Kad svi vlakovi prođu, na peronu ostane nešto što se ne vidi odmah. Mokre tračnice, miris željeza koji kiša izvuče iz njih i ona tišina koja dođe tek poslije, kad više nema ni svjetla iz zadnjeg vagona. Negdje voda kaplje s ruba krova, vjetar povuče mokro lišće po betonu, a onda opet ništa.

Ne znam koliko sam puta tako ostao gledati za nečim što je već otišlo. Valjda čovjek dugo vjeruje da će baš sljedeći vlak stati zbog njega.

A ja ionako nisam čovjek za vagone.

Više sam puta stigao pješice nego što su me drugi odvezli. Noge su sporije, ali su moje. Znaju hladan kamen, mokru travu uz cestu, blato koje se primi za cipelu i onu sitnu bol u listovima kad hodaš duže nego što si mislio. Znaju i stati kad treba.

Večeras su stale pod brezom.

Kiša pada sitno, ne ravno. Vjetar je povremeno gurne pod krošnju pa osjetim kap na obrazu, tek toliko da znam da je tu. Miriše zemlja, ona tamna, otvorena kišom. Miriše mokra trava i kora breze pod dlanom, hladna na jednom mjestu, gruba na drugom. Pređem palcem preko nje bez razloga, kao da pod prstima tražim nešto poznato.

Ispod stabla sam još suh.

Ispred mene cesta je mokra i prazna. U maloj lokvi uz rub trese se komad sivog neba. Svaka kap ga na trenutak razbije, pa se ono opet sastavi kao da ništa nije bilo.

Negdje daleko zatutnji vlak.

Najprije kroz zemlju. Jedva. Onda jače. Osjetim ga kroz cipele prije nego što ga stvarno čujem. Zvuk dođe preko polja, težak i metalan, i na trenutak mi se učini da bih trebao krenuti prema njemu.

Ne zato što znam kamo ide.

Nego zato što odlazi.

Okrenem glavu prema pruzi. Tijelo se sjeti prije mene. Požuriti. Uhvatiti nešto prije nego nestane. Ali ostanem pod brezom i slušam kako vlak prolazi negdje iza kuća, kako mu zvuk postaje tanji, tiši, dok ga kiša sasvim ne uzme.

Ostane samo voda po lišću.

Jedna kap sklizne s grane i padne mi na nadlanicu.

Hladna je.

Ne obrišem je. Gledam kako polako ide prema zglobu i ostavlja tanku crtu po koži. Onda spustim pogled prema cipelama.

Suhe su.

I odjednom mi to izgleda gotovo smiješno.

Toliko toga je već prošlo, a ja još pazim da ne pokisnem.

Pomaknem jednu nogu izvan krošnje. Samo malo. Kiša me pronađe odmah, prvo po čelu, pa po obrazu. Jedna kap uđe uz vrat i sklizne ispod košulje. Trznem se od hladnoće.

Napravim još jedan korak.

Pa još jedan.

Košulja polako oteža na ramenima. Voda mi uđe uz rub cipele i osjetim je između prstiju. Nije ugodno. Ali ne vratim se.

Iza mene breza još šušti. Mogao bih se vratiti za nekoliko koraka, opet stati na suho, opet slušati hoće li se nešto pojaviti iza zavoja.

Ne okrenem se.

Hodam.

Koraci po mokrom asfaltu imaju drukčiji zvuk. Tiši su, mekši. Kiša udara po ramenima, kosa mi se lijepi uz čelo, voda ulazi pod ovratnik, a negdje uz cestu trava miriše jače nego prije.

Vlak se više ne čuje.

Ni stanica.

Samo kiša, moje disanje i voda u cipelama.

Ne znam kamo idem. I prvi put mi to ne smeta.

Možda zato što sam predugo znao gdje bih trebao biti.

Nastavim niz cestu, bez žurbe.

Negdje iza mene ostanu breza, pruga i svi vlakovi koje nisam uhvatio.

Ne znam čeka li me išta dalje.

Ali prvi put nakon dugo vremena ne stojim… 

Matija Gerić

Moj novi blog:) https://dah-ruze.mgeri24.workers.dev/