Neke ljude najbolje upoznaš po onome što ostane iza njih.

Ne po fotografijama. Ne po stvarima spremljenima za posebne prilike.

Nego po vratima koja se napokon zatvaraju bez udarca ramenom. Po stablu koje svake godine rodi malo više. Po starom uređaju koji još zuji u kutu, tvrdoglaviji od svih koji su ga već htjeli baciti.

Oduvijek sam imao više strpljenja za pokvarene stvari nego za odbačene.

Predmet barem ne glumi.

Kad ne radi, ne radi.

Rastaviš ga. Na stolu se polako nakupi desetak vijaka, dvije podloške i onaj jedan komadić za koji poslije nemaš pojma odakle je ispao. Negdje unutra ipak postoji razlog. Puknuta žica. Istrošen kontakt. Crna točkica na pločici. Ponekad ga nos osjeti prije očiju — tanki, gorki miris spaljene plastike koji ostane u radionici i kad već otvoriš prozor.

S ljudima sam dugo tražio isto.

Mjesto na kojem je puklo.

Kao da se može otvoriti nečija šutnja, maknuti četiri vijka i prstom pokazati:

Evo.

Ovdje.

Nisam ga uvijek pronašao.

Ponekad bih još neko vrijeme držao stvar u rukama i nakon što sam već znao da joj nema pomoći.

Prsti valjda posljednji odustanu.

A moje su navikle na posao.

Na zemlju koja se uvuče duboko uz nokat. Na hladno željezo zimi. Na drvo koje pod brusnim papirom najprije smrdi po prašini, a onda odjednom zamiriše kao da si ga tek prerezao. Na travu koja naraste taman toliko da te ponovno naljuti dok još nisi ni oprao kosilicu.

Na jutra prije svitanja, kad voda u loncu počne sitno lupkati o poklopac.

Na večeri kad sjednem tek nakon što se kuća smiri, a negdje iz hodnika čujem psa kako u snu jednom teško izdahne pa nastavi hrkati kao da mu osobno smeta tišina.

I na jednog dječaka kojemu nikada nisam morao objašnjavati tko sam.

Bilo je dana kad nisam imao nikakav odgovor za njega.

Sjedio bih blizu.

Ne preblizu.

Dovoljno.

Ponekad bi bez pogleda spustio dlan na moju podlakticu. Samo kratko. Kao kad provjeravaš je li nešto još uključeno.

Nisam se micao.

Njegova bi ruka nakon nekoliko sekundi otišla svojim poslom.

Moja bi ostala tamo gdje je bila.

Kad bih jednom morao sve to svesti na posljednju stranicu, velike bih stvari valjda zaboravio prve.

Ostavio bih sitnice.

Zemlju pod noktima.

Ožiljak kojem više ne znam podrijetlo.

Miris metala na prstima nakon drugog pranja.

Masnu crtu na rukavu stare jakne.

Stablo koje sam posadio dok je bilo tanje od palca i koje je poslije odlučilo rasti sasvim drukčije nego što sam mu namijenio.

Nekoliko stvari koje su već bile krenule prema smeću, a završile opet na mom stolu.

I jednog dječaka.

Imao sam ljude koje sam pokušavao zadržati predugo.

Druge sam pustio dok sam još mislio da samo odlaze na kratko.

Neke su rečenice ostale negdje između nas, nedovršene kao posao koji si ostavio za sutra, pa sutra nikada nije došlo.

Možda će jednom kuća biti tiša.

Na stolu će ostati ogrebotine koje nikada nisam izbrusio. U radionici alat složen po redu koji nikome osim meni nema nikakvog smisla. U ladici nekoliko vijaka bez pripadajuće stvari, jer sam ih godinama čuvao uz ono svoje: nemoj baciti, trebat će.

U dvorištu će drvo opet izbaciti granu baš tamo gdje je nisam htio.

Naravno.

Moj će dječak možda jednom stati na vratima radionice.

Neće ništa reći.

Pogledat će ključeve.

Staru krpu.

Šalicu koju sam uporno ostavljao na istom mjestu, premda sam sebi barem stotinu puta obećao da više neću.

Možda će je samo malo pomaknuti da nešto uzme iza nje.

Onda će krenuti van.

I ostaviti svjetlo upaljeno.

Vrata će ostati pritvorena.

Negdje u kući pas više neće hrkati.

A nad praznim stolom još će gorjeti ona ista žarulja koju sam već nekoliko puta mislio zamijeniti.

Matija Gerić