno iščupaš, nekoliko minuta kasnije primijetiš komadić toaletnog papira zalijepljen za cipelu.

Naravno, tek kad si već među ljudima.

Ti već osjetiš toplinu pod ovratnikom, ključevi ti lupaju po džepu, u glavi računaš minute.

A kad konačno stigneš, shvatiš da si došao deset minuta prerano.

Tu ih gotovo čujem.

Ono kratko ispuhivanje zraka kroz nos kad se netko stvarno dobro zabavlja, ali zna da ne smije biti preglasan.

Imaju i finije metode.

Puste te da cijeli dan tražiš neku stvar. Prevrneš ladice, podigneš jastuke, pogledaš ispod kreveta, zaviriš čak i tamo gdje je sasvim jasno da ne može biti. Predvečer odustaneš. Ne ljutiš se više ni na predmet. Već malo na sebe.

Sutradan ga pronađeš na mjestu preko kojega si jučer prešao pogledom barem šest puta.

Sto posto nije bio tamo.

Može mi tko hoće govoriti o pažnji, umoru i tome kako mozak ponekad preskoči ono što mu je pred nosom.

Može.

Anđeli upravo na to računaju.

Ali njihova najbolja igra nema veze s predmetima.

Ponekad ti usred sasvim običnog dana pod nos podmetnu miris koji tamo ne pripada. Otvoriš ormar i na trenutak osjetiš nešto poznato. Ne parfem. To bi bilo previše lako. Sapun koji se više ne kupuje. Kuhinju kakve više nema. Vlažnu kosu nekoga tko je nekada prolazio kraj tebe nakon kupanja i usput ostavljao mokre tragove po podu.

Samo sekundu.

Udahneš ponovno.

Nestalo.

Ostane prašina. Tkanina koja je dugo bila zatvorena. Malo ustajalog zraka.

I tvoja ruka na vratima ormara.

Tada se oni ne smiju.

Barem mislim da ne.

Možda samo gledaju koliko dugo čovjek može držati vrata otvorena i praviti se da još nešto traži.

Tu su podli na sasvim drugi način.

Znaju pustiti i glas. U trgovini, na ulici, preko nekoga tko nema nikakve veze s tobom. Dvije obične riječi. Isti naglasak. Ista mala pauza prije smijeha.

Okreneš se prebrzo.

Tijelo se okrenulo prije nego što si ga stigao zaustaviti.

Naravno da nije ta osoba.

Nikada nije.

Anđeli nisu toliko dobri.

Daju ti samo komadić.

Taman koliko stane između dva otkucaja, pa ga uzmu natrag.

Valjda da vide što ćeš s praznim mjestom koje ostane.

I možda je upravo zato priča o njima toliko dugo opstala. Ne zato što nas čuvaju od pada, nesreće ili bolesti. Da to rade, netko bi ih već odavno trebao pitati što rade cijeli dan.

Možda ni ne čuvaju ništa.

Možda samo povremeno otvore nešto što smo bili sigurni da smo dobro zatvorili.

Malo.

Tek toliko da osjetiš propuh.

Onda opet zatvore.

A ti poslije cijeli dan ne znaš zašto ti nešto smeta pod kožom.

Zato podmetnu mrvicu u krevet. Hladnu kap vode koja iz rukava sklizne sve do lakta. Košulju koja se savršeno ispegla, osim jednog mjesta koje se vidi tek kad je obučeš. Pjesmu koju nisi čuo godinama baš onda kad ti ne treba.

I onda se sakriju.

Ne traže zahvalnost.

Dobro znaju što bi dobili.

Vjerojatno im je upravo to najdraže.

Da čovjek digne glavu prema stropu, nebu ili bilo čemu iznad sebe i kaže nešto što se sigurno ne nalazi ni u jednoj molitvi.

A jedan od njih negdje samo pomakne tvoju lijevu papuču deset centimetara pod krevet.

Za sutra.

Matija Gerić