Ujutro prvo čujem koljeno. Kratko klikne ispod kože. Stopala na hladne pločice, leđa se razvlače preko svoje volje, a srce već radi. Nije me čekalo. Negdje pod rebrima cijelu noć okreće svoj kotač, tvrdoglavo, bez svjetla i bez publike.

Tijelo je čudna stvar. Godinama ga nosiš kao nešto što će trajati zato što je jučer trajalo. Ne naspavaš ga. Udaraš s njime gdje stigneš. Nahraniš ga u ponoć nečim što ni pas ne bi ozbiljno pogledao. Zaljubiš ga u pogrešnu osobu.

A ono ujutro opet digne rolete.

Imaš zube. Koristi ih ponekad i za nešto drugo osim kruha. Zagrizi u odluku koju već mjesecima okrećeš po ustima. Ako ti nešto iznutra toliko dugo grebe po vratima, možda nije došlo samo u posjet.

Napravi ono zbog čega će netko zavrtjeti glavom. Ošišaj se do kože. Pusti kosu. Obrij bradu. Obrij dlake gdje ti smetaju. Ili ih ostavi neka vode svoj mali paralelni život. Tijelo stvarno nema odbor za estetska pitanja.

Jednom pokisni bez trčanja pod krov. Pusti da ti voda uđe za vrat. Uđi u hladnu rijeku i opsuj tako iskreno da nekoliko sekundi nemaš nijednu pametnu misao.

Pleši ako ti se pleše. Krivo. Još bolje. Neka se rame i kuk ne slažu oko glazbe. Tijelo ionako nikad nije tražilo diplomu za ritam.

Trči dok ti zrak ne postane grub. Lezi poslije u travu. Osjeti zemlju pod lopaticama i onu sitnu vlagu koja polako probije majicu. Takve stvari čovjek poslije čudno dugo pamti.

Grli nekoga dok ne prestaneš razmišljati gdje su ti ruke. Ljubi dok lice više nije cijelo lice, nego toplina, koža i dah.

A voli kako već znaš.

Tu nema pametnog rasporeda.

Možeš voljeti nekoga tko te ne želi. Možeš to savršeno dobro znati, a svejedno ti tijelo izda vlastitu odluku čim se ta osoba pojavi. Srce se javi prvo. Razum dođe poslije, umoran, s papirima u ruci.

Ne moraš ništa napraviti s tim.

Neke ljubavi samo nosiš.

Kao mali kamen u cipeli koji ne možeš izuti jer je cipela zapravo u tebi.

Plači kad dođe. U autu. U kuhinji. Na parkiralištu dok svi oko tebe guraju kolica i kupuju jogurt. Svijet ima ružnu naviku nastaviti sasvim normalno dok se tebi nešto unutra raspada.

I nasmij se kad dođe i to.

Onim ružnim smijehom. Kad se saviješ, kad ti pobjegne zvuk koji inače ne proizvodiš i kad te počne boljeti trbuh. Takav smijeh vrijedi nekoliko bora.

Opsuj.

Neke situacije stvarno nisu zaslužile metaforu.

Ruke pamte. Težinu djeteta koje je nekad moglo zaspati na ramenu. Hladan alat. Grubu koru drveta. Nečiju kosu među prstima. Dlan pamti i onda kad više nema koga primiti.

Ponekad čovjek ode, a tijelo to sazna zadnje.

Ruka još krene prema starom mjestu.

Nos uhvati poznat miris.

Okreneš glavu.

Nema nikoga.

I tako godine rade.

Ne najave se. Ne sjednu preko puta tebe i ne kažu što namjeravaju.

Samo jednoga dana čučneš i povratak gore postane zaseban posao. Sitna slova počnu držati distancu. Gumb na košulji odjednom traži dvije ruke i malo strpljenja. Uzbrdica, ista ona koju si godinama jedva primjećivao, počne te čekati na pola puta.

Tijelo tada polako skuplja svoje stvari.

Malo brzine.

Malo snage.

Malo zraka.

Zato neka prije toga nešto ostane na njemu.

Zemlja pod noktom. Ožiljak bez jasnog objašnjenja. Sol na koži. Nečiji miris na majici. Zub koji zna jednu priču koju ti više ne pričaš.

Neka koljeno ima razlog zašto pucketa.

Neka ruke znaju koga su držale.

Neka usne imaju što pamtiti.

I kad jednom više ne budeš mogao kao prije, neka te barem zaboli ono što ti nedostaje.

Ne ono što nisi napravio.

Potroši ga na život.

Matija Gerić